Imperijalni refleks autoritarnog populizma

Agresivna retorika desničarskih populista i pobjeda republikanske stranke i autoritarnog MAGA pokreta Donalda Trumpa u SAD-u, agresivna ofanziva krajnje  desničarskih populističkih stranaka u Evropi, te sve kontraverznije jačanje autoritarne nacionalističke Modijeve Bharatiya Janata Partije (BJP) u Indiji, te agresivna geopolitika komunistička partije Kine i sve intenzivnija suradnje  izmedju islamskih autoritarnih režima sa Putinom i krajnje radikalnom desničarskom strankom Benjamina Netanjahua (Benjamin Netanyahu) Izraelskiog premijer, kristiliziraju prve obrise mogućeg novog autoritarnog koncepta medjunarodne zajednice.

foto: NPR

Mnogi će se složiti da je bilo teško predvidjeti pobjedu Donalda Trumpa na američkim izborima u svjetlu njegove retorike pune vulgarnih laži, samohvalisanja, islamofobije, rasizma i mizoginije. Isto tako teško je bilo predvidjeti da će britanski avanturistički lobi Nigel Farage-a čiji su istupi bili puni rasizma, odvratne mržnje prema imigrantima i političke neodredjenosti tako lako izvesti Vel. Britaniju iz velike evropske porodice i izložiti je riziku velikih političkih i socijalnih lomova i neizvjesnosti.

Samo nekoliko sedmica ranije teško je bilo očekivati da če Herbert Kikl lidder Slobodarske partije Austrije (The Freedom Party of Austria), krajnje desničarske stranke sa fašističkim backgroundom proglasiti pobjedu ove stranke na nedavno održanim iszborima u Austriji. Danas je teško predvidjeti kako će proći na nacionalnim izborima Nacionalni front (Rassemblement Nationala – RN) Marine Le Pen, koja otvoreno zagovara krajnje ekstremnu  rasističku, nacističku i antimigracionu platformu nove politike  u Francuskoj. Isto tako teško je pretpostaviti kako će na narednim izborima profitirati krajnje desničarska stranka „Alternativa za Njemačka“ sa  Tino Chrupalla i Alice Weidel,  sa otvorenom fašističkom, antimigracionom i islamofobičnom platformom.

Nove ambicije autoritarnog populizma

Agresivna retorika desničarskih populista i pobjeda republikanske stranke i autoritarnog MAGA pokreta Donalda Trumpa u SAD-u, agresivna ofanziva krajnje  desničarskih populističkih stranaka u Evropi, te sve kontraverznije jačanje autoritarne nacionalističke Modijeve Bharatiya Janata Partije (BJP) u Indiji, te agresivna geopolitika komunistička partije Kine i sve intenzivnija suradnje  izmedju islamskih autoritarnih režima sa Putinom i krajnje radikalnom desničarskom strankom Benjamina Netanjahua (Benjamin Netanyahu) Izraelskiog premijer, kristiliziraju prve obrise mogućeg novog autoritarnog koncepta medjunarodne zajednice. Trump, Farage, Narendra Modi, Recep Tayyip Erdogan, Viktor Orban, Benjamin Netanyahu, Vladimir Putin, Xi Jinping, Marine Le Pen, Giorgia Meloni, Mahendra Rajapaksa, Min Aung Hlaing i Alice Weidel čine novi (stari) talas desničarskih populističkih lidera koji imaju ambiciju uobličiti novi medjunardni poredak.

Opsjednuti historijom, brojnošću stanovništva, ekonomskim resursima na kojima bi mogli uspostaviti svoju dominaciju, fascinirani dosegnutim  tehnoloskim napretkom čovječanstva, sa  autentičnom težnjom za liderstvom, autoritarni populisti postaju opsjednuti stvaranjem novih imperija (super-država). kojima bi mogli vladati potčinjavajući homo sapiensa novim strogim pravilima kroz visoko centralizirane sisteme upravljanja. Kombinacijom prisile i dobrovoljnog  pokoravanja, oni hoće uvesti homo sapiensa u novu fazu potčinjavanja, eksploatacije i pokornosti  imperatorima, bogatim i korumpiranim trgovcima.

U tom novom medjunarodnom poretku traži se novi model održavanja imperija na okupu bez velikih sukobljavanja i nemira što može dovesti u pitanje imperijalne ambicije. Na putu traganja kako udaljiti  homo sapiensa od sukobljavanja sa autoritarnom vlašću,  autortarni populizam nudi trampu demokracije i slobode čovjeka za nešto lakše preživljavanje i za poslušnost homo sapiensa vladajućim autortarnim režimima, taman toliko da ga drži podalje od pobune i neposlušnosti. U toj trampi demokracije i slobode čovjeka za njegovo preživljavanje i poslušnost, biva oslobodjen od svake odgovornosti za počinjeni zločin protiv čovjeka ali ne i protiv moći imperije. Borba za demokratska prava i slobode čovjeka ustupaju mjesto naporu autoritarne države da poboljša životni standard stanovništva, što u više siromašnim zemljama može biti privlačnije nego u više razvijenijim zemljama, gdje su prava i slobode čovjeka  i demokracija već izrasle u temeljnu vrijednost opstanka ljudske zajednice.

Novi imperijalni ratovi 

U nemogućnosti uspostaviti kompromis između jedinstva i jednakosti građanstva u cijeloj imperiji, impulsi rasta novih autoritarnih imperija nalaze se u novim agresivnim ratovima protiv homo sapiensa na tragu obnavljanja slave starih imperija koje autortarni populizam vidi kao model rasta svoje moći u ovom stoljeću. Tako je rat u Ukrajini pokrenut s impulsom obnove starog ruskog carstva iz doba Petra Velikog i docnije sovjetske komunističke imperije. Agresivna politika Kine prema Tajvanu refleks je težnje da se obnovi dominacija iz doba  Ming i Qing dinastija koje su dominirale velikim azijskim prostranstvima. Zahtjev za prisvajanjem Grenlanda i Kanade i re-uspostavljanja kontrola nad Panamskim kanalom, nije ništa drugo do obnavljanje refleksa američke globalne imperijalne dominacije. I na razvalinama Otomanske i Austro-Ugarske imperije radjaju se novi refleksi dominacije turskog i ugarskog autoritarizma, pod vodjstvom Redzepa Taipa Erdogana (Recep Tayyip Erdoğan) i Viktora Orbana (Viktor Orbán).

Što više jača refleks stvaranja  novih velikih autoritarnih super-država (imperija) na samom početku ovog milenijuma, to sve više rastu i problemi i neizvjesnosti pred kojima se nalazi autoritarna retorika i nova geopolitika desničarskog populizma.

Niko se više ne bavi pitanjima da li su težnje i aspiracije sadašnjih autoritarnih populističkih lidera stvarno moguće i ostvarljive u 21 stoljeću. Svi su fokusirani samo na posljedice stvaranjea takve hiper imperijalne strukture medjunarodne zajednice u ovom milenijumu. Čak pod pretpostavkom da se formiraju samo četiri najveće populacijske  imperije kao što su Kina, Indija, EU i USA, u kojima će do 2050.  živjeti više od 40% svjetske populacije,  veliko je pitanje da li bi ta hiper-imperijalna struktura svijeta mogle preživjeti. Sa velikom unutarnjom historijskom, kulturnom, tradicionalnom i jezičkom raznolikošću,  nemoguće je očekivati stvaranje velikih jedno-nacionalnih imperija koje bi mogle postaviti uspješan sistem upravljanja i raspodjele dohodka u tako velikim sistemima. Tako zamišljene autortarne populističke imperije imaju sasvim malo zajedničkih osobina sa sa srednjovjekovnim imperijama u kojima je živjelo znatno manje stanovništva, u kojima je prenos informacija bio znatno usporeniji, i siromašniji, tehnološki razvoj na znatno nižem stupnju, a privrženost ljudi pravima i slobodama čovjeka skoro da nije bila poznata.  Otuda je i glavni zadatak koja se danas postavlja pred autoritarne  populističke imperije (super država) kako upravljati ovim velikim sistemima a istovremeno pokazati poštovanje prema demokratiji i ljudskim pravima. To je zagonetka čije riješenja teško  mogu ponuditi autortarni populistički sistemi.

Nemogućnost razdvajanja

Usljed narastanja imperijalnih težnjih brojnih autoritarnih vodja, razdvajanje jedinstvenog geopolitičkog, ekonomskog, tehnološkog, ekološkog i informacionog prostora, neminovno će suočiti nove imperije sa globalnim ekonomskim i tehnološkim izolacionizmom,  sa ekološkom globalnom katastrofom, sa ograničenim pravima i slobodama čovjeka, što će homo sapiensa sve manje činiti inventivnim i motiviranim da podržava taj novi imperijalni sistem,  što će neminovno voditi ka tihom unutarnjem trulenja ovi novih autoritarnih identiteta na čelu sa moćnim vladarima, oligarsima, diktatorima i super bogatim trgovcima i idejno neinspirativnim mešetarima ljudskih sloboda.

Nova imperijalna ekonomska, tehnološka, informaciona i populacijska stvarnost, potkopavat će sasvim sigurno životni standard i bezbjednost homo sapiensa što će ga učiniti buntovnijim i radikalnijim nego ikad do sada. Održavanje homogenog unutarnjeg jedinstva velikih autoritarnih političkih sistema bit će otežano, što će ih sve više gurati u medjusobna sukobljavanja po pitanju održavanja kontrole nad ponašanjem homo sapiensa, što će agresivnost autoritarne države činiti sve vidljivijom i disperzivnijom.

Narastanje agresivnosti autortarnog populizma vodit će sasvim sigurno jačanju  bunta čovjeka protiv njemu nametnute autortarno populističke aure spokoja, a to će neminovno voditi raspadu autoritarnih imperija, što će proizvoditi nove rizike i probleme za čovječanstvo. Iskreno, sve te potencijalne autoritarne imperije mogle bi se već sada smatrati hroničnim bolesnicima 21 stoljeća.

Podijelite ovaj članak
Facebook
Twitter
LinkedIn
Email
Nedžad Bašić

Nedžad Bašić

VIŠE IZ KATEGORIJE
VEZANI ČLANCI
Seneka, Plinije, Tacit, Juvenal, Marko Aurelije, da su živi, bili bi opsjednuti dubokom sumnjom u ispravnost ruske i jevrejske politike zbog razaranja Ukrajine i Gaze,...
Kinesko zaustavljanje izvoza rijetkih metala pokazuje: Peking je spreman za trgovinski rat sa novom vladom SAD-a. Hoće li Evropa dospjeti između dvije zaraćene strane?...
Politika zahteva suptilnu ravnotežu optimizma i pesimizma. Otuda dva lica Donalda Trampa: mrgodna faca iz sudnice, s izrazom starog gorile kog začikavaju njegovi čuvari, i...
Trumpova nova šefica osoblja mogla bi biti odlučujuća barijera između impulsivnog predsjednika i političke katastrofe. ...