Tipičan rat riječima na društvenim mrežama: jedan korisnik osporava tvrdnju da u Gazi vlada gladna kriza. Objavljuje broj obroka koje je navodno podijelila tzv. Gaza Humanitarian Foundation (GHF), uz slike punih tezgi na pijacama, i izražava sumnju u izraelske namjere. Drugi korisnik odgovara citatima uglednih stručnjaka za glad, izjavama organizacija za ljudska prava i analizama objavljenim u Haaretzu i New York Timesu.
Ova rasprava na platformi Bluesky oslikava strukturu javnog diskursa o humanitarnoj situaciji u Gazi. Njegova neumoljivost proističe i iz činjenice da su pojmovi poput „genocid“ i „glad“ oružja rata, ali i jasni moralni markeri. Oni koji ih negiraju optuženi su za trivijalizaciju, oni koji ih prihvataju za demonizaciju Izraela. Mnogi pokušavaju izbjeći ovu dilemu stalnim iznošenjem novih argumenata — gdje su pređene crvene linije i kako se to moglo izbjeći. Ali primjer pokazuje granice takvih pokušaja objektivizacije. Pitanje više nije da li ljudi u Gazi gladuju, već u kojoj mjeri je to sistematski, predvidivo i, prije svega, namjerno. Svaka ozbiljna rasprava o Gazi mora se voditi oko namjere. Sve ostalo je distrakcija.
Razotkrivanje neistina
Polazna tačka je jasnija nego što mnogi tvrde. Kada je riječ o gladi, međunarodno humanitarno pravo ne ostavlja prostora za dvosmislenost: glad kao metoda ratovanja je zabranjena. Ne samo zato što je okrutna, već i zato što zadire u samu srž mandata zaštite civila. Istraživanja o gladi također su jasna: rat uvijek donosi smrt nevinih. Međutim, potpune gladne krize rijetke su i uvijek posljedica strateških odluka o pristupu vodi, hrani, energiji i medicinskoj pomoći. Gaza nije izuzetak.
Odgovor na to dobro je poznat. Postoje humanitarne isporuke, organizacije poput GHF-a podijelile su milione obroka, pijace nastavljaju raditi, a rat je, navodno, ionako započela Gaza. Zaključak: humanitarna kriza nije namjerna, već nesretan i neizbježan ishod pravednog rata. A ako iko snosi krivicu, to su Palestinci.
Ali takvo rezonovanje ostaje cinično. Ono se — namjerno? — zasniva na pogrešnim premisama. Prvo, briše razliku između dostupnosti i pristupa. Ključno nije da li se hljeb može još negdje kupiti ili postoji li puna tezga. Važnije je da li se sprječava veliki dio stanovništva da do tih dobara dođe. Ozbiljna rasprava o gladi zahtijeva oslobađanje od refleksa da se pojedinačne fotografije ili anegdote tretiraju kao dokazi. Slike punih sanduka voća dominiraju pažnjom javnosti u kontekstu gotovo potpunog medijskog mraka u Gazi. Ali one ne govore ništa ako ne znamo gdje se ta roba nalazi, ko je može priuštiti i koliko ljudi više nema pristup hrani i pitkoj vodi. Logika ovog rata jeste logika kontrole. Zadovoljavanje osnovnih potreba civila određuju kontrolni punktovi, dozvole, nagla zatvaranja granica i uništena infrastruktura. Glad se u ovom smislu ne proizvodi samo bombama i tenkovima, nego i stolovima, listama, barijerama i odbijanjima.
Dalje, retorička formula da je „Gaza započela rat“ služi kao moralni alibi i semantički prečac. Gaza je teritorija, a ne oružana grupa. Civilno stanovništvo nije isto što i borci Hamasa. Status aktera u sukobu ne mijenja činjenicu da druga strana ostaje obavezana zakonima. Upravo zato što međunarodno humanitarno pravo počiva na nemeđusobnosti, ono je toliko ključno: obaveza zaštite ranjivih populacija postoji bez obzira na to ko je započeo rat. Svako ko baca kolektivnu sumnju na civilno stanovništvo oduzima mu dio te zaštite i normalizira kršenje međunarodnog prava.
Ko kontroliše pristup, kontroliše i sigurnost hrane
Tvrdnja da Izrael ne bi dopuštao isporuke pomoći kada bi želio izgladnjivati Palestince, također je pogrešan zaključak izveden iz „suprotnog“. Takvo rezonovanje ne počiva na dokazima, već na odsustvu očekivanog ponašanja. Ali to očekivanje nije u skladu sa znanjem koje imamo o gladi. Ugledni autoritet u istraživanju gladi Alex De Waal jasno je napisao u New York Timesu: glad traje. Ljudi ne gladuju zato što su dan uskraćeni za kalorije, već zato što im se postupno urušava egzistencija. Plate padaju, cijene rastu, putevi postaju nesigurni, voda se kontaminira, a medicinske zalihe nestaju. Ako vojni akter može predvidjeti takve posljedice, a ipak nastavlja pogoršavati ih zatvaranjem puteva, napadima na skladišta, prekidima struje ili blokiranjem konvoja pomoći, onda je riječ upravo o metodi koja je zabranjena međunarodnim pravom.
Posebno u kontekstu propagande zaraćenih strana, neophodno je osloniti se na znanje stečeno decenijama proučavanja obrazaca ratom izazvane gladi. De Waalova ocjena rezultat je upravo tih nalaza: ko kontroliše pristup, kontroliše i sigurnost hrane. Humanitarni koridori se mogu osigurati i uništiti. Pljačka je posljedica nestašice, a ne njen uzrok. Ova akumulirana empirija ne može biti osporena pojedinačnim fotografijama. Posljedice tog uvida neugodne su, posebno za Njemačku. Navikli smo da o Gazi govorimo gramatikom sumnje: odgovornost nedržavnih aktera brzo se nađe u uredničkim komentarima, dok se svako podsjećanje na izraelsku odgovornost relativizira. Takva pristrasnost vodi u zabludu. Jer ko zatvara oči pred izraelskom instrumentalizacijom gladi, ne može vidjeti ni put za njeno ublažavanje.
Humanitarni novac ne može ukloniti glad sve dok se ne ukloni arhitektura nestašice.
Prije svega, potrebni su (hitni) pouzdani i sigurni humanitarni koridori od skladišta do distribucijskih centara — ne na nekoliko dana, već na mjesece. Gazi ponovo trebaju struja, voda i gorivo — ne sporadično, već kroz obnovljenu infrastrukturu. Bez energije kolabira svaki lanac hladnjača, svaka bolnica, svaki bunarski sistem. Potrebno je ukinuti iscrpljujuće mikrokontrole na granici Pojasa Gaze kojima izraelske vlasti kontrolišu ne samo kamione, već de facto i nutritivni status stanovništva. Za međunarodnu politiku to znači drugačiji set prioriteta: vršenje pritiska na izraelske donosioce odluka važnije je od novih obećanja o pomoći. Nije broj kamiona na granici ono što se računa, već kalorije po glavi stanovnika koje ulaze u Gazu.
Također je ključno jasno imenovati odgovornost. Korištenje slika pijaca u Gazi da bi se Izrael oslobodio krivice nije samo zgodno, nego i moralno iskrivljeno. U stvarnosti, te slike dokazuju upravo suprotno. Pokazuju pijacu na kojoj posljednje zalihe hrane postaju luksuzna roba o kojoj većina može samo sanjati. Onaj ko kontroliše granicu Gaze kontroliše i tu pijacu. Glad nije slučajnost. Možda je to najpreciznija tvrdnja koju u ovom trenutku možemo izreći.
