Navalni i Assange, individualne figure istine i greške u kodu
Aleksej Navalni bio je simbol nečega što moderna Rusija više nije mogla tolerisati – ideje da pojedinac ima pravo imenovati moć. Kad je 2020. godine otrovan nervnim agensom novičok, čin je bio više od pokušaja ubistva – to je bila (još jedna) uzbuna visokog rizika da sistem ne ubija samo fizičko tijelo, nego i mogućnost imanja javnog mišljenja. To je emblem susreta tijela i sistema: trenutak kad režim pokušava fizički uništiti ono što ne može politički kontrolisati.
Istraživački proces slučaja „Navalni“, u saradnji s Bellingcatom i podatkovnim novinarom Christom Grozevom, otkriva mrežu agenata FSB-a uključenih u pokušaj ubistva. Grozev, s mješavinom fascinacije i užasa, objašnjava kako su uz pomoć javno dostupnih podataka razotkrili cijelu strukturu državnog zločina. Taj trenutak otkriva paradoks savremenog svijeta: što je više informacija to je manje svijesti. Sve je transparentno, ali ništa nije jasno. Stvarnost je stvarnija od same sebe, jer čak i otkriće zločina više ne proizvodi šok, nego samo još jedan algoritamski trenutak (ne)pažnje. Nakon oporavka i povratka u Moskvu, Navalni svjesno ide u zatvor kao da je, kamijevski, shvatio da je apsurd ljudskog postojanja najdublji oblik slobode. Njegov povratak nije bio politički nego egzistencijalan – ako ne progovoriš kad znaš istinu, postaješ saučesnik u laži.
Film Daniela Rohera Navalny (2022) – nije samo istinita priča o opozicionaru; on je metafizička parabola o zlu, i s obzirom na ishod političkog sukoba (čitaj: ubistvo) s Vladimirom Putinom isti treba tretirati kao case file. Hannah Arendt bi opomenula da zlo nikada nije radikalno, ono je banalno. Navalnijevi mučitelji nisu monstrumi, nego birokrate koji „samo rade svoj posao“. Upravo ta banalnost čini užas potpunim: ne ubija ideologija, nego navika poslušnosti.
Roherov Navalny nije dokumentarni film u kojem je izgrađen portret čovjeka koji, unatoč svemu, odbija pasivnost. On nadilazi granice političkog portreta i prerasta u filozofsku studiju o otporu, moći i cijeni istine. Podebljava da to nije samo borba jednog čovjeka protiv autoritarne države, već dijagnosticirana bolest epohe – (ne)navikavanje svijeta na nepravdu, ravnodušnost prema represiji i umor od moralne jasnoće. Navalni je čovjek koji je odbio pasivnost i postao figura koju bi Žižek nazvao subjektom događaja – onaj koji djeluje i kad zna da nema racionalnog razloga za djelovanje.
Ako prelazimo s ruske stvarnosti na globalnu scenu, Julian Assange predstavlja drugi vid suočavanja s istinom. Na drugom kraju svijeta učinio je ono što se od Navalnija očekivalo, zbog čega je Navalni morao biti amputiran – razotkrio je zločine moćne države. Ipak, njegov čin,
umjesto priznanja, donio mu je izolaciju, egzil i zatvor. Razlika između Assangea i Navalnija nije u moralu, nego u geopolitici istine. Navalni je kritikovao neprijatelja Zapada i zato je postao heroj demokratskog svijeta. Assange je razotkrio demokratski svijet iznutra – vlastitu liberalnu paradigmu, i zato je izbrisan iz iste javnosti koja se zaklinje u slobodu govora.
Assange je, u fukoovskom smilu, subjekt koji zna previše. On razotkriva ne samo sadržaj tajnih dokumenata nego i sam mehanizam istine – činjenicu da zapadne demokratije funkcionišu po istim principima kontrole, nadzora i represije kao i njihovi neprijatelji. Njegovo zatočeništvo u zatvoru Belmarsh nije bilo ništa drugo do sofisticirana verzija ruskog zatvora. Razlika je samo u estetici – u Rusiji je ćelija mračna i gola, na Zapadu ona ima WiFi i advokata.
Rizik uživo: Gađaj, snima se
Dok Navalni i Assange pokazuju filozofski i politički otpor, palestinski novinari otkrivaju krvavu stvarnost na terenu. U Gazi, na Zapadnoj obali i širom palestinskih teritorija desetine novinara su ubijeni dok su radili ono što se od novinara očekuje – izvještavali (čitaj: svjedočili). Njihova imena teškom mukom dospiju na naslovnice, njihova tijela rijetko dobiju simboličku težinu Navalnija ili Assangea. Njihove smrti se ne prenose uživo, ali se brišu u realnom vremenu. Za razliku od potonjih, palestinski novinari ne predstavljaju državni ili filozofski problem, nego teško podnošljivo iskustvo realnosti. Oni ne ugrožavaju narative neprijatelja, nego narative saveznika.
U tom smislu njihova smrt pokazuje krajnji cinizam globalne etike – istina vrijedi samo kad dolazi iz pravog ugla. I tu dolazimo do Baudrillarda, koji je tvrdio da je u postmodernom svijetu stvarnost zamijenjena simulakrumom – slikom koja više ne predstavlja stvarnost nego je čini. Smrt palestinskog novinara nije vijest, to je šum u algoritmu. On nestaje između dva ciklusa pažnje, zatrpan između sportskih rezultata i reklama za iPhone. Žižek bi podsjetio da i liberalni poredak ima svoje logore i žrtve, samo ih prikazuje u visokoj rezoluciji i s humanitarnim tonom.
Zapad se oduševljava disidentima, ali samo onim koji se bune protiv neprijateljskog režima. Navalni može biti simbol jer njegova borba potvrđuje ono što Zapad želi vjerovati o sebi. Assange, međutim, ne može jer njegova borba prikazuje ono što Zapad ne želi vidjeti, a to je da moć uvijek ima isti refleks: kontrolu, prikrivanje, eliminaciju. Foucault bi nastavio da je moć danas difuzna. Ona ne dolazi odozgo, nego se reproducira kroz svakodnevne prakse, kroz algoritme, medije, jezike poslušnosti.
Palestinski novinari, opet, nisu ni disidenti ni heroji – oni su dokaz. Dokaz o granicama humanizma, o selektivnosti, solidarnosti, o tome da svaka civilizacija ima svoje nevidljive žrtve.
Dobri Kerber naopakog Hada
Najopasnije oružje našeg vremena nije propaganda nego zasićenje. Tolika količina informacija proizvodi paralizu. Istina više ne nestaje zato što je zabranjena, nego zato što se utapa u buci.
Navalni, Assange i palestinski novinari ne pate zato što ih niko ne čuje, nego zato što ih svi čuju, a niko ne sluša.
U konačnici, ova tri (izolovana) slučaja nisu odvojene priče, nego tri poglavlja iste knjige, knjige o tome kako sistem reaguje na istinu. Bilo da se zove Kremlj, Pentagon ili IDF, svaka moć dijeli istu logiku: istina je dozvoljena samo dok ne mijenja stvarnost. Navalnijevi tweetovi i blog, Assangeovi dokumenti, i snimci koje palestinski novinari uspiju poslati prije nego što ih raznese neka od posljednjih tehnologija – to su moderni oblici svjedočenja. Oni podsjećaju da sloboda nije data, nego uvijek oteta. I možda bi, referirajući se na Arendt, trebalo reći da najveće zlo danas nije u diktaturama, nego u normalnosti koja se pomirila s njima.
U završnim scenama svojih misija – kad Navalni govori direktno u kameru, kad Assange pozira na crvenom tepihu filmskog festivala u Cannesu, gdje kao štit nosi majicu s imenima ubijene djece u Gazi, kad palestinski novinari pred okularom gube svijest zbog pothranjenosti i pišu oproštajna pisma svojim porodicama, njihovi pogledi probijaju ekran. Ne gledaju u svoje tamničare, gledaju u nas. U naše umorno Like i površnu indignaciju. Jer, kako je Arendt upozorila: „Najveće zlo nije počinjeno od monstruma, nego od običnih ljudi koji su prestali da misle.“
