Bajtal: Bunt koji govori ljudskim jezikom prevarenih, izigranih, opljačkanih građana

Povezani članci

• Ustavno šminkanje raspada
• MUNIR MEŠANOVIĆ, IME KOJE TREBA UPAMTITI!
• «HAMLET» ĆE IPAK IMATI JOŠ JEDNU IZVEDBU U 15 SATI 15. JUNA U SARAJEVU
• FOTOŠOPIRANJE PROŠLOSTI
• DRUGA POVORKA PONOSA: Mi smo neophodan politički protest!
• Praštanje zločina

Glad ne priznaje etno-stomake, niti se da utoliti jalovim frazetinama, klero- i etno obećanjima  organizovanog kriminala državno-entitetskih i stranačko-partijskih mafija.

Prof. dr. sci. Esad Bajtal ugledni intelektualac,  sociolog, psiholog, filozof te politički analitičar za tacno.net govori o JMBG demonstracijama te stanju u bh društvu danas.

Razgovarao: Amer Bahtijar

Profesore Bajtal,  jeste li iznenađeni  protestima koji su se ovih dana desili širom BiH? Mnogi su bili skloni ustvrditi da je naše društvo u dubokom snu iz kojeg se neće tako brzo probuditi. Koliko je za vas ovo buđenje iznenađenje?

Posljednjih godina svjedočimo građanskom buđenju (arapska i druga “proljeća”) i mnogo letargičnijh društava od našeg, dvadeset godina sistematski sračunato drogiranog etno- i klero obećanjima od kojih, na kraju, nije bilo ništa. Umjesto proklamirane demokratije i ljudskog dostojanstva i obećavane Švajcarske, došli  su nam ogromna nezaposlenost, glad, siromaštvo, kriminal i opšta životna nesigurnost. Za one koji znaju misliti, ta nezaposlenost, glad, siromaštvo i kriminal, samo su logična posljedica ambiciozno-ekspanzionističkih i velikodržavno-fašisoidnih i etno-kriminaliziranih ideologija, kojima je gomila služila kao potrošni materijal (u ratu), i kao puko sredstvo za ostvarenje vlastodržačkih egoističko-pljačkaških ciljeva u lažnom miru, kakav je ovaj postdaytonski.

Konkretno govoreći, nalazi istraživanja Wealt-x (krajem 2012.g.), pokazuju nam da u BiH 85 građana (samozvanih čuvara “vitalnog nacionalnog interesa”), drži u svojim džepovima nezamislivih 9 milijardi dolara nacionalnog bogatstva, dok narod(i) doslovno skapava(ju) od gladi i neimaštine. Preciznije, i jezikom brojki govoreći: oko 600.000 ljudi bez posla, dok 700.000 živi ispod granice siromaštva. Ti porazni podaci otkrivaju nam skrivenu logiku naše krize: ne pseudonacionalizam, nego kriminal (koji se iza etno-nacionalizma krije), uzrok je sveopšte propasti kojom smo se okitili. Nažalost, još uvijek nemamo imena te 85-torice, čiji smo taoci. Ko su oni, i kako su došli do toga da silno narodno bogatstvo strpaju u svoje džepove bez dna?

A ako “nužda uči misliti”, kako to čitamo kod Bloha (E. Bloch, veliki njemački marksista, 1885–1977), onda je tekuće buđenje bh. masa samo logična poljedica te spoznaje. Bilo je samo pitanje vremena kad će stvari krenuti putem građanske i ljudske pobune. Glad ne priznaje etno-stomake, niti se da utoliti jalovim frazetinama, klero- i etno obećanjima  organizovanog kriminala državno-entitetskih i stranačko-partijskih mafija.

Historia est magistra vitae!

Dakle, ne događa nam se ništa novo, samo je bilo vremenski nepredvidivo kad će konačno da krene ovo čemu sada svjedočimo. Trebalo je vremena, dok (govoreći pučkom leksikom), narodu ne dođe iz “dupeta u glavu”. Izgleda da je konačno došlo. Ovo je ljudska pobuna; pobuna gladnih, nezaposlenih i obespravljenih građana koji počinju shvatati prevaru i uzroke svoje životne bijede. Bio sam na protestu porodično, sa tromjesečnim djetetom, vjerovatno najmlađim učesnikom protesta, koji je, eto, bio životno opasan za pandurevićke, majkićke i ostale pseudoparlamentarce. Nisam nimalo iznenađen ovim što se događa. Ali sam razočaran što se to nije dogodilo odmah poslije krvavog i nikom potrebnog rata. Ako 1991. građani i nisu znali za koga glasaju, 1996. su imali sve razloge i argumente za koga nipošto glasati ne smiju. A glasali su ponovo za te iste. Cijena toga je porazno stanje društva protiv koga danas, tjerani neimaštinom i prevarama, združeno ustaju. Konačno se, glađu-združeni građani bore protiv onih istih za čije su se ratne ciljeve i interese međusobno ubijali i ginuli devedesetih.

Protesti su krenuli kao bunt nekolicine građanskih aktivista i prerasli i najveće poslijeratne proteste. Vidjeli smo koliko je narodu dosta bezobrazluka, drskosti, krimnala političkih elita. Je li ovo početak obračuna sa devedesetim godinama, ratnim  profiterima i tranzicijskim dobitnicima?

Trebalo bi da jeste, ali u koliko će “obračun” biti istrajan teško je reći. Jer, kao što svjedočimo, partijski mediji i nesavjesni parlamentarci, dobili su zadatak da sofisticirano-perfidnim manevrima ideološki cinične etno-retorike, usmjeravaju i stišavaju nezadovoljne građane.

Dakle, parlamentarci koje je narod izabrao i poslao (“narodni poslanici”) i koje debelo plaća da rade u narodnom interesu, odrodili su se u dobro plaćene sluge moćnih stranačkih lidera koji pljačakaju i, zajedno s poslanicima, rade protiv vlastitog naroda. Tako Dodik uz pomoć svojih medija (a nije sam u tome), izlizanom floskulom o ispolitiziranosti njihove pobune, medijski poručuje studentima manjeg entiteta da je entitetska studentska unija (desetine hiljada studenata) za tri godine dobila 541.000 KM. Pri tom, “zaboravlja”, odnosno, licemjerno prešućuje, da je svom sinu Igoru[1] (samom), dao tri miliona maraka, što je 5-6 puta više od sume date svim studentima zajedno. Šta je sad tu ispolitizirano: opravdana studentska pobuna ili Dodikova medijska anti-studentska uspavanka?

I koje tu lud?

Naravno, Bošnjaci i Hrvati imaju, također, svoje dodike. Uprkos svoj sofisteriji koja će biti poduzeta da stvar protesta oboji famom “nacionalne ugroženosti”, nadajmo se da su građani za dvadeset godina dovoljno sazreli i, konačno, prozreli logiku etno-ideološkog ublehaštva koja ih, gladne i ljudski ponižene, drži u zagušljivim etno-torovima bez zraka, budućnosti i bilo kakve životne perspektive.

Srpski i Hrvatski predstavnici u vlasti BiH su izjavili da se ne osjećaju sigurno  u Sarajevu i da do daljneg neće raditi svoj posao za koji su jako dobro plaćeni.  Gdje  je suština ove podvale građanima  BiH?

Nisam siguran čiji su predstavnici koje navodite i koga oni zaista predstavljaju? Narod, i narodi BiH, kako rekoh, izuzev deklarativno, već poodavno nemaju svoje predstavnike u vlasti. U Parlamentu sjede stranački predstavnici, a ne narodni poslanici. I kao takvi, umjesto narodnih, oni (licemjerno se krijući iza naroda), zapravo, zastupaju stranačke i svoje lične interese. Konačno, i ne na kraju, pljačkajući narodno bogatstvo (“tranzicija”) oni rade direktno protiv naroda i “vitalnog (tj. životnog) nacionalnog interesa”, na koji se perfidno-sistematski pozivaju.

Suština podvale, o kojoj pitate, je u tome da se  stranački predstavnici osjećaju nesigurno pred probuđenim građanima, odnosno – pred narodom koji ih je doveo u parlament. U tom kontekstu priča o “nesigurnosti”, njihovo je indirektno i jasno priznanje ZA koga su PRIVIDNO, a PROTIV koga su stvarno radili “narodni” poslanici. Podvala je u nastojanju da se mjesta tih ZA i PROTIV nekako zamijene. Tako to združeno rade jedni, drugi i treći. Životna istina je s one strane te medijski plasirane bojazni: etno-bleferi su svoj dobro plaćeni nerad vješto legalizirali i ozakonili. U isto vrijeme, tim neradom, uskratili su narodu zakonsko pravo na rad. Da se ne ubjeđujemo: više od pola miliona nezaposlenih bh. građana praktični je, i najbolji, dokaz te vrste. Ostali jad i bijedu da ne ponavljamo.

Aleksandra Pandurović  se javljala kao da se nalazi u logoru, premijer Bevanda je rekao da su ga pokašali ubiti.  Gdje je odgovornost za laž u politici?  Zašto je toliko važno da se protesti predstavljaju drugačijim nego što jesu?

Kad jedna budala baci kamen u bunar, tri stotine pametnih ne može ga izvaditi, kaže narodna poslovica. Zadeverati narod neodgovorno bačenim kamenom dezinformacija i odvratiti ga od njegove borbe za svoja prava, to je smisao Aleksandrine etno-armirane žalopojke. Protest građana – taj bolni krik izborno-prevarenih očajnika – koje je (svojim sračunato aktivnim učešćem u debelo kriminaliziranoj politici), dovela u bezizlaz, nesavjesna Aleksandra Pandurević, politikantski bezobrazno, i krajnje licemjerno, pokušava sada  kapitalizirati u svoju korist. U tome je moralni sunovrat, narodnim parama enormno plaćene Aleksandre Pandurević. Nametati svoju volju drugima je nasilje, a nametati sebe sama, vrhunac je tog nasilja. Aleksandra Pandurević upravo to radi.

Nameće se.

Videći kako Dodik politički ubrzano pada, populistički zaošijana Aleksandra, pokušava se, zloupotrebom konteksta, domoći onoga o čemu budna sanja, i  širenjem evidentne laži, nametnuti se kao narodni, tačnije – navodni  spasitelj. Očito, (pro)čitala je dobro Dobricu Ćosića: “Lažemo da bismo obmanuli sebe, da sakrijemo svoju i tuđu bedu. Laž je vid našeg patriotizma“. Naravo, svojom je nepromišljenošću izazvala dodatni otpor građana koji peticijom traže “trenutni otkaz” Aleksandri Pandurević. U odgovoru na to, stigla nas je licemjerna poruka iz njenog stranačkog (SDS) štaba da “ulica neće odlučivati o njenoj sudbini”.

Očito, SDS uličari naprasno zaboraviše kako su baš oni, metodom Hitlerovog naci(onali)stičko-uličnog populizma devedesetih, antropomrzačkim spinovanjem mase došli na vlast da bi priprostu izmanipulisanu uličnu etno-gomilu gurnuli u agresivno-pljačkaški rat, zločin i genocid. Ukupni učinak te SDS demokratije sabira u sebe okrvavljeni Dubrovnik, Vukovar, rekordno opkoljeno i granatirano Sarajevo i genocidom opustošenu Srebrenicu, te više od tristotine masovnih grobnica diljem manjeg entiteta. Ergo, kad SDS gura građane u rat, onda je to demokratija. Kad gladni i iznevjerni građani, traže svoj hljeb, onda je to ulica i nasilje.

Ili je, po etno- S(D)S-ovski nadahnutom Mladenu Bosiću, očajnička roditeljska borba za pravo tromjesečne Belmine na život (koje joj politički primitivni bosići svjesno uskraćuju), obična “orijentalna patetika”. Dosljedno preveden iz verbalne u životnu ravan, Bosićev cinični iskaz je simbolični pucanj u glavu tromjesečnog djeteta. Dakle, ubistvo s predumišljajem.

O tom ubistvu Aleksandra Pandurević mudro šuti.

Nadam se da, za razliku od nje, bh. građani, ma kojeg imena i nacije bili, tu primitvno-fašisoidnu, životno pogubnu pandursko-bosićevsku logiku, nisu spremni, i (za dobro vlastite djece), neće ubuduće podržavati i održavati na vlasti. I, da ne bude zabune, i tendencioznog tumačenja rečenog, naglašavam da bih, u analogno obrnutoj situaciji, na isti način, i sa istim osjećanjem ljudske i moralne dužnosti, stao iza Aleksandrinog i Bosićevog djeteta. Kao što iskreno želim da se nikada ne nađu u Belminoj situaciji.

Protesti su se održali i u Banja Luci. Je li ovo konačni kraj vladavine Milorada Dodika?

Dodik je, što se mene tiče, svojom neetičnom anahronošću, već odavno politička prošlost. Čovjek crno-bijelog, ruralno-feudalnog mentalnog sklopa nesposoban da se nosi sa moralno-politički nijansiranim problemima našeg vremena.

Međutim, o njemu će – a tako je i najbolje – odlučivati i odlučiti oni koje je, svojom nepotističkom, burazersko-ortačkom politikom, uzduž i poprijeko manjeg entiteta, doveo do prosjačkog štapa. I sam potpuno svjestan toga, on upornim širenjem iracionalnih antibosanskih i međuetničkih omraza, te poniznim dovoravanjem beogradskim istomišljenicima i saučesnicima u strateški sistematskom disfunkcionaliziranju Bosne, nastoji osnažiti svoju, brojnim neuspjesima (fantom aerodromi i druga bajkovita obećanja), uzdrmanu poziciju i, time, eventualno, produžiti svoj politički vijek na izmaku.

Upravo to je instinktivno osjetila ljudski nezrela i šiparački nevješto nalickana Aleksandra Pandurević, pokušavajući Dodikovim metodom, metodom pragmatski sračunatih dezinformacija, domoći se vrha kriminalizirane etno-unitarne entitetske piramide, a kroz to, i dodatne materijalne koristi. I sve to, kako vidimo, na tipično vlastodržački bezobrazan i bezobziran način – bez truda, rada, znanja, morala i pameti.

Političke stranke su pokušale  prisvojiti proteste, što je završilo debaklom po iste. Koliko je važno da su građani sačuvali  proteste  kao građanski bunt odvojen od  korumpiranih političkih elita?

Upravo to je najvažnije: koloniti se svakog stranačkog upliva na bunt koji govori ljudskim jezikom prevarenih, izigranih, opljačkanih građana, bez obzira na njihovo ime, prezime i dio BiH iz koga dolaze na skupštinski plato. Združenih bh građana koji se bore za izgubljenu slobodu, zloupotrijebljeno povjerenje i pogaženo dostojanstvo. Etno-razdruženi podanici moraju konačno shvatiti da samo kao združeni građani, združeni ljudu, mogu doći do svojih ljudskih i građanskih prava. A njihovo, odnosno, naše osnovno ljudsko pravo je, da nas oni koje smo izabrali istinski zastupaju, a ne da rade protiv nas,  a u korist vođa, stranaka i njihovih ličnih i grupno-svojinskih, nepotističko-kumovskih interesa.

U ovom trenutku ne postoji ni stranaka ni vođa koji bi se mogli amnestirati od odgovornosti za ekonomski i moralno porazno stanje u kome se nalazimo. I taj užas od bezizlaza u kome jesmo već dvije decenije, jeste ono što okuplja životno skrhane ljude na protestne mitinge širom BiH. Ne mogu krivci ispravljati krivu Drinu, niti im se smije dozvoliti da svojim licemjernim dušebrižništvom skupljaju političke poene za sebe. Uostalom, ako to hoće, građani imaju pravo da pristanu na još jednu ideološki prozirnu etno-prevaru.

Član predsjedništva BiH Bakir Izetbegović je pozvao građane da se strpe do 2014. Kako komentirate tu drskost i bezobrazluk jednog od čelnika stranke koja je zaslužna za bijedu u kojoj živimo dvije decenije?

Istinski političari ne prilaze nikakvoj većini. Većina prilazi njima (F. Nansen). Prema tome, i Bakir Izetbegović je, ako ima ambiciju istinskog i iskrenog bavljenja politikom (u narodnom interesu), trebao strpljivo čekati da ga građani POZOVU, a ne utrpavati im se besmislenim pozivom na pasivnost i daljnje trpljenje neizdržive bijede i siromaštva. Bijede za koju je i sam, lično, porodično i stranački, veoma, veoma – zaslužan. Tim pozivom Izetbegović svjesno ili nesvjesno ignoriše činjenice, gladi, siromaštva i nepravde koje haraju posvađanim bh. društvom, tražeći od građana da trpe upravo ono od čega sam bježi u politiku. Politiku kao polje neiscrpnog i apriori osiguranog meda i mlijeka, nedostupnog etno-podanicima koje, tobože, brani od jednako osiromašenih i analogno poniženih pripadnika drugih bh. etnosa.

Vjerujete li da je ovo promjena paridgme i da političari više neće moći da se ponašaju kao vlasnici zemlje. Da li se konačno narodu vratio ukradeni suverenitet?

Budući da sam vječita individua, čovjek izvan politike, i izvan interesnih grupa bilo koje vrste, nemam potrebe da se bilo kome udvaram, te slobodno i bez slugansko-pragmatske računice, odgovarajući na Vaše pitanje, mogu reći samo ono što mislim i osjećam. To je moje neotuđivo i nedodirljivo ljudsko pravo. I moja jedina obaveza pred – vlastitom savješću.

A to formulišem otprilike ovako: kao gnostika, život me naučio (i traži od mene) da ne vjerujem ni u šta. I da ne vjerujem nikome. Ni na Nebu ni na Zemlji. Pa ni Narodu. Ni u Narod. Nego da, rukovođen savješću, i misleći svojom glavom, istrajno tragam za odgovorima na pitanja koja me muče. Pa i za odgovorom na pitanje budućnosti Ove Zemlje kojoj rođenjem pripadam, i koja zaslužuje bolju vlast (vlasti) od ove koju (koje) sada ima.

Znam samo jedno, takvi kakvi su, bh. i entitetski vlastodršci će učiniti sve da još jednom, po ko zna koji put, prevare one u koje se zaklinju. Jedini izlaz naroda je u tome da stavi vatu u uši, okrene leđa medijima, i dobro otvori vlastite oči. Jer, samo ravnajući se po onom što vidi, može početi borbu za svoju, i – bolju budućnost vlastite djece. Prevaranti nemaju ništa novo da nam kažu.

Do građana je. Njihova sudbina ponovo je u njihovim rukama. Ako sada popuste, ako se povuku obmanuti tempiranim dezinformacijama, gube sigurnih 20 godina budućnosti. I time, računajući i na ono najgore, tragički boje, ne samo svoju, nego i životnu sudbinu vlastite djece. Jer, servantesovski govoreći, na ludom temelju još nikad niko nije sazidao pametnu kuću. A luđi i nestabilniji od naših etno-kriminaliziranih temelja (entiteti, kantoni …), danas u svijetu ne postoje.

Uostalom, o ponečemu od gore rečenog, opširnije pišem u svojoj tek završenoj knjizi (Neofašizam u etno-fraku) koja, ovih dana, izlazi iz štampe, pa koga zanima …