Bude, tako, u našim životima osoba koje se pojave sasvim slučajno i u njima ostave neizbrisiv trag.
I njih se sjećamo i o njima pričamo. Ali najdublji takav trag u nama ostavljaju naši dobri učitelji, nastavnici i profesori. Oni koji su, na neki poseban način, odredili naše živote i utjecali na njih a da ni sami nisu bili svjesni toga. A ni mi sami, sve do onoga časa kada se od njih rastajemo zauvijek. Jer tek se tada presamitimo i zamislimo, jer tek tada spoznamo važnost i vrijednost njihovoga postojanja, veličinu i značaj njihovoga utjecaja na naš životni put, pa nam bude i teško i žao što ih više nema i bez njih se osjećamo, nekako, napušteni… Kao na vjetrometini. Kad ti nestane dobar dragi učitelj, čini ti se kao da je nestao čitav jedan svemir. Svemir znanja, svemir prijekora, svemir savjeta, svemir ljubavi. I svemir brižljivosti.
Jedan od takvih svemira u Mostaru, koje sam poznavao, bila je i Bojana Mavar, profesorica matematike. Došla je u razrede naše Gimnazije, u negdašnju zgradu, smještenu odmah pored današnje „stare Dame s Lenjinovog šetališta“ (danas sasvim druge namjene), jednog davnog rujna/septembra 1962. godine, puna planova, želja i htijenja da sve ono što je naučila i znala, do tada, iz znanosti koja izučava prirodu – koristeći logiku – a nazivaju je matematikom, prenese na nas. I to strastveno, svom svojom ljubavi, manirom starog „predratnog“ profesora… ali modernijih nazora, da bi, na kraju, ušla u njezinu stogodišnju povijest/historiju. I ne htijući.
Došla je, tako, i u naš „francuski“ razred IVa, makar starija od nas tek za koju godinu, jer bili smo pred maturom, na „izbornu nastavu iz matematike“, i mi smo je prihvatili svim našim srcima. A to se, moram priznati, „novim-mladim“ profesorima ne događa baš često, posebno kada te počnu „pilati“ nečem sličnom vektorima, limesima, derivacijama, integralima i još svačim drugim o čemu, do tada, nisi ni čuo da postoji, a vani… proljeće, i Mostar kakav je nekad bio. Ali odmah smo vidjeli da je posebna i takvu je prihvatili svim srcem. (Čak i ja, koji sam bio, „po defaultu“ društvenjak, pa sam uzeo kod nje maturalni rad „Vektori u ravni“ (iako prvi put čuo za taj pojam), pa poslije upisao i završio Studij brodogradnje, pa magistrirao i doktorirao, a bilo nas je još, u mojoj generaciji barem tridesetak koji su otišli na studij „tehnike, zahvaljujući upravo Njoj.) Nju su, na isti način, shvaćale i prihvaćale sve generacije iza nas. Pa i naša djeca, od kojih je, nekima, bila i razrednica sve četiri godine školovanja (kao mojemu starijemu sinu Damiru, kojemu je to bila privilegija, ali i još veća obveza). Jer je našu djecu gledala kroz nas (svoje bivše đake) i uvijek željela da budu bolji negoli što smo to mi bili. A da budu najbolji ljudi i odani prijatelji. I bili su. I to je ono što me, evo, na dan vijesti o njezinoj smrti, obvezuje da se pred Njezino posljednje putovanje presamitim i zamislim… i da Njoj, ovim malim slovom, kao „nedostojan Sluga Božiji“, vratim barem mali dio duga i dostojno je ispratim. Ne zbog reda, već zbog potrebe koja je jača od reda. Jer Ona je sve nas, bez razlike, zvala „svojom djecom“, makar da smo joj, cijeneći godine i događanja, to mogli najmanje i biti. A bili smo, jer smo znali biti u razredu smjerni đaci omiljene i pravedne profesorice, a izvan đačkih klupa biti drugari i prijatelji (…) jer nas je Ona takvima učinila. I, kasnije, isto i naša djeca, Njezini „sinovi ili kćeri“ ili „tikvani“ – kako bi kada koju od tih dviju titula zavrijedili. A učila nas je, pored matematike „koja izučava prirodu koristeći logiku“ i:
- da je kolajnu teže nositi nego ju zaraditi
- da je kvadrat čovjekoljublja jednak zbroju kvadrata istine i poštenja
- da ljubav nema limesa koji teži nuli, već mora težiti prema beskonačnosti
- da nema nerješivih problema, već da ima neznalica koji ih ne znaju riješiti
- da se ne može vlastita sreća graditi na tuđoj nesreći
- da ne možeš zlo činiti, a dobru se nadati
- da se obraz čovjekov ne može ni kupiti ni prodati
- da znanje, bez karaktera, ne vrijedi puno
- da je savjest ta s kojom se čovjek mora probuditi svakoga jutra
- da je gubitak lakše podnijeti nego kajanje
- .. i još nas je puno toga naučila.
I nitko od Njezinih đaka nije ju iznevjerio, osim jednoga iz moje generacije. O Njezinoj posljednjoj generaciji iz mostarske gimnazije „Aleksa Šantić“, kojima je bila razrednica, snimljen je i dokumentarni film „Dezerteri“, koji je dobio i nekoliko međunarodnih nagrada (između ostalih i na 26. festivalu dok. filma u Jihlavi (Češka) kao najbolji film za Srednju i Istočnu Europu i nagradu „Oktavijan“ u HR i druge). Ona je uspjela, neviđenom hrabrošću, za vrijeme Prvoga rata u Mostaru, dana 25. 5. 1992. pod granatama žestoko granatiranoga Grada, donijeti meni (koji sam tada bio zapovjednik Civilne zaštite) svjedodžbe o završenome IV razredu i položenoj maturi za sve učenike kojima je bila razrednica s pečatom i potpisom direktora škole (iako je nastava, još od 3. 4. bila prekinuta, a sve škole zatvorene), sa „zadatkom“ da ih ja proslijedim mome sinu Damiru (koji je tada bio u zbjegu na Korčuli), a da će „on već naći puta da te svjedodžbe dostavi svojim drugarima iz razreda“, jer „djeca moraju nastaviti školovanje“ – rekla mi je. I naravno, djeca su nastavila školovanje, a ona je bila i „privođena“ zbog toga. I ta su djeca danas odrasli ljudi, cijenjeni u strukama koje su završili, ali, nažalost, i raspršena svijetom, od Novog Zelanda do Kanade. I cijenjena su i uspješna u svome poslu upravo zahvaljujući ljubavi, hrabrosti i mudrosti njihove razrednice i profesorice Bojane Mavar, koja je znala cijeniti, poštovati i provoditi istinu i pravdu uvijek. I zato je bila voljena. I zbog toga i pišem ovo malo slovo oproštaja u ime nas, još nešto živih, ali i u ime svih onih koji su bili i ostali zadojeni njezinom plemenitošću, dobrotom i znanjem. Posljednji put sam je vidio prije nepuna dva mjeseca, kada je došla, u pratnji sina, u Centar za kulturu, na izložbu o „60 godina Partizanskoga spomenika neimara Bogdana Bogdanovića“ u Mostaru, gdje smo se lijepo pozdravili, i popričali, ukratko, o svemu. I činilo mi se da je dobro, i da svoje 92 godine izvrsno nosi, svim okolnostima usprkos. Ali, eto. Prevario me osjećaj, kao i više puta do sada. Slab sam prorok.
Najdraža naša Profesorice, najdraža naša razrednice,
„I ne zamjeri što Ti govorim Ti.
Ja kažem Ti svima koje volim,
čak ako sam ih vidio i jedan jedini put.
Ja kažem Ti svima onima koji se vole,
čak i kad ih ne poznajem.“
(Jacques Prevert)
Pa kad tako kaže veliki Pjesnik, kako onda ne reći Ti i Tebi koja je nas i našu djecu i čitav Mostar toliko voljela, toliko naučila, toliko zadužila, i koju smo i svi mi neizmjerno voljeli, i nas ovo malo u Gradu prisutnih i ono, ne svojom voljom, diljem svijeta razasutih. Čini mi se da bi „drugo lice plurala“, u ovome času, bilo suviše službeno i tako daleko da bi, samim tim, bilo i neistinito. Jer ovo danas, ovo je jedan tužni trenutak oproštaja, ali i jedne velike istine. I Tvoje… i naše.
Opraštam se od Tebe, dok u meni zvoni ona draga nam pjesma našega Alekse, koju je svijetom plasirao mostarski „Sevdah Union“, od kojega su neki bili i Tvoja „djeca“:
„Sunce tone, dan se kloni;
U daljini zvono zvoni,
Studeni mu dršće glas.
Vjetar huji, i sve jače
Po obali drvlje plače
I žalosno gleda nas.
Što mi ‘vako duša grca?
Ovaj nemir i bol srca
Kada će mi, draga, proć?
Vjetar huji kroz tegobu, –
Hoćeš li mi doći grobu?
Sunce tone… Laku noć!“
Opet ta noć, ta vječna tama zaborava koja lebdi nad svima nama i koja nas, prije ili kasnije, neumitno čeka. I došla je ta vječna tama, na našu veliku žalost, eto, ovog puta upravo Tebi. A toliko smo vjerovali, toliko željeli da svoj najteži ispit, ispit koji se mjeri otkucajima života, položiš najvećom mogućom ocjenom. Tako da nam još poživiš.
Teško nam je bilo, jučer, kad su nam obznanili Tvoju smrt, a još teže će nam biti kad Te budemo morali zauvijek napuštati u tvome vječnome staništu. I hoćemo li, pitam se, smoći toliko snage i ne zaplakati nad Tvojim grobom? Nije sramota, uz vijence cvijeća, zaliti Tvoje posljednje počivalište i suzama ljubavi, suzama poštovanja, suzama uspomena. Suzama svih Tvojih gimnazijskih četrdesetak generacija, koje si brižnom, majčinskom ljubavlju odgojila i svemu lijepom naučila. Suzama neprebola. Jer „U grob kad Tebe polože, potomstvo tu će suze lit’. A suzica poštenja spomen, svaka cvijet će bit’“ – odavno je zapisano.
Hvala Ti na svemu što si za sve ove generacije, koje Te danas ispraćaju, učinila.
Hvala Ti, i oprosti. I oprosti nam za sve naše nestašluke… oprosti ako smo Te bilo kad i bilo čim uvrijedili, ako Te nismo uvijek, baš sasvim, razumjeli… jer Ti si bila i ostala daleko ispred nas. Svemir, kako već napisah. U svemu. Pitam se danas jesmo li Te bili, za sve ovo vrijeme našeg zajedničkog življenja, i dostojni? … Ipak mislim da jesmo… Ipak smo mi bili samo Tvoja „dobra djeca“.
Hvala Ti, uz neku nadu, da ćemo se, možda, opet negdje u beskonačnosti sresti… jer limes ljubavi onamo vodi… u oblacima što „nestaju duž vodenih struja Bresta i trunu negdje daleko“ (opet Prevert).
Zbogom, draga naša Profesorice… dio života su i umiranae. I vječni Ti naš spomen i vječna naša zahvalnost i slava Tebi.
Neka Ti je laka zemlja mostarska, u kojoj ćeš naći svoje konačno stanište.
Neka Ti budu lake bure zimske kad zapušu niz Neretvu… i snjegovi kad nalete s Prenja i Veleža… i kiše modre – mostarske, s proljeća i jeseni… i „pure“ niz Trešajbe kad se jara nadigne u ljetno podne… i jugo neka Ti bude lako kad Ti, s vremena na vrijeme, bude donosilo miris mora i Mediterana, koji prestaje iza Pištalovih kuća, tu u Potocima.
Sve neka Ti bude lako, dragi naša BO, kako smo te, među nama (od milja) zvali, jer si bila i ostao jednostavno… žena-čovjek. Ispravna i uspravna, uvijek uzdignuta čela, stamena i pravedna i u najtežim trenutcima. A to je, ipak, najteže biti.
Snivaj snom pravednika na svom posljednjem konačištu, u ovom kamenom i stamenom Gradu, koji Te s tugom, ali i iznimnim ponosom ispraća. Kao svoju…kao „rođenu“…a kako to, uostalom, i Njemu i Tebi priliči.
I neka svi Tvoji, kao što smo i mi, budu ponosni na sve ono što si ovdje, na zemlji, učinila. Više se, očito, nije ni moglo.
Neka Ti je vječna hvala i slava, a nama, koji ostajemo, neka je lak i dičan spomen na Te.
ER ERIT IN PACE MEMORIA EIUS. AMEN.
U ime zahvalnih generacija, s ljubavlju,
Tvoj vrli učenik, Roko Markovina
U Mostaru, 12. 1. 2026.
