Izložba “Na izmaku svitanja”, koju je kolektiv WHW sa suradnicama kurirao u Etnografskom muzeju u Zagrebu (od 22. listopada do 30. studenog), rijedak je primjer postava čija se karakteristika da ne upada u oči može ocijeniti kao najveća moguća vrijednost. Zašto? Izložba je, naime, smještena unutar stalnog postava muzeja na prvom katu te dugotrajne izložbe “Putnici u visokom prizemlju” (od 22. studenoga 2024. do 28. studenoga 2027.), kojom su autorica Marija Živković i suradnici postavili cilj suvremene kritičke obrade Zbirke izvaneuropskih kultura, jedne od zbirki čijim je spajanjem 1919. Etnografski muzej i nastao.
Kako kustosice iz Što, kako i za koga? / WHW i Ana Kovačić ističu u uvodnom tekstu izložbe: “Etnografski muzej je institucija koja potvrđuje tezu postkolonijalne teorije da (…) sudjelovanje u procesima kolonizacije nije nužan uvjet sudjelovanja u kolonijalnoj matrici i perpetuiranju kulturnih narativa oblikovanih kolonijalnim nasljeđem.” Upravo je izložba “Putnici” dokaz da je muzej posvećen kritičkom preispitivanju vlastitog utemeljenja u zbirkama istraživača kao što su Stevo i Marko Seljan, “koji su od 1899. do 1901. radili za kralja Menelika u Etiopiji; misionar Bernard Kohnen, koji je od 1902. do 1933. pokušavao evangelizirati narod Šiluk u južnom Sudanu; i Dragutin Lerman, koji je od 1882. do 1896. radio za belgijskog kralja Leopolda II. u Kongu”. Zloglasni kralj u Kongu nikada nije boravio, ali je njegovo i belgijsko kolonijalno izrabljivanje, a u biti uništavanje ove zemlje i njenih ljudi bilo tako monstruozno da je potaknulo jednu od prvih upotreba termina “zločin protiv čovječnosti” 1890. godine, kao i potresno, izravno svjedočanstvo u noveli “Srce tame” Josepha Conrada (1899.), izvornom antikolonijalnom tekstu moderne književnosti.
Činjenica da i zagrebački muzej u svom fundusu ima predmete ugrabljene u Kongu jasno govori da čak ni periferna europska zemlja kao što je Hrvatska, koja nije bila kolonijalna sila (ali je stotinama godina bila u sastavu kolonijalne Habsburške i Austro-Ugarske Monarhije), ne može pobjeći od takvog povijesnog tereta; no zato se može suočiti s tom traumom i prevladati je u sadašnjosti i budućnosti, između ostalog i ovakvim projektima koji nastoje prevrednovati ideološke postavke temeljnih kulturnih ustanova, dok se radikalne ideje poput njihovog ukidanja zasad još čine utopijskima. Izložba “Na izmaku svitanja” u tu se kustosku politiku bešavno uklapa, kao i njen postav u postojeće postave Etnografskog muzeja. A polazište joj se također nalazi u književnosti, u poemi “Bilježnica povratka u zavičaj” (1947.) Aiméa Césairea, slavnog pjesnika i političara s karipskog otoka Martiniquea, koji stih “na izmaku svitanja” ponavlja kao refren, “kao evokaciju sadašnjeg trenutka prožetog osjećajem skorašnjeg kraja nečega što je već prošlo, što više ne nosi nikakvo obećanje. Istovremeno, fraza nagovještava i početak nečeg novog, čiji je oblik još uvijek nejasan”.
Činjenica da i zagrebački Etnografski muzej u svom fundusu ima predmete ugrabljene u Kongu jasno govori da čak ni periferna europska zemlja kao što je Hrvatska ne može pobjeći od kolonijalnog povijesnog tereta; no zato se može suočiti s tom traumom i prevladati je u sadašnjosti i budućnosti
Césaireov stih nije izabran za provodni motiv koncepta izložbe samo zato što je riječ o manifestnom antikolonijalnom djelu iz pera stanovnika jedne od koloniziranih zemalja nego i zato što ga je, neočekivano ali istinito, Césaire počeo pisati u Šibeniku, gdje je kratko boravio u ljeto 1935. na poziv Petra Guberine, prijatelja i kolege s pariške Sorbonne koji će ga poslije Drugog svjetskog rata kao jugoslavenski diplomat više puta susresti u Parizu. Guberina je napisao predgovor izdanju poeme iz 1956., a Césaire je pak ostavio svjedočanstvo svoje fascinacije sličnošću toponima Martinique i Martinska, poluotoka na ulazu u Kanal sv. Ante preko puta Šibenika, što je dokumentirala politička teoretičarka i kustosica Françoise Vergès u tekstu “Martinska / Martinique”. Prijateljska i stvaralačka veza dvojice kulturnih radnika i političara, jednog iz zemlje označene francuskim i globalnim kolonijalizmom, a drugog iz zemlje koja se spremala startati Pokret nesvrstanih nakon deklarativnog raskida sa staljinizmom, u izložbi je upotrijebljena kao inspirativan okvir za objedinjavanje radova više umjetnika iz niza zemalja; pa je zapravo šteta što njihova dosad slabo poznata pripovijest nije uklopljena u postav, osim u prateći letak, kao što nije prikazan film Lawrencea Kiirua iz 1990., kenijskog filmaša koji živi u Zagrebu, koji također tematizira odnos Césairea i Guberine.
Ovo su, međutim, rijetke veće primjedbe koje je moguće uputiti izložbi s radovima Majda Abela Hamida, Nolana Oswalda Dennisa sa zaposlenicima/ama Etnografskog muzeja, Sharon Hayes, Belinde Kazeem-Kamiński, Glorije Lizde, Albana Muje, Fette Sans i Miloša Trakilovića. Također, Kazeem-Kamiński je u sklopu izložbe kurirala filmski program “Naknadni životi: Nespokojni arhivi”, s njenim filmom i naslovima koje potpisuju Kent Chan, Onyeka Igwe i Nii Kwate Owoo, dok je Tea Kantoci kurirala program izvedbi, na kojem su se predstavili selma banich (“Jugopalestinka”, 2025.), Anna Javoran (“Politpraxis – želja u izgovaranje”, 2025.) i Nika Pećarina (“U naklonosti čuda ili nesreća”, 2025.). Svaki od tih radova, među kojima dominiraju videa i instalacije, ali su prisutne i fotografije i zvučni radovi (pored već istaknutih izvedbi i filmova), na svoj način se suprotstavlja kolonijalnom nasilju ili nasljeđu kojima su države iz kojih umjetnici potječu bile izložene ili su pak u tome sudjelovale, kao što su prisutni i radovi koji tematiziraju različite primjere fašističke agresije kao politike koja se kolonijalnim metodama, u mnogim okolnostima tijekom 20. stoljeća i poslije, služila na tlu izvorno kolonijalnog, europskog kontinenta. Tu se još jednom na stranicama Novosti može izdvojiti Glorija Lizde, čiji je nagrađivani i u Zagrebu već više puta izlagani rad “Neustrašiva mladost” (2024.) i ovaj put ostvario snažan dojam uklapanjem u stalni postav muzeja; gdje su ulomci iz ratnog dnevnika njenog djeda Hasana Lizdea, u kombinaciji s autoričinim fotografijama krajolika kojima je djed kročio na svom putu kroz Drugi svjetski rat u Hrvatskoj i Bosni, opet postali okidači melankolične meditacije o posljedicama koje fašističke i militarističke geopolitike imaju na pojedince i njihove potomke više generacija u budućnost.
Inozemno najpoznatiji kosovski umjetnik i filmaš Alban Muja predstavio je recentni video “Vjerujem da me portret spasio” (2025.), koji rekreira zatočeničko iskustvo njegovog oca, slikara i nastavnika likovnog Skëndera Muje tijekom rata na Kosovu 1999., kada je s mnogim drugima bio zarobljen i mjesecima zatvoren u prenamijenjenoj školskoj zgradi pri pokušaju bijega iz Mitrovice. Desetljećima poslije, pred potpuno koncentriranim pogledima muškaraca koji su s njim bili zatočeni, Muja stariji u razredu, na školskoj ploči kredom crta portret jednog od zatvorskih čuvara, individualizirajući tako lice straha koji se isprva manifestirao kao kolektivna prijetnja koja unutar kolektiva naroda ne priznaje individuu ni pravo individua da izgrade zajednicu; pa takvom dehumanizacijom koja počinje već u jeziku, bilo da su osnovne jedinice jezika slovo i riječ ili linija i slika, sebi olakšava svako daljnje i sve brutalnije potlačivanje. I tu se može pronaći suština ove izložbe, od Césaireovih stihova do pojedinih radova, da revolucionarnim povratom prava potlačenih na vlastiti jezik i kulturu, a time i ljudskost, kolonijalizmu nekad i sad može biti oduzeto njegovo najjače oružje.
