Dok Irska od 2026. godine trajno uvodi osnovni prihod za umjetnike i muzičare, u Bosni i Hercegovini mladi umjetnici i dalje se bore za goli opstanak, često u društvu koje ih doživljava kao suvišan luksuz, a ne kao temelj svog identiteta.
Tamo 325 eura sedmično znači sigurnost stvaranja; ovdje, ista svota za mnoge je san o normalnosti, nedostižan kao stipendija bez političke veze.
Razlika između Irske i Bosne nije ekonomska – ona je civilizacijska.
Irska razumije da umjetnost nije dekoracija državne politike, nego njena savjest. Bosna, naprotiv, živi u sistemu koji umjetnika tretira kao sumnjivca, a kulturu kao budžetsku rupu koju treba zatrpati. U Irskoj država prepoznaje da umjetnik ne proizvodi profit, nego smisao – ono što nijedan ministar ne može izmjeriti u brojkama.
U Bosni se i dalje vjeruje da smisao nije potreban sve dok statistika izgleda uredno i dok su bilansi zatvoreni. U Irskoj će više od dvije hiljade umjetnika i stvaralaca dobijati stabilan mjesečni prihod – ne kao milostinju, nego kao priznanje da je njihovo stvaranje društveno nužno.
U Bosni i Hercegovini, istovremeno, dvije hiljade mladih umjetnika preživljava na rubu poniženja radeći u kafićima, call centrima, školama stranih jezika – kako bi noću, u tišini, pokušali biti ono što jesu: umjetnici.
Trideset godina nakon rata, Bosna i Hercegovina i dalje ruši ono što bi trebalo da gradi.
Institucije kulture su potrošene, ansambli razjedeni, a projekti pretvoreni u sezonske grantove za podobne.
Sistem se trudi da uguši svaku neovisnu inicijativu jer slobodan umjetnik uvijek predstavlja opasnost za poredak koji počiva na poslušnosti.
Razumjeti kulturu znači razumjeti čovjeka.
A ovdje, vlast – svaka partija – čovjeka posmatra samo kao birača, klijenta, poslušnika. Zato su kod njih, u Irskoj, umjetnici slobodni, a kod nas zarobljeni – ne ideološki, nego egzistencijalno. U zemlji u kojoj su ratni zločinci spomenici, a umjetnici prekarni radnici bez osiguranja, teško je govoriti o kulturnoj politici. Ovdje se kultura tretira kao potrošna roba, a ne kao polje javnog dobra. Sistem ne zna – i ne želi da zna – da bez kulture nema društva, da se identitet ne gradi deklaracijama, nego predstavama, knjigama, koncertima, slikama, filmovima i hrabrošću pojedinaca koji ne pristaju na banalnost. Irska ulaže u budućnost, Bosna u poricanje.
Irska u stvaraoce, Bosna u poslušnike.
Irska u ljude, Bosna u lojalnost.
Možda BiH trenutno ne može finansijski dostići irski model. Ali ono što može, a neće, jest pokazati volju da kulturu tretira kao javno dobro, a ne kao ostatak nakon podjele plijena. Jer pitanje nije koliko košta umjetnost, nego koliko košta društvo bez nje. Kada društvo izgubi svoje umjetnike, izgubi i sposobnost da osjeti, da misli, da se mijenja.
A Bosna i Hercegovina, bojim se, već je daleko odmakla na tom putu – u tišinu, u kolektivni zaborav, u kulturnu pustinju gdje talenti venu, a mediokriteti prosperiraju. Jer ako Irska svojim umjetnicima daje pravo da stvaraju – Bosna im oduzima pravo da postoje.
