Malo je tko očekivao tako izrazitu prednost Zorana Milanovića nad ostalim kandidatima u prvom krugu hrvatskih predsjedničkih izbora. Pobjeda u svim izbornim jedinicama u državi, uključujući i tradicionalne utvrde HDZ-a, pokazuje da je podjednako zanimljiv i lijevim i desnim biračima i da zna kako svakom segmentu biračkog tijela ponuditi upravo ono što želi čuti.
Desno orijentirani birači identificirali su ga svojim još 2020. kad je, želeći pokazati da je veći Tuđman od Tuđmana, odlikovao brigadu Specijalne policije tzv. Herceg-Bosne prikačivši orden na osramoćene grudi njenog zapovjednika Zlatana Mije Jelića, optuženika za ratne zločine u BiH. Ovim biračima nije bilo mrsko slušati ni kako vrijeđa i omalovažava građane države koja je za odlikovanim „herojem” raspisala tjeralicu, nadmeno docirajući o upotrebi sapuna i parfema. Danima ga na društvenim mrežama ostrašćeno podržava i Branimir Glavaš, nepravomoćno osuđen za ratne zločine nad srpskim civilima u Osijeku. Njemu je Milanović 2021. vratio ratna odlikovanja i čin general-bojnika koje mu je 2010. oduzeo tadašnji predsjednik Ivo Josipović.
Utoliko je posve neshvatljiv poziv jedine kandidatkinje lijevog političkog spektra ovih predsjedničkih izbora, Ivane Kekin, svojim biračima da u drugom krugu zaokruže redni broj ispred Milanovićevog imena kao što će to, kaže, i sama učiniti. Je li Milanović zaista kandidat onih ljudi koji smatraju da je suočavanje ne samo s tuđim, već prije svega s vlastitim zločinima, jedini put izgradnje mira? Kako bi ruka časnog čovjeka mogla zaokružiti redni broj ispred imena kandidata koji ne vidi ništa sporno u odlikovanju ratnih zločinaca ili, primjerice, druženju s „našim saveznikom” Miloradom Dodikom, osobom pod sankcijama SAD-a još od 2017.?
Zanimljivo je da na jedno oko ne žmire samo Ivana Kekin i oni njeni glasači koji će u drugom krugu prihvatiti sugeriranu preporuku, nego i Milanovićevi birači desnog spektra. Ili, možda, ne znaju da je upravo snažnim zalaganjem tadašnjeg premijera Zorana Milanovića 2014. donesena zakonska odredba koja već cijelo desetljeće homoseksualnim osobama u Republici Hrvatskoj omogućuje ozakonjenje partnerskog odnosa istovjetnog braku?
Ali, važno je da to znaju lijevi birači, kao što znaju i to da će se Milanović suprotstaviti agresivnim pokušajima Hoda za život, molitelja na trgovima, Vigilarea i ostalih kršćanskih sekti srednjovjekovne provenijencije da ozakone zabranu pobačaja i umanje stečena reproduktivna prava te omoguće kontrolu Crkve i države nad ženskom seksualnošću. Kad govori o podršci palestinskom narodu u borbi za slobodu, osuđuje genocid te podupire izručenje izraelskog premijera i „masovnog ubojice civila i žena” Benjamina Netanyahua Međunarodnom kaznenom sudu (ICC), također se primarno obraća ljevici.
I jednima i drugima se, pak, sviđa njegovo oponiranje premijeru Andreju Plenkoviću, pri čemu sam Milanović naglašava kako je upravo on zadnja brana HDZ-ovom pokušaju preuzimanja kontrole nad svim institucijama društva. I čini se da je upravo to krajnji razlog zbog kojeg su birači i ljevice i desnice spremni zaboraviti sve ono što im se kod Milanovića ne sviđa. Svima je dosta korupcije i sukoba interesa vladajućeg HDZ-a, jedine stranke u Republici Hrvatskoj koja je sudskom presudom proglašena kriminalnom organizacijom.
Treba li stvari promatrati iz realpolitičke situacije, a ne iz apsolutnih kategorija? Biramo između onoga što nam je ponuđeno i u tom smislu treba biti pragmatičan, bolje da nam je predsjednik Milanović, nego da HDZ pruži svoje koruptivne kandže na sve segmente države i društva, reći će mnogi. Ako budemo inzistirali na pametnoj, sposobnoj i uz to visoko moralnoj osobi, uopće nećemo izaći na izbore, a tada će stranačka glasačka mašinerija odraditi zadatak pa ćemo na vlasti imati najgore. No, argument izabiranja manjeg zla i oportunistički pristup makjavelijevskog razdvajanja etike od politike, uvijek završi trajnim nezadovoljstvom onim što smo izabrali.
Predsjednik je (ne samo na simboličkoj razini) reprezent građana koji ga, za razliku od premijera, izravno biraju. Kad nas netko prvi put prevari, krivnja nije na nama koji smo bili lakovjerni pred huljom. No, prevari li nas i drugi put, tada krivnja više nije na hulji, nego na nama koji ništa nismo naučili iz prethodnog iskustva. Mnoge svoje birače Milanović je, svojim predizbornim obraćanjima i sjajnim inauguracijskim govorom 2020. uspio zavesti, a zatim i prevariti. To nije bilo našom krivnjom, predbacit nam je moguće samo to da smo bili lakovjerni i puni nade da će, nakon zastrašujućeg mandata Kolinde Grabar Kitarović, Hrvatska napokon krenuti u pravcu uljuđene države. No, 2025. karte su otvorene i vlastitu nepromišljenost više nemamo pravo nazivati lakovjerjem. Ukoliko Milanović pobijedi, to će biti zato što je građanima dosta kriminalne udruge, njene uzurpacije državnih institucija, sukoba interesa i korupcije o kojoj najbolje svjedoči podatak da je aktualni premijer ostao bez trideset ministara svoje vlade smijenjenih zbog koruptivnih afera, uključujući i zadnjeg među njima, ministra zdravstva Vilija Beroša. Taj je cilj većini građana, čini se, toliko bitan da su na putu njegova ostvarenja spremni zaboraviti kako im valja proći kroz blatnu kaljužu. I da će blato na cipelama ostati.
Ima još jedna stvar. Čini se da je dio birača desnog političkog spektra glasao za Milanovića iz razloga što im je Plenkovićev HDZ previše „mlak” i nedovoljno snažan u iskazima nacionalizma, a Plenković se, pak, nakon uspješnog rješavanja desnog krila unutar stranke ne želi ponovo dovesti u situaciju da moćnim kandidatom desnog svjetonazora ugrozi vlastitu poziciju u stranci. To bi moglo objasniti njegov odabir Dragana Primorca za predsjedničkog kandidata, unatoč očiglednoj i jasno predvidivoj nemogućnosti njegove pobjede na izborima.
Za lijeve birače ostaju mnoga pitanja. Je li nam prestalo biti važno da je predsjednik pristojan čovjek? Jesmo li prihvatili svjetski trend „trumpizma”? Koliko ćemo dugo žmiriti i birati „manje zlo”? I, jesu li na kraju pobijedile „vrijednosti” desnice, neovisno o tome što pobjedu formalno nije odnio nijedan od njenih kandidata?
