Mirsada Mulać: Meni je jedino ostalo da protestujem

Izdvajamo

• Pitam se kakva bi to bila država u kojoj bi sudska vlast slušala izvršnu, ako bi se to dogodilo u toj se državi nikada ne bih osjećala slobodnom. Da sam na mjestu sudije i da mi neko iz izvršne vlasti naredi šta ću raditi, odmah bih napustila funkciju. Sudija da bi bio sudija mora čvrsto slijediti zakonske principe, Ustav zakon ove zemlje i sve moralne principe. Nikakvi politički pritisci ne mogu biti vršeni na predstavnike pravosudnih institucija i u tom slučaju ja podržavam predsjednicu suda.

Povezani članci

• Vladimir Matijanić: Ovo su povijesne istine o ratu o kojima Hrvatska uporno šuti
• Nismo vjerovali da se to moglo nama desiti
• Ante Tomić: Ljubuški Schindler
• Nagrada za najpredanijeg radnika u Mostaru
• ZAŠTO NISAM IZIŠAO NA IZBORE U MOSTARU
• Međunarodno veče djece pjesnika

Njima da odgovara ujedinili bi grad…

Mirsada Mulać, jedna od „najstarijih“ diplomiranih pravnika u HNK kantonu svakodnevno je na protestima u Mostaru. Već dvadeset godina ne može naći posao u struci iako redovno aplicira na svakom konkursu. Za portal tacno.net govori o svojoj uzaludnoj potrazi za zaposlenjem, nepravdi, protestima, vlasti, sudstvu, izborima, budućnosti Mostara…..

Razgovarala: Štefica Galić

Mirsada, već dvadeset godina bezuspješno aplicirate za posao u struci u Mostaru. Možete li nam reći nešto o tome?

Po zanimanju sam pravnica, nezaposlena prijeratna pravnica već dugi niz godina. Čitav poslijeratni period pokušavam bezuspješno ostvariti svoje ustavom i zakonom zagarantirano pravo na rad. Nažalost, u svojoj potrazi za poslom došla sam do zaključka da je nemoguće doći do posla u ovim teškim, turbulentnim vremenima, zbog situacije u kakvoj se nalazimo a to je stranačka pripadnost. Dakle, politička, stranačka pripadnost, nepotizam koji je prisutan na svim konkursima Agencije za državnu službu, to su konkursi u Vladi našeg kantona na koji redovno apliciram. Posjedujem svu dokumentaciju koju mogu javno predočiti koja stoji arhivirana, a mogla bi se napraviti i jedna izložba od takve dokumentacije. Na što posebno želim skrenuti pažnju jeste nepotizam. Dakle, u vladi HNK na ista vrata ulaze rodbina, prijatelji, srodnici, podobni partijski istomišljenici itd. Zakonsko zapošljavanje je dovodeno u pitanje u HNK-u i ostalim federalnim ministarstvima čije je sjedište u Mostaru. O svemu postoji dokumentacija u Agenciji za državnu službu u Mostaru, kojoj se obraćam i kojoj skrećem pažnju na niz nepravilnosti. Međutim, sve je ostalo kao mrtvo slovo na papiru.

Na vrata uvijek ulaze podobni, nikad stručni. Žalili ste se redovno, ali bezuspješno. Je li danas otvoren ijedan proces? Jeste li ostvarili ikada išta žaleći se?

Prvo zaposlenje koje sam imala je bio pripravnički staž koje je raspisala Vlada HNK u saradnji sa Zavodom za zapošlavanje kantona 2005-2006 godine u upravi za pitanja boraca HNK, sada je to ministartsvo u HNK. I tada je vladao nepotizam u ministarstvima. Godinu dana sam obavljala pripravnički staž i ostala iza svih drugih pripravnika da radim. Tada je bila revizija lične i porodične invalidnine i kao takva stručna osoba bila sam potrebna tadašnjoj upravi. Nakon 4.5.2006. dolazila sam volontirati smatrajući da ću možda ostati. Međutim, pravno mišljenja ureda za zakonodavstvo Vlade HNK je bilo da se u državnoj službi ne može ostati po ugovoru o djelu duže od dva mjeseca. Ja to poštujem i poštovala bih kad bi bilo tako. Međutim, u Vladi HNK ugovori o djelu traju mnogo duže od dva mjeseca, gdje su opet po tim ugovorima primljena djeca sekretara Vlade, ministara itd. Kada se raspisao konkurs za mjesto stručnog saradnika u kojem sam ja radila, odlukom Vlade odobrena su bila tri stručna saradnika. Aplicirala sam na taj konkurs, prošla sam 100% pismeni dio ispita te na usmenom dijelu ispita pokazala isto takvo znanje. Nakon dvadeset dana primila sam obavijest da je na moje radno mjesto primljena kćerka imama iz Bijeloga polja te jedna djevojka iz Stoca po liniji stranke SDA i Islamske zajednice. Odmah sam kontaktirala predsjednika komisije i on mi je rekao: „Kolegice bili ste bolji od svih Bošnjaka i Hrvata, ja vam nisam mogao pomoći. Drugi su tako odlučili.“ To i jeste bilo tako, komisija je bila sastavljena od kadrova ministara SDA i HDZ-a, mjesta su podijelili i unaprijed odlučili koga će primiti. Ja nisam stranački podobna pa tako nisam ni uspjela na konkursu. Uložila sam žalbu nakon čega mi je došlo rješenje da mi se žalba odbija kao neosnovana, obzirom na to da je rukovodilac organa ima pravo birati kandidata sa liste uspješnih kandidata bez obzira na njegov položaj na listi. Međutim, čim se odlučilo o žalbi navedene kandidatkinje su mogle raditi, ali činjenica da žalba odlaže izvršenje rješenja i u tom slučaju one su mogle raditi odmah. Tadašnjii organ za pitanja boraca nije im odmah dao da rade dok ne istekne zadnji dan tužbe. Ja sam otišla u kanton i izjavila da ću podići tužbu kod nadležnog općinskog suda. Tom prilikom su mi osobe u kantonu rekle doslovce:„Pa nemoj Mirsada tužiti eto primit ćemo te, i ti ćeš biti primljena“ i ja sam od te tužbe u tom momentu odustala, a one su počele raditi. Od tada kako je ustanovljena Agencija za državnu službu, zakon o državnoj službi 2003. donesen traje moja bezuspješna borba na svim konkrusima. Bili su to konkursi i u Ministarstvu privrede, saobraćaja veza i uprava za ceste i Skupštini kantona, Ured za zakonodavstvo prije dvije godine. Tada sam također došla do saznanja da se na konkurs stručnog saradnika u Uredu za zakonodavtsvo namjerava primiti kćerka sekretara Vlade gospođe Mirsade Šuta. Otišla sam u Agenciju za državnu službu, dala sam im ime kandidata za koje postoje saznanja da će biti primljen. To su osobe koje rade svoj posao, onako kako bih ga i ja radila, rekli su mi: „Pa nikad se ne zna tko će biti primljen, mi to ne znamo“. Tom prilikom sam se i ja prijavila. U zgradi PU u Mostaru bilo je testiranje i ja sam pred svim kandidatima iznijela ime kandidata. Svi su pričali o toj osobi, tada je predsjednik komisije bio Romeo Zelenika tadašnji ravnatelj kazneno-popravnog zavoda i još dvije kandidatkinje Karačić Marijana i Hadžiomerović Minja koje su bile kao članovi komisije a sekretar komisije bila je gospođa Željka Trifković iz Agencije za državnu službu. Prije istupanja na usmeni ispit javno sam izjavila da „prije nego što sam pristupila ispitu da sam bila u dilemi da li ću se uopće danas pojaviti na ovom ispitu ili ne obzirom da se na ovo radno mjesto namjerava primiti kćerka sekretara Vlade gđe Mirsade Šuta, ime joj ne znam, ali znam da joj je kćerka“. Tada mi je gospodin Zelenika rekao: „Samo da znate da osoba o kojoj vi govorite nije ocijenjena visokim brojem bodova od strane mojih kolegica kao što ste vi“. Ali ja sam onda rekla:“ ipak ja tražim od sekretara komisije da se u zapisnik Agencije za državnu službu, a koji se odnosi na polaganje ovog dijela stručnog ispita, unese moja izjava da ja pod svojom punom krivičnom i moralnom dgovornošću, materijalno ne mogu jer nemam čime, da se na to radno mjesto namjerava primiti kćerka sekretara Vlade“. Izjava je unesena u zapisnik, ja sam išla u tom slučaju do kraja. Čekajući članove komisije, pored mene je naišla M. Š. i ja joj kažem: „Mogu li Vas sad nešto upitati“ i ona meni kaže – „pusti me“. Povisila je na mene ton, onako drzak i ja sam joj rekla „pa bježi, bježi Mirsada Šuta i treba da bježiš od Mirsade Mulać“ jer sam u tom momentu saznala da se namjerava primiti njena kćerka. Međutim nakon toga, ona je napravila dogovor, tj. SDP i SDA, premijer Lasić je u taj ured primio ženu koja je radila kao namještenik sa srednjom stručnom spremom u zemljišno-knjižnom uredu u Mostaru koja se doškolovala i stekla diplomu prava Šaravanja Marija. Kasnije sam saznala da se radi o supruzi šefa kabineta stranke Dragana Čovića tako da nisam imala šanse. U tom momentu je njena kćerka bila primljena po ugovoru o djelu u ministarstvu privrede Zagorčić Amira kadra SDP-a, zatim u maminoj stručnoj službi Vlade. Tako da ja imam običaj reći da je Vlada kantona postala privatno vlasništvo, to su neki feudi u kojem vladaju suvereni a mi smo obični potlačeni građani bez obzira što smo stručni. Ja se ne bojim niti jedne stručnosti tih kandidata iako sam prijeratna pravnica, u toku sam svih pravnih propisa i voljela bih da svi kandidati kad dođu da se takmiče na jedan stručan način, a nikako na političkoj ili nekoj drugoj osnovi. Nakon toga sam se ponovno žalila i onda sam tu čak istakla i princip nacionalne zastupljenosti. Obzirom da Ured za zakonodavstvo Vlade kantona tada imao samo jednog zaposlenog Bošnjaka pa sam se povukla i na toj osnovi zakona o državnoj službi obzirom da mora biti ravnopravna zastupljenost svih konstitutivnih naroda uključujući Srbe, Bošnjake i Hrvate. Istakla sam da je princip nacionalne pripadnosti narušen. Odgovorili su mi iz Odbora državne službe da o tome odlučuje Vlada kantona. Ne znam kakva je to Vlada u kojoj ima samo jedan predstavnik bošnjačkog naroda. Nisam nikakav nacionalista, ali morala sam povući i taj nacionalni kriterij ne bi li bar na taj način uspjela doći do zaposlenja. Nažalost nisam uspjela. Nisam htjela dalje tužiti. Gdje god tako predam moram doći u sukob čim ukažem na ime kandidata. Između ostalog zadnji konkurs je bio kulminacija. U Ministarstvu zdravsta i socijalne skrbi HNK raspisan je konkurs na koji je trebala biti primljena kandidatkinja ekonomistica ali je radila kao politička savjetnica HDZ-a gospodina Boškovića. Otišla sam u Agenciju za državnu službu i rekla mogu li ja izaći na ispit, neću pristupiti izaći ću i napustiti demonstrativno, neću ometati kanidadate, samo ću se ustati da kažem ko će biti primljen i napusiti ću ispit. Da to bude moj protest s takvim načinom prijema. Tamo su mi rekli: “Mirsada vi možete doći, nemate pravo tako, možete samo pristupiti ili ne pristupiti ispitu“. Ostala sam pri svome pa sam se obratila u pismenoj formi Agenciji za državnu službu da upoznaju članove komisije sa mojom izjavom da se na radno mjesto namjerava primiti Perić Božana kandidatkinja HDZ-a po političkoj liniji, politička savjetnica koja nema status državnog službenika u ministarstvu zdravstva i socijalne politike HNK. Tadašnji sekretar komisije Lidija Bubaš mi je rekla da su „obavijestili članove komisije, oni su svi šutjeli pa eto svak ima pravo da iznese svoje mišljenje“. Dostavili su mi obavještenje da sam odustala od učešća u daljoj proceduri konkursnoj i ja sam ponovno uložila žalbu Odboru državne službe za žalbe u Sarajevu gdje je žalba ponvono odbačena kao neosnovana. Obzirom da nisam pristupila stručnom dijelu ispita, ali sam im rekla da ne mogu izaći na takav dio ispita gdje sam diskriminisana, dovedena u neravnopravan položaj obzirom da već unaprijed znam ime kandidata.

Kako saznate imena kandidata svaki put?

Imam svoje izvore informacija, tu su ljudi koji ipak stoje na mojoj strani. Puno je ljudi koji šute i ne smiju da kažu ali im je svima drago da ja to tako kažem. Oni se vjerovatno boje. Ja nemam šta izgubiti osim golog života, a ako je to cijena da se plati nešto svojim životom, onda i na tu cijenu pristajem.

Mirsada Mulać

Kako živite? Od čega?

Podstanar sam, prije rata sam stanovala u R. Srpskoj. Situacija tamo jeste jako teška. Dio kuće je obnovljen, ali tamo nema nikavih uslova za život. Ja sam pravnica koja je pravo završila kao nekadašnji Titov stipendista u Mostaru, koja je mogla parirati svim Mostarcima, nisam se osjetila ugroženom jel’ mi to predavao Srbin, Hrvat ili Bošnjak, jel’ mi predavao profesor iz Zagreba, Sarajeva, Banjaluke, Podgorice. Nikad nisam osjetila ugroženost i ako me smatraju nekakvim nostalgičarem za tim vremenom, ja to i jesam. Ja predstavljam nostalgiju za vremenom kada su se poštovali ljudski principi, kada se mnogo više cijenila struka i kada ma koliko neko smatrao da se radilo o nekakvom monopartijskom sistemu ipak se nekome moglo obratiti. Nekada je bilo reda u ovoj državi a ne kao danas, ja čekam 20 godina na posao. Novi kadar je reprodukovan. Svi znamo kakvo nam je školstvo, kako se diplome kupuju. Ja te diplome slikovito zovem kompjuterske, štancarske. To su diplome koje su dobijene za pare, koje se polažu na kojekakve načine. Tu se javilo mnoštvo univerziteta, svako selo ima svoj univerzitet. Kada sam ja pravo upisivala, upisalo nas je 400 studenata (200 redovnih, 200 vanrednih). Završilo nas je 30. Kakvi su tada kriteriji bili a kakvi su sada, to vam dovoljno govori. Sami kadar koji radi, kakvi su to stručni ljudi, ti pravnici koji rade po državnim službama, kako se administracija odnosi prema našim građanima kada dođete, kakva je to kultura, nema tu uljudnosti, tu je samo ono – šta ćeš ti, odakle si ti, što si došao?. Nikoga ne vrijeđam, ali zbilja jako nestručan, neobrazovan kadar. Uputila bih kritiku profesorima, znam da je njihov materijalni status doveden u pitanje, ali čitava akademska zajednica je svedena na minimum primanja pa vjerovatno ljudi nisu zadovoljni kao ni sa svojim statusom u društvu pa nam proizvode takve kadrove. Naježim se kada čujem mlade ljude kako pričaju. To nisu ljudi koji su educirani, a da ne pričamo o našim političarima, našim ministrima kada dođu u sredstva informisanja, svima bi trebalo održati časove edukacije jer takav govor ne priliči jednom diplomati.

Prof.dr. Esad Bajtal na prvomajskim protestima u Mostaru

Nažalost, intelektualci su zakazali. Prof.dr. Esad Bajtal kaže za njih rent a car intelektualci. Nažlost, gotovo svi su nečiji igrači. Vi ste svakodnevno na demonstracijama već 4 mjeseca, član ste Plenuma. Koji je cilj demonstracija koji se svakodnevno odvijaju u Mostaru?

Spomenuli ste prof.dr. Esada Bajtala, za mene to je profesor svih profesora. To je jedan izvrstan filozof, intelektualac kojemu mnogi mogu samo zavidjeti. Žao mi je što neće da se kandiduje na izborima, mislim da bi dobio veliku podršku naroda. Imala sam priliku s njim razgovarati na protestima na koje gotovo svakodnevno dolazim. Naravno da učestvujem u svim protestima, u svim mirnim demokratskim protestima. Ovi protesti su se trebali desiti davno. Trebala je jedna mala iskra pa da to sve nekako krene. Mislim da se ovi protesti neće zaustaviti, ogromno nezadovoljstvo ljudi se akumuliralo da bi ljudi tako olako odustali. Mi koji smo svakodnevno na protestima smo protiv paljenja zgrada, ali činjenica je da su se samo naši političari, naša vlast, samo bojali kada su gorjele zgrade. Da li je to što su gorjele zgrade u isto vrijeme i u Sarajevu, Mostaru, Tuzli, Zenici, Bihaću itd. ili je policija bila razasuta po svim kantonima, ili nije bilo dovoljan broj policije pa nije reagovala u to vrijeme, što malo čudi. Ili se nije snašla u pravom momentu, ali ono što je činjenica jeste da se nešto moralo upaliti da bi se neko pobojao. Naš cilj nije bio da se pali, ne znamo ni sada ko je palio ni zašto je palio. Uporno smo pokušavali zatražiti izvještaje MUP-a HNK o tim paljevinama. Još izvještaja nemamo. Protesti u Mostaru se niti jednog dana ugasili nisu i neće se gasiti. Oni će se intenzivirati. Ovdje je svakodnevno veliki broj građana, bilo je malo više na početku. Moguće da su se ljudi zamorili, ali svaku večer su tu. Iako neko kaže penzioneri, pa i oni su ljudi, iskusni, iako imaju penzije oni su mnogo pametniji od ovih mladih ljudi. Prolazeći svaki dan na proteste, svi ovi mladi ljudi sjede po kafanama, onako sa jednom-dvije marke koje im daju njihovi roditelji i misle da će im roditelji biti stalno živi. Tako samo šute i misle da će im budućnost pasti s neba, a neće. Oni će svi doživjeti moju sudbinu. Iako sam se borila, iako sam aktivni učesnik konkursa ne mogu ostvariti ništa i meni je jedino ostalo da protestujem. Tužno je da jedna intelektualka u 21. vijeku pravdu traži na Španskom trgu, na putu, na javnoj građanskoj površini. Nažalost, ja to moram i nije me stid. Ovu vlast treba da bude stid što je dozvolila da visoko obrazovani kadrovi, penzioneri, nezaposleni da svi stoje na trgu i traže pravdu. Pravdu moramo tražiti samo na taj način jer naša vlast, počev od lokalne je postala gluha i slijepa na sve naše zahtjeve. Prekinut je vid svake komunikacije sa građanima u Mostaru. Bila sam učesnica svih plenuma, zahtjevi jesu artikulisani od građana, formulisani i upućeni Skupštini, kantonalnoj Vladi, niti jedan jedini naš zahtjev nije usvojen.

Koji su bili zahtjevi građana?

Zahtjevi su se odnosili na smjenu kanotnalne vlade. Počevši od toga, kada smo tražili smjenu Vlade, skupšitna je rekla da ne može tražiti smjenu, oni nemaju dovoljan broj ruku, ali nemaju dovoljan broj ruku kada tražimo mi obični građani. Međutim, imaju dovoljan broj ruku kada su njihovi politički interesi u pitanju. Kao što se desilo prije par dana, za dva dana je Skupština HNK zasjedala da bi se izbacili kadrovi HDZ1990, tada su imali dovoljan broj ruku i istisnuli su kadrove HDZ1990. SDP sada najavljuje povlačenje svojih kadrova, dakle ministara iz reda SDP-a. Znači smjena Vlade će se desiti kada oni to traže. Također usvajanje zahtjeva izvještaja iz MUP-a HNK o februarskim dešavanjima. Tražili smo da se utvrde ko su učesnici, dokle se došlo u istrazi, ko je palio zgrade, ko su naredbodavci. Ostali smo uskraćeni za te informacije. Što se tiče donacije, ne znamo ni ko obnavlja porušene zgrade, govore Gradska uprava pa Kantonalna vlada.  Također smo tražili da se izvrši revizija svih privatizacijskih ugovora, ne znamo ni dokle je to stiglo. Tražili smo izmjenu socijalnog zakona što se tiče porodiljskih naknada za nezaposlene i zaposlene žene, zatim dječijeg dodatka. Oni kažu da za to nemaju sredstava. Mislim da se preko agencije FENA oglasio ministar finansija koji je rekao: „Jeste, budžetsko stanje u HNK-u dovedeno je u pitanje. Budžet je doveden u stanje jedne krhke ravnoteže i da se mora samo tako nekako održavati. Ali kao da se moraju tu podići svi i umirovljenici, akademski građani, studenti, intelektualci.“ Nažalost oni to vežu sa malim brojem nas prisutnih. Bilo je tu puno mladih, obrazovanih ljudi, studenata koji sada ne smiju dolaziti.

Da li je to zbog represije policije koja je privodila građane i svima poslala kazne od 100 do 500 KM?

Policiji je naređeno, a svi znamo ko daje naređenja policiji a to je komesar MUP-a HNK. Komesara već nema zbog političkih previranja stranaka HDZ i SDA. Oni to uslovljavaju – mi vama komesara vi nama neko drugo mjesto itd. Ne znam više ko vrši tu dužnost. Ali ono što je zasigurno jeste da ljude kažnjavaju. Ljudima je ograničena slobodna kretanja, nemaju pravo kretati se ulicama grada Mostara, kada idu u grupama s jedne na drugu stranu, kao da će se nešto desiti, pa to je šetalište.

Mirsada se obraća građanima koji protestiraju svaki dan na Španskom trgu u Mostaru

Čuva se ratna linija podjele grada.

Upravo se čuva ratna granica razgraničenja mada smo mi i svojim aktivnostima srušili taj „Berlinski zid“ na Lenjinovom šetalištu. Policija kažnjava ljude za zviždanje, za korištenje megafona. Dolaze prekršajni nalozi od 100 KM, 500 KM. Policija je upotrijebila silu prilikom naše protestne šetnje na našeg neformalnog vođu Muharema Hindića Mušicu. Tom prilikom je silu prekoračila o čemu postoji izvještaj, video zapisi. Na video zapisu jasno stoji da sam im rekla da smo mi ljudi, da nismo ograničeni, da smo mi ljudi koji žele živjeti zajedno sa svim ljudima. Da su to obične, mirne demonstracije, da je to obična, mirna šetnja, da je ovo socijalni bunt i ništa drugo. Oni nas pod nekakvom svojom izjavom nacionalne ugroženosti nastoje razdvojiti, što neće uspjeti. I nije im uspjelo, jer ovaj narod je na ovim prostorima uvijek živio zajedno i tako će i biti. Tom prilikom je čovjek bio pritvoren, a svjedoci smo svi kako je policija postupala. Nije se legitimisala, nije postupala po zakonu o policijskim službenicima. Tražila sam da se moraju predstaviti brojem značke, svojim imenom, identifikacijskom karticom onako kao što i oni nas legitimišu. Ljude legitimišu a da im ne kažu razlog legitimisanja, što opet organi javnog reda i mira ne postupaju po zakonu o policijskim službenicima. Ja sam čitala sve zakone, trebaju mi, a sada još više nastojim da čitam da budem upućena pa tako i djelujem. Jednom prilikom je gostovala gospođa Svetlana Broz iz organizacije Gariwo i gospodin Gradimir Gojer. Tom prilikom su bili svjedoci represije policije kada je Gojer kazao da se zaustavi fašizam u gradu Mostaru i čovjek je dobio kaznu za kršenje javnog reda i mira. Upućen mu je prekršajni nalog a on je tada izjavio kako je ponosan što je stao na te proteste sa ovim ljudima koji samo traže svoja prava. Obratio nam se i gospodin Duško Tomić, advokat koji je rekao da će besplatno braniti sve ove ljude koji su dobili prekršajne naloge, a vjerujte da ih je puno. Ja ne znam tačan broj ali kolega ima punu fasciklu tih prekršajnih naloga. Neki dan nam se desio još jedan slučaj, otišao je naš kolega Glavović, da produži registraciju svog auta i nije mogao produžiti registraciju jer ima platiti neku kaznu od 120 KM. Kada je rekao da nije nigdje kažnjen oni su mu rekli da je učestvovao u protestima i zviždao, a on nikada nije dobio prekršajni nalog na kućnu adresu. Dakle, krše mu se osnovna ljudska prava. Zato apelujem na čitavu Međunarodnu zajednicu da se stane u kraj kršenju ljudskih prava, jeste da stoji velika pravna organizacija za sva pravna pitanja u Londonu, ti ljudi su rekli da će poslati čitav tim pravnih stručnjaka, da će se našoj Vladi uputiti zahtjev da se prestane sa kažnjavanjem. Ne znam sada do koje je to granice već došlo ali ono što zasigurno znam jeste da protesti neće i ne smiju stati.

Šta mislite kako će sve to završiti? Hoćemo li morati platiti te kazne?

Ja mislim da nećemo morati plaćati kazne jer je to jedini vid borbe protiv ovakve neposlušne, neodgovorne, korumpirane, nepotističke vlasti. Građani drugoga oružja nemaju. Ono što oni imaju to je njihova jaka riječ. Riječ iza koje stoji svaki učesnik protesta, koja se može dokazati. Taj megafon, ta priča, taj zvižduk to je oružje svih nas. Mi nismo ljudi sa puškama, kamenjima, paljevinama… Ovo je naš protest. Jednom sam prilikom rekla na Španskom trgu: „Sad ide vrijeme predizbornih kampanja, meni malo smeta i buku mi prave svi oni mikrofoni i jaka ozvučenja na stadionima, muzika svake vrste. Tražila bih da se isto ponašaju prema predstavnicima vlasti kao i prema građanima.” Ja ne koristim megafon, strah me je, bojim se te kazne. Mada mi svi govore, pričaj Mirsada mi ćemo ti kaznu platiti. Rekla sam hajde da ja budem prvi primjer da pokažem vlasti kako se poštuje zakon. Naš Premijer kantona izrazio je spremnost da pregovara sa predstavnicima Plenuma građanki i građana grada Mostara. Trebao je sastank biti prije poplava pa su ga oni prolongirali za jednu sedmicu. Došli smo poslije poplava pa su nam rekli da moraju prolongirati radi poplava. Ja ne znam šta je vlada učinila za ove poplave? Kad su vidjeli imena kandidata i teme o kojima će se razgovarati, a to su problematika protesta, ponašanje policije na protestima, nezaposlenost u kantonu, revizija privatizacije, zatim zakon o socijalnoj zaštiti i svi oni zahtjevi koje smo mi uputili, mislim da su malo zastali. Ja svaki dan ponavljam sebi ova pitanja da ih ne zaboravim i neću ih zaboraviti jer su mi toliko u krv ušla da ih ne mogu zaboraviti. Toliko su mi nepravde nanijeli da ja od ovoga odustati neću. Ja sam odavno pokušavala od svih nezaposlenih, diplomirani pravnika da napravimo jedan protestni skup pred zgradom kanotnalne Vlade. Međutim, nisam naišla na njihov odziv pa sam jednom prilikom upravo zbog ovog zadnjeg konkursa razmišljala da odem do MUP-a HNK da se obratim za odobrenje da ja sama stojim pred zgradom Vlade, da protestujem, da štrajkujem glađu. Htjela sam time skrenuti pažnju Vladi da ima jedna takva osoba koja dugo čeka na birou, ne može se zaposliti, da je ugrožena. Na tom svom putu, idući od Vlade do Agencije za državnu službu, Gradskoj upravi, Skupštini na Španskom trgu vidim čovjeka sa podignutom tablom. Priđem mu, nisam znala ko je to. To je bio Muharem Hindić Mušica, saznala sam to tek kad sam pošla na proteste. Čovjek stoji sa podignutom tablom i na tabli je pisalo „Mladi svijeta imaju svoje iluzije“. Priđem i pitam ga „Molim vas šta je ovo“, a on samo podigao tablu i šuti. Opet ga pitam „kakvi mladi svijeta, imaju li tu pravo učestvovati nezaposleni“ a on meni podiže drugu tablu „Nezaposleni ujedinite se, svi na proteste“ i opet šuti. Pitam ga kome se mogu priključiti a on meni podiže treću tablu „Žene u politiku, žene u vlast“. Pitam ga opet mogu li se priključiti nekome, ja sam pravnica bez posla, sva su mi prava pogažena, kome da se priključim gdje je ovo, a on meni kaže „čut će se“.  Prije godinu dana je čovjek stajao sa podignutim tablama „jedinstveni matični broj“, sam je držao veliki jumbo plakat i uspio je. Kada su se dogodili februarski protesti, pogledala sam na televiziji i vidjela onoga gospodina sa trga. Iz toga razloga mislim da će se ovo čuti još jače, mislim da će se građani priključiti, promjene su itekako nastupile. Poplave se slučajno nisu desile. Ne da su poplavila sva područja nego je s poplavama i na površinu izbačena sva prljavština ovoga društva. Promjena ima itekako, promjene su neminovne i ono što su nam davno rekli „vi stojite tu džaba, promjena nema“ ja mislim da nismo stajali džaba i nećemo stajati. Ono što je uradio vodeni talas ne želim da se desi ni najgorem neprijatelju. Saosjećam se sa svim našim ugroženim građanima i sama sam takva i znam šta znači izgubiti svu svoju imovinu. Mi smo se solidarisali bolje od naše vlasti, vlast nije trebala davati upute narodu šta će raditi. Mi, građani smo ti koji su dokazali da nam ova vlast ne mora reći kad možemo reagovati nego je narod dokazao vlastima kako treba reagovati u datim situacijama. Iskreno želim da se ovaj antikorupcijski talas nastavi, nastupila je antikriminalna borba. Pozdravljam ovu akciju SIPE i pozivam sudstvo, tužilaštvo i sve organizacije gonjenja da se stane u kraj kriminalu, javašluku, bezobzirnosti ove vlasti. Divim se odlučnosti našeg tužilaštva i koji su dokazali da u ovom vremenu neće više biti nedodirljivih, nedokučivih.

Represija policijskih službenika nad građanima koji protestiraju u Mostaru

Vjerujete li vi zaista u to? Prije svakih izbora se dešava po jedna pandora. Prošle godine CIN je otkrio malverzacije Kemala Čauševića. Zar je trebalo godinu dana da se on privede? Mislite li da je sve to stvarno ili samo predizborna farsa? Hoće li političari i poplave tako iskoristiti?

Što se poplava tiče, to je tačno da će oni iskoristiti poplave u političke svrhe u svoje predizborne aktivnosti. Građani su svjesni šta su to političari uradili, nisu se mogli dogovoriti o jednome danu žalosti na nivou cijele države. Svađaju se oko fonda solidarnosti, od silnih primanja ne znaju šta su i koliko dali. Nisu se organizovali, nisu bili spremni kako bi trebali biti u datim situacijama. Što se tiče ove akcije, ona je trebala biti praćena sa silom, morali su postojati neki čvrsti dokazi, morala je biti jaka istraga i pored toga što su novinari rekli. Novinare stavljaju na tapetu, ali ja kažem gdje ima dima ima i vatre. Oni su ti koji su obavili dobar dio posla i olakšali posao i SIPI i Tužilaštvu. Mislim da iza ove akcije ne stoji samo direktor UIO nego da tu stoje mnogo krupnije ribe. Ne znam u čijem je to interesu bilo ali otkrit će se. Mislim da to neće biti farsa da je sve krenulo jednom jakom akcijom. Neka se svake godine otkrije bilo ko, al’ neka se samo budžet države ne oštećuje.

Vlasti Bosne i Hercegovine namjeravaju ponuditi izmjene i dopune Zakona o slobodi pristupa informacijama u BiH koje bi mogli predstavljati ozbiljan udar na demokratičnost. Glavni protagonista prava zaštite ponajprije zvaničnika od očiju javnosti je Agencija za zaštitu ličnih podataka BiH, koja je i jedan od inicijatora i učesnika u izradi nacrta izmjena i dopuna ovog Zakona. Zbog toga su, imovinski kartoni političara skriveni od javnosti, iako su godinama prije toga na svakim izborima bili objavljivani i dostupni na web stranici Centralne izborne komisije BiH. Kako je moguće da isti ljudi koji predlažu te zakone mogu minirati iste?

Čitala sam Zakon o slobodi pristupa informacijama s obzirom da ga i ja koristim jer nikad informaciju ne mogu dobiti u pravo vrijeme nego postupim po tom zakonu i u izmjeni Zakona o slobodi pristupa informacijama. Ono što je tada rečeno je da se informacija može uskratiti onda kada se tiče javnog poretka, ustavnog poretka ili je javni interes u pitanju u tom slučaju se informacija može uskratiti. Ali opet mora postojati neko opravdanje i obrazloženje zašto se informacija uskraćuje. Jedino se može uskratiti informacija o matičnom broju, nekom ličnom podatku, datumu rođenja itd. Ne znam koliko je taj zakon u skladu sa Ustavom je li Ustavni sud procjenjivao njegovu ustavnost, ali sam čitala što se tiče Agencije za zaštitu ličnih podataka ne znam čime su derogirali Zakon o slobodnom pristupanju infomracijama to mi nije poznato. Ja sam protiv toga. Svaki čovjek koji je pristao da se bavi političkom aktivnošću mora biti pod lupom javnosti, mora pristati da bude transparentan, da njegova imovina bude dostupna svima.

Smatrate li da je ta transparentnost fiktivna?

Apsolutno je da je transparentnost fiktivna. Čak je transparentnost dovedena u pitanje. Odakle bi mi znali da ovaj čovjek ima 6 stanova koji je pod optužnicom, nije još kriv dok se ne dokaže suprotno. Onda se i to moralo raditi po nekome zakonu. Ne mogu znati ima li neko šest stanova ako to nije po zakonu dozvoljeno. Svakome čovjeku, koliko ima imovine, šta ima moralo bi biti dostupno bar sudskim organima.

Čemu sve to vodi?

To vodi jednoj totalnoj netransparentnosti i nepovjerenju. Smatram nekoga ko obavlja političku funkciju zaštićenijim u odnosu na obične građne a trebalo bi biti obratno. Evo npr. neki privatnik koji ima jaku firmu gdje je stekao svoje bogatstvo na pošten način. Ne mogu reći da su svi ljudi lopovi koji su bogati. Čovjek je možda stekao svoj kapital na pošten način i ja to pozdravljam. Samo kritikujem one koji kradu ovu državu, koji joj uništavaju budžet, koji obespravljuju građane na način da im onemogućavaju ostvarivanje svojih prava da ih dovedu na prosjački štap. Stvoren je ogroman jaz između običnih ljudi od siromaštva do bogatstva. Predlažem da svaki građanin ima pravo uvida u imovinu svakog političara. Oni ni do sada nisu prikazivali pravi iznos svoje imovine, sakrivali su čak imovinske kartone za kandidaturu na izborima. Nikad nisu kazali pravo stanje. Kojim zakonom se vodila agencija za zaštitu ličnih podataka i to bi trebalo biti predmetom ocjene Ustavnog suda. Svi građani kojima je internet dostupan da mogu učestvovati jer su Ustavnom sudu potrebni komentari građana da bi mogao donositi odluke da vide šta građani misle.

Možete li komentirati slučaj Milorada Barašina, bivšeg glavnog tužitelja BiH, koji je prošle godine onako naprasito skinut sa pozicije. Mislite li da su tužitelji neovisni i da imamo ikakvu mogućnost da se ijedan političar nađe na optuženičkoj klupi kao u Hrvatskoj?

Još uvijek ne vjerujem da su tužitelji nezavisni. Neki sudija je gostovao u jednoj emisiji i rekao ovako: „Maltene svaki sudija je predložen od strane neke stranke“. Prema tome, ako je neko nekoga predložio on je vjerovatno od nekoga i zavisan. Barašin mi se jedno vrijeme učinio kao jako dobar tužitelj, činilo mi se da je pošao u odlučnu borbu sa svim kriminalom. Šta se kasnije dešavalo ne znam, napakovali su mu nekakvo naoružanje itd. Ali mislim da je i on na jedan takav način smijenjen zbog razloga što je pokušao da bude nezavisan. Što se tiče ovog tužilaštva, tužilac Boris Salihović poveo je jednu odlučnu borbu protiv kriminala. Predsjednica suda gđa Kreso i g. Salihović kritikovani su od Vijeća ministara kako su mogli otići kada se otvaralo poglavlje 23 i 24. Sada izvršna vlast traži da se pod svoju ingerenciju stavi sudska vlast. Pitam se kakva bi to bila država u kojoj bi sudska vlast slušala izvršnu, ako bi se to dogodilo u toj se državi nikada ne bih osjećala slobodnom. Da sam na mjestu sudije i da mi neko iz izvršne vlasti naredi šta ću raditi, odmah bih napustila funkciju. Sudija da bi bio sudija mora čvrsto slijediti zakonske principe, Ustav zakon ove zemlje i sve moralne principe. Nikakvi politički pritisci ne mogu biti vršeni na predstavnike pravosudnih institucija i u tom slučaju ja podržavam predsjednicu suda. Oni traže da se vrši ocjena suda da se uključi visoko tužilačko i sudsko vijeće, u tom slučaju nikada ne bih pristala da se anulira funkcija visokog sudskog i tužilačkog vijeća. Obzirom na to da je to jedna mjerodavna institucija koja može birati sudije. Sudije ne može birati izvršna vlast. Ocjene postoje i u državnoj službi i u svim institucijama, ali ne da ocjenjuje predsjednik stranke, predstavnik izvršne vlasti ili zakonodavne. Rad sudije, predsjednice suda i glavnog tužioca i svih sudija mogu samo ocjenjivati stručni ljudi u okviru pravosudnih institucija sistema. U takvo sudstvo vjerujem, drugo nikako.

Mirsada sa građanima Mostara svakodnevno protestira na Španskom trgu

Možete li komentirati današnje stanje grada Mostara, izbori koji se ne održavaju već drugi put, o izbornom zakonu koji uporno ne prolazi. Kako vidite budućnost Mostara?

Za mene je Mostar grad svih njegovih građana. Tu su sada nažalost samo previranja stranaka, oni su samo u svojim interesima. Ove stranke koje participiraju u gradu Mostaru funkcionišu na način zastrašivanja građana pa će se primjera radi reći Hrvatima da su ugroženi na federalnom nivou, Bošnjacima da će biti preglasani od Hrvata itd. To rade vladajuće strukture da održe status quo jer im taj status odgovara. Predstavnici HDZ-a, SDA i SDP-a nisu ekskluzivni predstavnici svih građana grada. Moram li ja biti član bilo koje od ove tri partije da bi bila u gradu Mostaru, ne moram. Nije me briga ko će više vladati, briga me da imamo zaposlenje, da nam infrastruktura funkcioniše, da nam se smeće odvozi kako treba, da nam npr. vatrogasci rade kako treba, da im nije zastarjela oprema, da nam mladi vatrogasci imaju položen požarni ispit, da nam se po ovim brdima ne penju stari ljudi iako su stručni. To su ljudi koji se više ne mogu se penjati po brdima i gasiti požare. Činjenica je da njima vatrogasci samo tebaju kad treba gasiti požar. Budžet grada Mostara iznosi 56 miliona 700 i nešto maraka od toga se 12,2 miliona maraka troši na plate administracije grada Mostara. Na sam Ured sekretarijata gradonačelnika 700 hiljada maraka. Pa zamislite vi ta primanja plus svi troškovi putni, nalozi, gorivo itd. A sada je i prevoz učenika prebačen sa grada Mostara, financira se preko kantona. Negdje u izvještajima stoji da će Gradska uprava financirati izgradnju porušenih objekata Đačkog doma, Vijećnice i Gradske uprave u Cernici sa iznosom od 200 hiljada maraka i da će Civilna zaštita preći u obnovljenu zgradu u Cernici sa nekih 250 hiljada maraka. Portparol Vlade odgovara kako oni moraju renovirati zgradu. Sada više ne znam ko tu zgradu renovira, čija je to ingerencija to je u vlasništvu grada Mostara, ko je financira, građani su uskraćeni za informacije. Građani žele da znaju gdje ide svaki pfening i da se odluke Ustavnog suda moraju provoditi. Ko kaže da će netko biti preglasan ili nadglasan u Mostaru, nije mi to jasno. Nije više bitno ko vlada, ja želim zaposlenje, da slobodno živim i krećem se.

Gradska vlast je u tehničkom mandatu. Građani nemaju mogućnost birati. Hoće li jednog dana Mostar biti kao nekada, grad svih njegovih građana, grad ljubavi i zajedništva?

Mislim da ovaj grad mora samo tako i funkcionisati, jedino tako može i nikako drugačije. Nažalost, mislim da ovakvima to ne odgovara. Njima da odgovara ujedinili bi grad. Kako mogu zajedno donositi odluke, zajedno sjede, piju kafe a građane zastrašuju? E pa građani se neće dati zavaditi. Ja hoću da idem i na Bijeli Brijeg i na Španski trg i u Fejićevu i svugdje. Nisam nikada doživjela niti jednu neprijatnost u ovome gradu ni od jednog svog prijatelja. Svak ko mi je bio prijatelji prije rata on je i danas. Kad uradi neko djelo koje ne valja, građanin ima ime i prezime, da dolazi iz bilo kojeg naroda njega treba prozvati, a ne možemo generalizovati jedan narod pa reći ovaj uradio ovo ovaj ono. Igra se utakmica, zapali se zastava, mislim da je to neko smišljeno radio zbog prikazivanja nacionalne mržnje kako bi se održavao status quo u gradu Mostaru i ništa drugo.

Činjenica je da je ovaj dio grada Mostara potpuno preplavljen zastavama BiH kad igra naša reprezentacija, a kad pređete Lenjinovo šetalište ne možete vidjeti ništa. I obrnuto kad igra hrvatska reprezentacija. Zar ne bi bilo normalno da cijeli grad zajedno slavi pobjede naše reprezentacije? Vidjeli smo u Čitluku kako su slavili pobjedu Hrvatske. Nije li to malo tužno? Ima li ikakve šanse da se to jednog dana promijeni?

To će se promijeniti, zato stoje protestanti svaki dan na trgu. Mi smo trebali tu da kažemo da i te kockice i ljiljani da svi zajedno idemo. Ja sam isto navijala za reprezentaciju Hrvatske jer smo bili zajedno dio jedne države, ja je tako doživljavam. Vidjela sam neki dan i naš politički predstavnik obukao dres reprezentacije BiH, to mi je drago. To sam pozdravila ali samo se pitam o čijem je trošku otišao. Jeli to bila farsa ili nešto drugo, ne znam. Možda neko manipulira zastavama na jednoj ili drugoj strani grada, ko zna. Srušit će se linija podjele jednom. Sigurno. Ko je mislio nekada da će se moći prelaziti s jedne na drugu stranu grada. Ide vrijeme promjene se dešavaju. Što kaže naš neformalni vođa M. H. Mušica „Točak se okreće“ polako ali sigurno.

MOSTARSKA ROZA LUKSEMBURG

Gorda, prkosna, ponosna
Žena bez ijedne mane
Njen pogled ljudi, širok je
Gleda na četiri strane.

Za zemlju ovu, dala je sve
Snivala slobodu, najljepše sne
Al’ ljudi moji, san nije java
Heroina osta, bez ljudskih prava.

Al’ naša Roza Luksemburg
I dalje ponosno stoji
Bez rada, ljudskog prava
Stamena, još postoji.

S’ narodom zajedno u stroju
Podiže umilni glas
Narode, mi postojimo
Računaj zemljo, na nas.

Dok neuki zemlju vode
I iz nje sišu slast
Ona će šapatom reći
Dolazi vrijeme za nas.

Ponosna budi, zemljo
Tvoji smo sinovi, kćeri i
Uskoro stazama beznađa
Prosut će se behar bijeli.

Delić Tahir – Tašo