Mislimo, gotovo da smo ubijeđeni, kako je jedna čitava poratna generacija mladih ljudi nezaintersovana za vrijeme i društvo u kojem žive. Vjerujemo da im je jedini cilj odlazak, a ne ostanak u zemlji. A nije baš tako. Duboko u sebi žele mijenjati ovaj učmali svijet odraslih. Svijet zaglibljen u sopstvenu kaljužu nedosljednosti, bahatosti i podjela. Prepoznaju svu bestidnost i vrijeme u kojem žive. Žele neko novo i pravičnije društvo. Slično je danas i u mnogo razvijenijim zemljama, gdje stariji ne razumiju mlade, pa pripremaju hranu za tri naredna ratna dana – a šta će biti četvrtog? Pojma nemaju. U takvim okolnostima rođen je, školovao se, studirao i živi dvadesetčetverogodišnji Harun Čilić.
Harun Čilić pokupio je dobrotu od svojih roditelja, majke Senade i oca Šefika. Iz sela Djevor, tu korak do granitne Jablanice iz koje je iskoračio u virtualni svijet i vrijeme teže od ranijeg, a lakše od budućeg. Potvrđuje Harun, uprkos svemu, da postoje mladi ljudi koji su u stanju iznijeti ovaj nemirni vakat, podjele i sijaset nepravdi kroz koje prolazi on, njegova generacija i društvo kojem pripada. U vremenima koja su prepuna kojekakvih varalica, nacionalista, hohštaplera i besramnika, Harun pokazuje kako se postaje najbolji student i dobar čovjek u poganom vremenu.
Osnovnu školu završio je u Jablanici, bio odličan đak s posebnim interesiranjem za informatiku, programiranje i engleski jezik. Ali i historiju. Međutim, računari su pobijedili, pa Harun upisuje matematičko-informativni smjer u Drugoj gimnaziji Mostar, u kojoj se za vrijeme tinejdžerskih godina kod njega dešavaju najveće promjene, previranja, prve lošije ocjene i dodir s nekom novom i surovom stvarnošću.
Osamnaest godina. U tim godinama sazrijevanja sudarao se Harun sam sa sobom i svijetom u kojem živi. Prve velike ljubavi, prvi problemi i razočarenja.
„Srednja škola je, barem u mom slučaju, bila mjesto u kojem sam naučio mnogo toga, a najvažnije je ko i šta želim da budem. Ali jedno se uopšte ne mijenja. Znanje iz historije, engleskog i bosanskog jezika. U završnom, četvrtom razredu srednje škole kao redovni predmeti dolaze filozofija s logikom, sociologija i psihologija. Počinjem da se izdvajam na svim tim časovima. Usto, čitam ozbiljnu literaturu i velike svjetske autore. Na taj osinjak mladosti i sazrijevanja najviše je uticao profesor filozofije i logike Amer Bahtijar. Prozvao me je da odgovaram logiku i pošto nisam učio rekao mi je: Ne možeš se oslanjati samo na to što si pametan, moraš i učiti. Moj profesor Bahtijar poziva me na Okrugli sto na temu ‘Kultura sjećanja na postjugoslavenskom prostoru’. Bio sam zatečen. Očaran novim saznanjima i vrhunskim intelektualcima. Upoznajem moju dragu Štefu Galić, zatim fra Ivana Šarčevića, Ozrena Kebu, Esada Bajtala, Đurđicu Čilić, Tomu Markovića, Dinu Mustafića i druge sjajne ljude.“
Nakon završene srednje škole Harun želi upisati Filozofski fakultet na Sarajevskom univerzitetu, međutim jedno su želje a drugo materijalne mogućnosti, pa upisuje Nastavnički fakultet na Univerzitetu ,,Džemal Bijedić“ u Mostaru, odsjek Psihologija i sociologija. Jednostavno, neće da bude na teretu roditeljima. Već na prvoj godini fakulteta počinje raditi kako bi sam sebe finansirao i školovao. Jedan je od rijetkih koji ima isti broj studentskih i godina radnog iskustva. Radio je za FK Velež, u dvije marketinške organizacije iz Beograda i Mostara, za svoj Nastavnički fakultet, portal Tačno.net i desetine privatnih klijenata. Uporedo s tim počinje da piše tekstove za portal Buka, kao i za Tačno.net. Također intenzivno usavršava oglašavanje na društvenim mrežama, grafički dizajn, video montažu, razvoj web stranica i savremene načine komuniciranja.
Dobitnik je triju nagrada dekana za izvanredan uspjeh, stipendije Fondacije Adila Zulfikarpašića i nagrade Federalnog ministarstva obrazovanja za najbolje studente u Federaciji BiH. Još kao student objavio je dva naučna rada iz oblasti sociologije, religije i psihologije. Kraj akademske karijere obilježio je Rektorovom nagradom za ostvareni akademski uspjeh tokom četverogodišnjeg studija. Pozvan je, zato, da bude asistent na fakultetu, međutim nisu se poklopile sve životne kockice, pa se opredjeljuje da znanje i stvaralaštvo oblikuje na njemu svojstven način, i onako kako to on sam odredi.
Radnička porodica oblikovala je i njegova politička uvjerenja. Harun zastupa socijalne političke opcije i demokratske vrijednosti. Feminista, humanitarac i filantrop. Pomagao je Harun svoje sugrađane poslije poplava, pružao pomoć onima za koje ni Bog nije našao vremena.
Na politiku gleda kroz njenu sposobnost da riješi svakodnevne probleme građana, na diplomatiju kroz manevre i poteze koji se vuku prema strateškim partnerima, na fudbal protiv koga Velež igra sljedeću, hoće li Hajduk osvojiti titulu i uspijeva li Partizan vratiti dug, na društvo prema tome koliko je uređeno, slobodno i pravedno, na prošlost kroz želju za pomirenje naroda i na budućnost prema tome koliko je Bosna i Hercegovina blizu sebi samoj i onakvoj kakva je nekad bila ili trebala biti.
Za Haruna Čilića životna opredjeljenja su sloboda, bratstvo, vjera u budućnost, zajedništvo, a jedini autoritet znanje i sposobnost. Ideali, besplatno liječenje, nema nepismenih, nema ljudi koji čekaju obrok u javnim kuhinjama, nema nasilja, rasizma i ksenofobije, nema ratova, političari nisu najvažnija kategorija ljudi, nego ljekari, građevinski radnici, vatrogasci, rudari i sportisti.
„Ništa ne uspijeva kao uspjeh, što više znamo to više vrijedimo“, ističe Harun.
Prepoznao je Harun vrijeme u kojem živi i hrabro korača u svijet odraslih. Želi živjeti u pravičnom društvu koje će povratiti izgubljeno povjerenje u odavno otuđeno i po svim šavovima razbucano društvo.
Bez rada, znanja i novih komunikacijskih vještina sve je stranputica, ubijeđen je onaj uvijek nasmijani dječačić iz sela Djever kod Jablanice. Tek što je krenuo Harunov voz ljubavi i ljepote kojim je toliko puta odsjedao i presjedao od Jablanice, preko Grabovice, Salakovca i Raštana do Željezničke u Mostaru. Lokomotiva dobrote i znanja s Harunovim voznim redom počinje svoje dugo putovanje.
Plijeni Harun svojom mladalačkom iskrenošću i običnošću, pa očima namiguje zvijezdama i nekoj boljoj i svojoj i generacijskoj budućnosti.
Da nije tebe, Harune Čiliću, tvoje mladosti, stvaralaštva i iskrenosti, ne bismo ni znali koliko smo raštimovani i prolazni.
