Kada je početkom 1990-ih nestala Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija, svaka od njenih republika ponijela je dio ekonomske infrastrukture – ali i dio njene neriješene krize. Raspad jedne kompleksne federacije koja je tokom decenija razvila duboko međuvezane industrijske, energetske i trgovačke tokove nije značio samo političku tranziciju, nego i najdublju ekonomsku destrukciju u modernoj evropskoj historiji.
Danas, više od tri decenije kasnije, dovoljno je porediti podatke, ali i stvarni život ljudi u Sloveniji, Hrvatskoj, Srbiji, Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori i Sjevernoj Makedoniji da bi bilo jasno: raspad Jugoslavije bio je ekonomska katastrofa za gotovo sve, osim Slovenije, a tranzicija se pretvorila u proces privatizacije društvenog bogatstva u korist političkih elita i kriminalnih mreža.
SFRJ: Industrijska ambicija u sistemu punom kontradikcija
Jugoslavenski model samoupravnog socijalizma bio je svojevrsni hibrid između planiranja i tržišta. Radni kolektivi imali su određenu ulogu u upravljanju, a privreda je bila decentralizirana kroz republičke razvojne fondove. Ipak, politički aparat ostajao je ključni arbitar u investicijama, kadrovima i strateškim odlukama.
Unatoč svim birokratskim manama, SFRJ je ostvarila ono što mnoge zemlje globalnog juga ni danas nisu uspjele:
– brzu industrijalizaciju
– energetsko i infrastrukturno širenje
– socijalnu sigurnost
– rastući životni standard
– međunarodnu otvorenost, posebno prema Zapadu.
Jugoslavenska industrija bila je relativno sposobna: automobili, mašine, brodogradnja, tekstil, vojna industrija, elektronika – sve je to činilo ekonomiju koja je 1970-ih bila među najnaprednijima u tadašnjem socijalističkom svijetu.
Međutim, ovaj razvoj bio je zasnovan i na kreditima, visokoj potrošnji i rastu javnog duga. Nakon globalnih ekonomskih preokreta 1970-ih SFRJ je zapala u krizu koju je bilo teško riješiti: inflacija, pad produktivnosti, zaduživanje kod MMF-a i sve dublje republičke ekonomske razlike. Kada su političke tenzije eskalirale, ekonomski sistem nije imao kapacitet da amortizira konflikt – naprotiv, dodatno ga je produbio.
Tranzicija nakon 1991: tržišna fragmentacija, privatizacijska pljačka i uništena industrija
Raspad tržišta i lanci proizvodnje koji su nestali preko noći
Jugoslavenske fabrike nisu bile dizajnirane da funkcioniraju samostalno. Bile su dijelovi složenog sistema: dijelovi proizvedeni u Bosni i Hercegovini završavali su u sklopovima u Hrvatskoj, pa u finalnim proizvodima u Srbiji. Nestankom države nestalo je i tržište od 22 miliona ljudi. Granice, carine, ratovi i sankcije prekinuli su sve što se godinama gradilo.
Privatizacije – politički projekt uništavanja društvenog bogatstva
Najveća „ekonomska reforma“ u svim postjugoslavenskim državama bila je privatizacija. U retorici Zapada to je značilo modernizaciju. U praksi regiona – pljačku.
Ono što su stvorile generacije radnika pretvoreno je u kapital ratnih i tranzicijskih elita. Industrija je rušena sistematski: ili je prodavana u bescjenje, ili zatvarana, ili devastirana tokom rata i sankcija. Banke, telekom operateri i strateška preduzeća završili su u rukama stranih korporacija.
Ratna destrukcija i sankcije: Ekonomije u ruševinama
Bosna i Hercegovina je pretrpjela najtežu sudbinu: uništeno je više od 80 posto industrijskih pogona. Hrvatska i Srbija suočile su se sa sankcijama, gubicima i dugotrajnim padom proizvodnje. Cijeli region izgubio je razvojnu dinamiku, koja se nikada nije vratila.
Neoliberalni model: Zavisnost, a ne razvoj
U postjugoslavenskim državama dominiraju:
– strani bankarski sektor
– uvozne ekonomije
– turizam kao spasonosna formula
– javna uprava kao najveći poslodavac
– IT sektor koji koristi domaću radnu snagu, ali stvara minimalnu dodanu vrijednost za čitavo društvo
– masovna emigracija kao sigurnosni ventil sistema.
Ovaj model održiv je samo na kratke staze i ne nudi ništa nalik industrijalizaciji koja je obilježila SFRJ.
Ekonomske sudbine novih država: Ko je profitirao, ko stagnira, a ko je pao najniže
Slovenija: Jedina uspješna tranzicija
Slovenija je u evropskim mjerilima visoko razvijena država, s jakim industrijskim sektorom i stabilnim institucijama. Jedina je koja je uspjela zadržati većinu jugoslavenskog industrijskog nasljeđa i razviti ga dalje.
Hrvatska: Turizam umjesto industrije
Iako ekonomski stabilnija od većine, Hrvatska je postala izrazito zavisna od turizma. Industrija je svedena na ostatke ostataka, a sezonska privreda čini zemlju ranjivom na sve spoljne šokove.
Srbija: Uzlazni trend, ali sa slabim temeljima
Posljednjih godina Srbija bilježi rast, posebno u IT sektoru. No, autoritarni politički sistem, visoka korupcija i zavisnost od stranih investitora ograničavaju razvoj.
Sjeverna Makedonija i Crna Gora: Male, ranjive, zavisne
Ekonomije zasnovane na jeftinoj radnoj snazi (Makedonija) ili turizmu i javnom dugu (Crna Gora) teško se mogu nazvati održivima.
Bosna i Hercegovina: Najveći ekonomski gubitnik
Bosna i Hercegovina je ostala država bez koherentne ekonomske strategije. Tržište je podijeljeno na tri etničke zone, institucije su paralizirane, korupcija institucionalizirana, a dijaspora šalje doznake, bez kojih bi se ekonomija urušila.
Bosna i Hercegovina ima resurse, ali nema političku strukturu koja ih zna ili želi usmjeriti u razvoj. Ona najjasnije pokazuje koliko tranzicija bez vizije može biti destruktivna.
Dakle, lekcija jednog propalog projekta i regiona koji se još traži
Nema potrebe romantizirati Jugoslaviju: njen sistem je imao ozbiljne strukturne slabosti. Ali istina je da su njeni industrijski kapaciteti, društvena kohezija i razvojni potencijal bili daleko veći nego u većini država koje su nastale njenim raspadom.
Danas je Zapadni Balkan fragmentiran, ekonomski zavisan i demografski ispražnjen. Mladi masovno odlaze. Institucije su slabe. Industrija je razbijena.
Ako postoji pouka jugoslavenskog iskustva, ona glasi: razvoj je moguć samo u stabilnosti, regionalnoj integraciji i u ekonomiji koja stvara, a ne samo uvozi.
Bez toga, postjugoslavenske države će i dalje ostati mjesta u kojima se lakše preživljava vani nego kod kuće – a to je najveći poraz naših tranzicijskih elita.
