Današnji oblici cenzure su se promijenili i postali su perfidniji. Više vas nitko ne mora nazvati i reći vam: “Ovo ne objavljuj.” Ne. Danas se cenzura provodi na način da vas zlostavljaju tužbama. Nazivamo ih SLAPP tužbe – strateške tužbe protiv javnog sudjelovanja – i nažalost, Hrvatska je po tom pitanju vjerojatno najgora u Europskoj uniji.
Svrha tih tužbi je jasna: zastrašiti vas, financijski uništiti i prisiliti da odustanete od pisanja. Kao novinar, odgovaram kazneno i parnično, a oni koji me tuže često su serijski tužitelji. Samo je jedno istraživanje Hrvatskog novinarskog društva (HND) pokazalo da u ovom trenutku imamo najmanje 696 tužbi s odštetnim zahtjevima od oko tri milijuna eura. Stvarna brojka je, vjerujte mi, puno veća. Zamislite da znate da je neki čovjek “tužibaba,” da je već imao pedesetak tužbi protiv medija, i razmislite: “Treba li mi ovo? Treba li mi tri puta tjedno ići na sud?” Kad provedem pet, šest sati na sudu, taj dan je propao za rad. Praktički, cijeli jedan dan mi je oduzet.
Cenzura se provodi i na ekonomskoj razini. Novinarstvo je nedopustivo podcijenjena profesija. Mnoge kolegice i kolege su egzistencijalno ugroženi, a kad ste egzistencijalno ugroženi, postajete laka meta. Oglašivači, o kojima su mediji ovisni, jednostavno uskrate oglase ako se bavite škakljivim pričama. Imate situacije na javnom servisu gdje vam kažu da “baš danas nema snimateljske ekipe” za praćenje nekog događaja, ili se afera ignorira dok se ne oglasi premijer. Tek tada, vijest se pusti u dnevnik, ali se gledateljima uskrati uzrok te priče, razlog zbog kojeg je premijer uopće morao reagirati. Te metode, iako nisu fizički udarac, jednako su razorne. Dovoljno je da vas unište tužbama, u procesima koji traju godinama i koji su iscrpljujući. Dok nas tuže, mi nemamo novaca, a onaj tko nas tuži ima neograničena sredstva. Zato je HND prije devet godina osnovao Centar za zaštitu slobode izražavanja, nudeći besplatnu pravnu pomoć. Jer ja znam: na lokalnim medijima, jedna izgubljena presuda od 5 ili 10 tisuća eura najčešće znači ključ u bravu.
Moje osobno iskustvo s cenzurom nije iz knjige. Ono je moj život. Dobio sam otkaz na Hrvatskoj radio televiziji (HRT) jer sam upozoravao na cenzuru. Bio sam izvršni urednik News kanala, a preko noći sam postao “najgori čovjek,” “psihopat,” “nasilnik” – sve sumanute optužbe koje nemaju veze sa zdravim razumom. Uz otkaz, dobio sam i tužbe, kaznenu i parničnu, za povredu ugleda i časti HRT-a.
U tri i pol godine, bio sam na sudu 52 puta. Pedeset i dva puta! No, ono što mi je bilo najvažnije jest da je sud utvrdio da sam bio u pravu kada sam govorio o cenzuri. Dobili smo presedansku presudu u Hrvatskoj koja je jasno rekla da je javni servis provodio cenzuru.
Ali znate kako to ide. To je kao nogomet – u sudačkoj nadoknadi, sudac svira dva nepostojeća penala. Vrhovni i Ustavni sud, nakon sedam presuda koje sam dobio, odlučili su da sam ja ipak povrijedio ugled i čast HRT-a. Morao sam otići. U jednom trenutku su mi ljudi doslovno davali papir i govorili: “Potpiši izjavu da si kriv. Bit ćemo milostivi.” Našao sam se u situaciji da imam alimentaciju, stambeni i nenamjenski kredit. Ali nisam potpisao, ni po cijenu života. Nisam se prodao. I ponovo bih napravio isto. To je iskustvo koje mi je uništilo zdravlje i istraumatiziralo cijelu obitelj, ali ja sam danas osjetio veliko olakšanje. Bolje spavam. Na kraju dana, kad se pogledate u ogledalo i idete spavati, možete zaspati mirnim snom. To se ne može platiti.
Ova profesija nema alternativu, ali nema ni para. Ako se želite obogatiti, promijenite profesiju. Ali ako želite informirati građane i čuvati demokraciju, onda morate biti spremni na borbu, jer radimo u neprijateljskom okruženju.
U Hrvatskoj imamo premijera, gospodina Andreja Plenkovića – mi ga novinari zovemo “AP” – koji želi biti glavni urednik. On ima neviđenu ambiciju da eutanazira one male nezavisne medije koji postoje. Nezavisne medije proglašava “osovinom zla,” “protudržavnim elementom,” “mrziteljima hrvatstva.” To je potpuno suluda situacija, i to nije nimalo manje opasno od onoga što vidimo u Srbiji, gdje autokrat Aleksandar Vučić vlada medijskim prostorom, a neovisni novinari se svakodnevno proglašavaju izdajnicima i hrvatskim plaćenicima. To je šizofrena situacija gdje se ljudima crtaju mete na čela. Neću lagati za državu. Moj posao je da govorim istinu za ljude, ne za državu.
Osim regionalnog ludila, imam i iskustva s globalnim cinizmom. Dva puta sam bio u Afganistanu, 2004. i 2012. godine, izvještavajući s hrvatskom vojskom. Tamo, usred ratne zone, upoznao sam vatrogasce iz Sarajeva i zemljaka iz Kragujevca. Tamo se svi slažu. Pitanje je zašto je problem kada se vratimo kući. Međutim, najtraumatičnije iskustvo nije bilo u Afganistanu, nego u Manchesteru. Došao sam privatno, na utakmicu i muzej Beatlesa, a zatekao sam se usred terorističkog napada na koncertu Ariane Grande. Gledati roditelje kako tragaju za svojom djecom, znati da je dvadesetak mrtvih, među njima trinaestero djece od deset, dvanaest godina… to neću nikad zaboraviti. Tuga koja je zavladala gradom, dok smo samo par dana kasnije slavili pobjedu Manchester Uniteda u Europskoj ligi, bila je neizmjerna. To je bio najpotresniji trenutak mog rada.
A dok ovo govorim, ubijaju se naše kolegice i kolege u Gazi, u Ukrajini. Ti ljudi nisu slučajno ubijeni, oni su ciljano ubijeni. Ne može me nitko uvjeriti da su to slučajnosti. Sustav univerzalne zaštite novinara u ratnim zonama ne postoji. Mi, koji smo na ovim prostorima proživjeli velike ratne traume, trebali bismo imati veću empatiju. Ali ne, mi imamo medije koji relativiziraju zločine. Ljudi postaju statistička brojka, i to je sramota ovog svijeta. Cijeli svijet je suučesnik u tom zločinu zbog svoje šutnje i nevoljkosti da osudi. Ne mogu pojmiti da se pred očima svijeta događa masovni zločin, a mi smo nijemi promatrači.
Jedan od mojih najvećih zadataka izvan redakcije bio je suočavanje s vlastitom prošlošću. To je tema mog dokumentarnog filma “Mirotvorac,” koji sam radio s kolegama o Josipu Reihlu Kiru, načelniku osječke policije ubijenom 1991. godine. On se borio za mir, platio je najveću cijenu, dobio je 32 metka, a država ga je ignorirala i zaboravila trideset godina, čak i puštajući ubojicu na slobodu kroz amnestiju. Meni je, kao građaninu i novinaru, to bio imperativ: napraviti priču o ljudima koji su bili bolja slika Hrvatske, koji su se borili za prave stvari. Ne lagati za državu, već se suočavati s tamnim stranama vlastite povijesti. Naš posao nije lagati; naš posao je biti uvijek na strani slabijih i braniti one koji su ugroženi. Istina je danas poprilično ugrožena na razne načine.
Javnost, nažalost, često ne reagira na naša otkrića. Strašno je frustrirajuće kada mi otkrijemo skandalozne stvari, a ti isti ljudi završe pod optužnicama pa se ponovo kandidiraju i dobiju izbore. Kao da našim društvima ne smeta korupcija. Govorimo o “sindromu kuhane žabe.” Ali ne smijemo odustati. Moramo shvatiti da je javnost naš jedini saveznik. Mi nemamo saveznike u politici. Ljudi se moraju educirati, moraju se naviknuti na sadržaje koji nude kritičko promišljanje. Ne smijemo se bojati propitkivati svetinje, one nacionalne istine uklesane u kamen. Ne postoji stvar koja bi trebala biti zabranjena propitkivanju. A što se tiče umjetne inteligencije, ne treba bježati od nje. Ona je korisni alat, ali čovjek mora ostati taj koji na kraju provjerava, redigira i misli.
Netko me pitao o ulasku u Europsku uniju. Da, donijela nam je slobodu kretanja i neke fondove, ali što se tiče slobode medija, doživjeli smo regresiju. Društvo se radikaliziralo, a agresivnost prema novinarima je postala još gora nakon ulaska, jer je nestao europski monitoring. Ne treba očekivati da će nam slobodu netko pokloniti; za nju se moramo boriti sami.
Iako je situacija loša, i iako se prostor slobode sužava, uvjeren sam da novinarstvo nema alternativu. Bez obzira na sve mane, bez obzira na to što ljudi danas rade “pet u jedan” i što se od njih rade rudari koji samo štrikaju vijesti umjesto da idu na teren, borba za istinu će uvijek ostati vječna.
Kao što sam rekao mladim ljudima na predavanju: veliko je pitanje hoćete li dočekati mirovinu u ovoj profesiji, ali nemojte nikada, nikada odustati. Kada pokažete zube raznim “profesionalnim davateljima tuđe krvi,” onda će vas respektirati. Nije mi žao što sam izdržao. Uvijek ću raditi ono što duboko vjerujem. Vjerujem u javne službe, vjerujem u obrazovni sustav i vjerujem da moramo biti na strani istine. To je jedini put.
