PJESMA KAO DOKUMENT ZAJEDNIČKE MEMORIJE
U Halidovom glasu odzvanjao je duh bosanske otvorenosti,širokogrudnosti,iskrenosti.Njegove pjesme nisu bile samo ljubavne balade;one su bile emotivni dokumenti jednog vremena koje je vjerovalo u zajedništvo.U njima su se prepoznavali ljudi iz Sarajeva,Zagreba,Beograda,Skoplja,Ljubljane-ne zato što je Halid to tražio,nego zato što je to osjećao.Njegova pjesma bila je prostor u kojem su se ljudi mogli ponovo susresti,uprkos svemu što ih je razdvajalo. U tom prostoru zajedništva,Halid je bio pravi domaćin.Njegov glas nije dijelio,nije propovijedao-to je bio glas istinskog sevdalije.On je tješio,podsjećao,povezivao pokidane strune.Bio je ono što su mnogi zaboravili da postoji: insanska topla duša ,ranjiva,ali nepokolebljiva u svojoj vjeri u čovjeka.
REKONSTRUKCIJA DUHOVNE PIRAMIDE
Nakon katastrofe devedesetih,kada su psi rata razvalili temelje zajedničkog života,polako je dolazilo je do otrežnjenja.Na pepelu promašenih investicija u nacionalističke vizije,ljudi su počeli osjećati žal za onim što je nepovratno izgubljeno.Prvi koji su počeli popravljati ono što je politika rastemeljila bili su umjetnici-pjevači,pisci,glumci.Oni su bez političkih parola,bez ideoloških okvira,počeli graditi novu duhovnu piramidu.Halid je bio među prvima,a možda i najveći među njima. Njegov povratak na scenu nije bio trijumf zvijezde-to je bio povratak domaćina u kuću koja je bila razrušena.Za njega nisu bili bitni aplauzi,ni spektakl-kroz pjesmu je nudio ljubav i ritual zajedničkog pamćenja.Ljudi nisu dolazili samo da ga slušaju,već i da se prisjete sebe.
HALID KAO SIMBOL BOSANSKE DUŠE
Halid Bešlić nije bio samo izvođač-bio je utjelovljenje bosanske nepatvorene duše.Njegova toplina,skromnost,jednostavnost činili su ga bliskim svakome ko je ikada osjetio tugu,ljubav,nostalgiju.U njegovim pjesmama nije bilo mržnje,nije bilo podjela.Bilo je samo ono što je najteže sačuvati u vremenima razaranja,a to je osjećaj ljudskosti.I upravo taj osjećaj je ono što su ljudi počeli ponovo tražiti nakon ratova.Halid im ga je nesebično vraćao,pjesmu po pjesmu,koncert po koncert,stih po stih. On je bio ono što se ne može naučiti,ni glumiti: čovjek koji je znao kako boli gubitak,ali nikad nije dopustio da ga pretvori u gorčinu.Njegova pjesma je bila mehlem,ali i svjedočanstvo u kojoj se nije krilo ništa,i sve se moglo pronaći.
ŽAL ZA IZGUBLJENIM,NADA U OBNOVU
Kroz Halidov odlazak mi u stvari žalimo za nečim što smo davno izgubili,a nikada nismo prežalili do kraja.To je ono zajedničko,multietničko,kulturološko i socijalno tkivo koje je decenijama građeno,a zatim na najbrutalniji način pokidano.Pjesma koju nam je ostavio u amanet je u stvari poziv da ponovo vjerujemo svojim osjećajima,a ne nametnutim narativima.Da se vratimo sebi,jedni drugima,i onome što nas čini ljudima. Halid nije bio političar,ali je učinio ono što nijedan političar nije mogao:vratio je povjerenje u taj izgubljeni osjećaj.U vremenu kada su riječi bile izmanipulirane,Halidov glas je ostao čist.On nije obećavao budućnost,ali je podsjećao na ono što je bilo moguće.A to moguće je bila muzika.Jer nijedna umjetnost nema tu moć interakcije s našim osjećajima kao ona.Muzika ne traži dozvolu da uđe u srce.Ona ulazi,ostaje,i mijenja nas zauvijek.
GLAS KOJI JE NOSIO ZLATNU STRUNU
Halidov glas je imao posebnu emotivnost-onu rijetku,višeslojnu strukturu tembra (franc.timbre),onu boju glasa koja ne pjeva samo tonove,nego prenosi osjećanja,sjećanja,čežnje.Njegov tembr nije bio tehnička karakteristika,već duhovna oznaka.On je znao kako zvuči tuga koja ne traži sažaljenje,ljubav koja ne traži potvrdu,i nada koja ne obećava ništa osim prisutnosti.U njegovom glasu nije bilo samo muzike,nego i ona neobjašnjiva uzvišenost emocije koja se s njom spaja.Taj glas je bio dom za sve koji su ga slušali i osjećali.To je bila direktna linija do naših srca. U tom smislu,Halid Bešlić nije bio samo arhitekt duhovne rekonstrukcije jednog izgubljenog svijeta,već i svjedok univerzalne snage muzike.Njegova pjesma je bila most,ne samo između naroda,nego između epoha,između izgubljenog i mogućeg,između onoga što je bilo i onoga što još uvijek može biti. Ako je postojala zlatna struna bosanske muzičke singularnosti,onda je to bio glas Halida Bešlića.
