Prethodnih godina sam nekolicinu puta provjeravala svoje ime i prezime na rezultatima online pretraživača zvanog Google. Razlog je bio broj članaka koji je objavljivan u sklopu projekata na kojima sam radila, kao i nekoliko intervjua i tekstova koje sam objavljivala na portalima. Kao rezultat pretrage su se pojavljivale fotografije, tekstovi, videosadržaji, a nekada i nisu imali veze sa mnom na bilo kakav način, na primjer prodaja farmerki u Japanu. Pretrage su me odvele i na neke stare siteove koji su danas kao odumirući, i tekstove na koje sam gotovo zaboravila, uključujući i fotografije koje sam objavljivala prije desetak godina, s toliko šminke, filtera i prerade da sam samu sebe jedva prepoznala. Kako samo glupo, samu sebe pretraživati, kao da sam neka diva, šta sada ima Google da kaže o meni, kao Sylvii Plath, Thomasu Hardyju ili možda Tomi Zdravkoviću. Ušla sam u materijale i drugih websiteova i vidjela i neke nekretnine u Italiji koje vodi Hana Tiro (nisam sigurna je li ime i prezime ili slučajan naziv računa), a s druge strane i tri tipa farmerki “hana” koji su markirani i sa “tiro”, a ne saznah šta to znači na tom japanskom websiteu za e-prodaju.
Sadržaj
Iscrpljena od tog nejasnog tipa rezultata, uključila sam Instagram, onda Facebook, kasnije prelistala TikTok, kao i LinkedIn. Tačno dva sata kasnije, spoznajem da je nedjelja, 14 h, da je vrijeme da planiram narednu sedmicu, možda sredim neke stvari prije ponedjeljka – obrišem prašinu, izdepiliram se, isčupam dlačice s brade ili neke slične akcije koje znače dobar start narednog radnog dana. Umjesto toga, morala sam pola sata da ležim bez ikakvih vanjskih podražaja, samo da bih ohladila tijelo i um, a dijelom i emocije, od količine sadržaja koji sam vidjela. Vidjela sam video iz Gaze, ranjenu djecu, trudnice kako leže u ko zna kakvom stanju, muškarce koji trče po vodu i ne uspijevaju jer ih konjima gaze. Vidjela sam i najbrži način da se napravi kolač od marelica i keksa. Kolega kojeg sam upoznala u firmi iz koje sam dala otkaz prije pet godina je otvorio svoju agenciju, sa suprugom za koju ne bih ni znala da je nije spomenuo u objavi, a suprugu znam iz nekog društva s kojim sam se družila u srednjoj školi. Vidjela sam stare fotografije Sarajeva. Vidjela sam smrtovnice, nekoliko njih. Također sam odslušala dvadeset sekundi videa koji dokazuje da je Elon Musk vanzemaljac. Dva sata palcem vrtim te društvene mreže, osjećam tjeskobu pa zadovoljstvo u roku od 30 sekundi – video iz ratnog područja, a onda video nekog malog dječaka kako plače od sreće jer je dobio cuku. Neprirodni valovi emocija me uhvate, jedan za drugim.
Meta je definisala svoj biznis kao “društvena tehnološka kompanija”, objašnjavajući na svom oficijelnom websiteu koliko mogućnosti ima fizičko lice, a koliko poslovni profil na njenim kanalima. Nigdje nisam našla definiciju algoritma i razloge podržavanja određenog sadržaja, a izgurivanja drugog. Novinarka i pravnica Kate Klonick, školovana na Yaleu, nazvala je ovaj slučaj “cenzurom”, a nije bila jedina, što je stvorilo val objava protiv cenzure na društvenim mrežama. S druge strane, portali i televizije su naglašavali senzacionalistički dio priče, a svim ovim sadržajem su se hranile sve društvene mreže, ne samo Meta, nego i LinkedIn, X (bivši Twitter) i TikTok s ogromnom količinom publike. Pitam se kako da se nosim s ovim emotivnim valunzima koje društvene mreže kroje u meni?
Digitalni otisak
Odlučujem da napišem status. Tako je. Napisaću status o tome kako društvene mreže nisu zdrave. To jeste, ne samo da ću ga napisati nego i screenshot uraditi i objaviti kao fotografiju. Da se vidi i zna koliko je neugodno biti na ovim medijima, digitalnom svijetu manije i senzacija, koji ide od ekstreme šaljivih videa na račun rakije i meze do molbe za donaciju za djecu oboljelu od raka. Sve to u roku od nekoliko sekundi, gdje onda dolazi i val krivice kako sam mogla da doniram udruženju koje sam samo izignorisala, ali sam se zadržala na gledanju šaljivog videa. Kako je ovo moralno? Ma nije nikako. Sad idem i o tome da napišem.
Čim sam krenula da kucam, algoritam je promijenio igru. Objavljuje drugi sadržaj, sada buntovnike digitalnog svijeta koji pišu u kodovima i razmjenjuju porukice preko enkriptiranih aplikacija, znajući da nije svaka jednako sigurna za običnog korisnika. Sada vidim ljude koji razmišljaju sličnije meni, neki su me i zapratili. Neki su i lajkali moj sadržaj. Izlaze stranice o slobodi govora, o novoj ideji kako osvijestiti sebe, neki produhovljeni statusi i videi. Neočekivano dugo, ponovo vrtim palcem društvene mreže.
Profesorica Anna Lembke sa Univerziteta Stanford je izdala knjigu naziva Nacija dopamina, definiše korištenje društvenih mreža kao jednog od glavnih izvora dopamina, hormona koji inicira ovisnost, u modernom dobu. Dolaze mi nove ideje o isključenju sa društvenih mreža: kako da ne dajem više snage ovom algoritmu? Spoznajem da sam samo jedna od milion korisnica koje ostavljaju svoj digitalni otisak putem stavova koje objavljujem, fotografija koje dijelim, perioda kada sam online i kada sam offline – sve to pamti mašina koja generiše naredni sadržaj. I dalje ne znam šta da uradim. Da li samo onako, kako kažu na engleskom “cold turkey”, naprasno, da isključim sve ove mreže, ili da dam još prostora za konekcije, za komentar ili sviđanje, za učenje umjetne inteligencije o narednom problemu koji čovjek može da ima.
Nigdje nisam
Odlučujem se za ovu prvu verziju, gasim ove prokletinje, koje provociraju toliko toga u meni. Ne bavim se više ovim stvarima, ovo, ovo, ovo… ovo zlo neko, ali zabavno zlo pa onda još gore. Skidam se s ovoga, ne vraćam se nikad više, moje posljednje vrćenje palaca po ekranu za dobit nekog algoritma. Naredni put palim motor u glavi za neke druge stvari, možda koje imaju miris kao što su knjige ili duži fokus kao filmovi.
Nakon petnaest dana osjećam se da mi tijelo zebe bez vanjskih podražaja. Niko me ne zove, niko me ne traži, nikoga nemam. Sama sam, sama sam. Živim kao čudakinja, mislim za sebe ali nikom ne izgovaram. Prava ona čudakinja koja sjedi sa strane i gleda sviju, s nekim nejasnim pogledom, nekako čudno sjedi i gleda u sve oko sebe osim u svoj stol. Baš sam takva. Tijelo mi se grči, kao da gnoj izlazi iz prstiju kojima sam prije tipkala statuse, objavljivala fotografije i videe i listala nepreglednu sferu digitalne zabave. Svaki korak je novi sadržaj, svaki dodir je novi profil.
Nakon dva mjeseca bez društvenih mreža osjećam kao gorušicu neku, žgaravicu od pretjeranog gledanja u stvarni svijet, ništa nemam da me smiri makar malo nekim sviđanjima i komentarima. Čujem neke ljude, dok šetam šetalištem, kako spominju najnovije opcije koje dopuštaju promjene boje sadržaja na ovaj ili onaj način, a mene hvata anksioznost i trese mi se misao u glavi kako oni bolje žive od mene. Ne usuđujem se više da razmišljam o ovome. Nigdje nisam.
Nakon nekoliko mjeseci, moje tijelo se oporavlja, počinjem se diviti samoj sebi kako nisam niti jednom podijelila svoju tugu sa okolinom, nego stoički se bavila sobom i životom. Ubila sam nešto gadno i očajno, potrebu koja kontroliše tijelo i emocije. Utvare za sada nema, iz mojih prstiju ne raste cvijeće, ali nije ni ona nazebla tišina koja se prikrade k’o dušman u obliku najboljeg prijatelja.
