Dana 27. novembra 2024. godine prekid vatre između Libana i Izraela okončao je šest sedmica najžešćih sukoba od 2006. godine, obilježenih napadima „pejdžer-bombama“ i atentatima na vođe Hezbollaha Hassana Nasrallaha i Hashema Safieddinea. No čim se prašina slegla, postalo je jasno da se Liban suočava s ozbiljnim političkim izazovima u pokušaju da održi stabilnost.
Zemlja se tada nalazila u dubokoj institucionalnoj paralizi: predsjednička funkcija bila je upražnjena još od oktobra 2022, a politički blokovi nepomirljivo podijeljeni. Komandant vojske Joseph Aoun — favorit Washingtona za predsjednika — naišao je na snažno protivljenje Hezbollaha, koji je u njegovom imenovanju vidio pokušaj Zapada da promijeni unutrašnju ravnotežu moći.
Usred zastoja, predsjednik Parlamenta Nabih Berri nametnuo se kao ključni posrednik u pregovorima o prekidu vatre i razoružanju. Premda često označavan kao simbol institucionalne erozije, odigrao je ključnu ulogu u okončanju borbi i dovođenju Hezbollaha za pregovarački sto. U januaru je, nakon krhkog kompromisa između reformista i ostataka bloka 14. marta, za premijera imenovan Nawaf Salam. Njegova vlada najavila je fazni plan razoružanja, u koordinaciji s Libanskim oružanim snagama (LAF) i međunarodnim partnerima. Prvi put, jedan šiitski ministar imenovan je izvan saveza Hezbollah–Amal.
Dana 5. septembra kabinet je konačno odobrio višefazni LAF-ov plan demontiranja arsenala Hezbollaha i drugih nenaoružanih aktera, počevši južno od rijeke Litani, uz kasnije širenje na cijelu zemlju. Iako je pet šiitskih ministara napustilo sjednicu prije glasanja, odluka je usvojena, predstavljajući prvi formalni korak ka provođenju prekida vatre i početku razoružanja pod nadzorom države.
Posljednjih sedmica krhkost libanskog „postratnog mira“ postala je bolno očigledna. Izraelski napad u kojem je 23. novembra u Bejrutu ubijen visoki komandant Hezbollaha Haytham Tabatabai razbio je iluziju obuzdavanja sukoba, vraćajući konfrontaciju u samo središte prijestonice. No taj napad bio je više od taktičkog poteza — predstavljao je promišljenu strategiju namamljivanja Hezbollaha na odgovor, gotovo identičnu izraelskoj taktici nakon atentata na Fouada Shokora, kako bi se Liban uvukao u širi sukob koji bi zatim poslužio kao opravdanje za „gaza-scenarij“. Za sada je suzdržanost Hezbollaha izbjegla tu zamku, ali ta tišina postaje sve skuplja. Svaka neodgovorena provokacija dodatno ohrabruje Izrael na eskalaciju, pretvarajući ciljane likvidacije u rutinske operacije duboko unutar libanske teritorije, uključujući bejrutska predgrađa — bez ikakvog odvraćanja ili posljedica.
Pitanje koje nikada ne umire
Pitanje razoružanja Hezbollaha već više od dvije decenije definira političku debatu u Libanu. Svaka promjena vlasti, svaki sukob ili pregovor, uvijek se vraća na isto — političku partiju s privatnom vojskom većom i sposobnijom od oružanih snaga same države.
Historijski, protivljenje Hezbollahu formulirano je kao klasična dilema „kokoš ili jaje“. Jedni tvrde da razoružanje mora doći prvo — da ništa drugo nije moguće dok se ne riješi pitanje oružja — dok drugi smatraju da je to regionalno pitanje i da Liban može paralelno raditi na drugim unutrašnjim reformama. U stvarnosti, te dvije putanje nisu isključive; moguće ih je voditi istovremeno.
Ipak, ono što su događaji 2024–2025. ogolili jeste da to pitanje više nije teoretsko. Ono je postalo presudno za opstanak same libanske države, zarobljene između prijetnje novog rata i sve snažnijeg međunarodnog uslovljavanja. Ključno pitanje koje sada postavlja međunarodna zajednica glasi: Hoće li Hezbollah predati oružje — i ako hoće, kako i kada?
Izraelske snage i dalje drže pet položaja unutar libanske teritorije i nastavljaju prekogranične operacije.
Pomno čitanje sporazuma o prekidu vatre pokazuje da je uglavnom reafirmirao Rezoluciju 1701: razoružanje južno od Litani, povlačenje Izraela s libanske teritorije, indirektne pregovore uz posredovanje međunarodne zajednice oraz uspostavu američko-francuskog mehanizma nadzora, uz povratak raseljenih i obnovu. U praksi, implementacija je bila djelimična.
Danas međunarodni pritisak ide mnogo dalje od prvobitnog okvira — zahtijeva se brzo razoružanje na nivou cijele zemlje i insistira na direktnim, a ne indirektnim pregovorima. Mehanizam nadzora ostaje nedovršen, obnova nije počela, a civili se nisu vratili u brojne južne zajednice. Izrael i dalje okupira dijelove libanskog tla i provodi operacije preko granice. U Blidi su izraelski vojnici upali u zgradu općine i ubili lokalnog službenika koji je spavao, premda nije imao nikakve veze s Hezbollahom. U drugom slučaju, izraelski glasnogovornik na arapskom jeziku Avichay Adraee objavio je snimak napravljen unutar libanske teritorije, što dodatno potvrđuje da izraelske jedinice i dalje djeluju s one strane linije prekida vatre.
Između redova prekida vatre
Sporazum o prekidu vatre možda je imao ciljeve koji su nadilazili samo obustavljanje borbi. Jedna od mogućnosti jeste da se odgovornost prebaci na libansku državu — suptilno potičući unutrašnji sukob i omogućujući vanjskim akterima da svaku buduću eskalaciju pripišu ne samo Hezbollahu nego i cijeloj državi.
Možda je također pokušao redefinirati pravila angažmana. Izraelska ratna retorika — da cilja Hezbollah, a ne libanski narod — mogla je biti dizajnirana da raspiri sektaške tenzije. One ipak nisu izmakle kontroli, možda zahvaljujući kolektivnom sjećanju na užase građanskog rata.
Iz ove perspektive, šira izraelska strategija mogla bi težiti tome da libansku državu učini potpuno odgovornom za svaku buduću eskalaciju i da legitimizira moguće udare na ključnu državnu infrastrukturu pod izgovorom „podijeljene odgovornosti“. Ako se situacija ponovo pogorša — uz oslabljen Hezbollah, razoreni jug i vojsku bez adekvatne opreme — takav scenario više ne djeluje nezamislivo.
Ograničenja libanskog suvereniteta
Libanska vlada sada je odgovorna za nadzor razoružanja Hezbollaha — zadatak povjeren vojsci čiji vojnici zarađuju jedva pedesetak dolara mjesečno. Opstanak vojske zavisi gotovo isključivo od strane pomoći, ponajviše američke, koja je nedavno počela koristiti i privatne donacije. Tako je jedna anonimna uplata od 130 miliona dolara već izazvala pitanja o njenom porijeklu i mogućim političkim implikacijama.
Istovremeno, Izrael nastavlja kršiti prekid vatre, zauzimajući položaje na jugu i izvodeći napade na sela i infrastrukturu. Vojska nema kapacitete da zadrži nivo naoružanja koji posjeduje Hezbollah. Kako je rekao jedan američki izaslanik: „Ne naoružavamo ih da se bore protiv Izraela, nego protiv vlastitog naroda — Hezbollaha.“
Ova situacija razotkriva granice libanskog suvereniteta. Pravi suverenitet podrazumijeva kontrolu teritorije i monopol na legitimnu silu — a država trenutno nema ni jedno ni drugo.
Mogući scenariji
Danas se mogu zamisliti tri glavna scenarija.
Prvi je nova eskalacija, novi rat koji bi mogao biti razorniji od prethodnog. Ovaj put okolnosti više idu u korist Izraela: već razoreni južni teren olakšava moguć napredak, a duža okupacija radi provođenja razoružanja ili nametanja normalizacijskog okvira više nije nezamisliva. Alternativno, Izrael bi mogao nastaviti dugotrajnu kampanju ciljanih udara niskog intenziteta, održavajući status quo — premda je i to teško održivo.
Drugi scenario je politički, zavisan od pregovora između Sjedinjenih Država i Irana, koji su nedavno obnovljeni. Ako ovi razgovori rezultiraju širim regionalnim dogovorom, razoružanje bi se moglo odvijati kroz pregovore i uzajamne garancije umjesto konfrontacije.
Treći, najpovoljniji scenario, jeste osnaživanje same libanske države — ne prisilom, nego snažnom međunarodnom podrškom usmjerenom na obnovu društva i infrastrukture. Usmjeravanjem resursa kroz državne institucije, posebno u zajednicama najteže pogođenim ratom, vlada bi gradila vlastitu legitimnost, vraćala svoj društveni autoritet i ponovo uspostavljala monopol nad upotrebom sile.
Ovaj pristup ne bi samo ubrzao razoružanje i konsolidaciju državne moći, nego bi i oslabio političku instrumentalizaciju ideoloških i teoloških narativa ukorijenjenih u šiitskom sjećanju na mučeništvo Hassana i Huseina u Karbali — narativa kroz koji je Hezbollah godinama opravdavao svoju dvostruku ulogu, nedostatak države na jugu i svoju regionalnu misiju odbrane Palestine i „potlačenih“. (Potencijalno rješenje u Gazi i definisanje palestinskog pitanja uklonili bi veliki dio tog regionalnog opravdanja.) Jačanje državnog prisustva i legitimiteta spriječilo bi obnovu tog diskursa u narednim decenijama i otvorilo prostor za nacionalnu koheziju, zajednički osjećaj pobjede i izgradnju istinski nacionalnog, a ne sektaškog kolektivnog pamćenja.
Pravi suverenitet i monopol nad oružjem nastat će tek kada država povrati i autoritet i svrhu — ne odbijanjem konfrontacije, nego njenim preoblikovanjem u projekt nacionalne obnove, legitimnosti i zajedničkog identiteta. Upravo tu bi trebalo biti usmjereno sve — i međunarodno i domaće — političko ulaganje.
