Poznata bh. pjevačica Jadranka Stojaković, od 1988. godine živi u Tokiju, gdje je izgradila zavidnu karijeru. Tokom godina provedenih u zemlji „izlazećeg sunca”, pjevala je u brojnim mjestima, posebno uz obalu, koja su sada naprosto zbrisana s lica zemlje.
Telefonski poziv iz naše redakcije zatekao je Jadranku u njenom domu u Tokiju, gdje prati situaciju putem TV ekrana, jer se nakon nedavne povrede na nastupu otežano kreće.
RSE: Jadranka, kakva je situacija u Tokiu i Japanu?
Stojaković: Upravo sad su ove nuklearke u Fukušimi, dvjestotinjak kilometara od Tokija. Izgleda da će još jedna da eksplodira – ja se nadam da neće – međutim, izgleda da je ne mogu zaustaviti. Već smo putem vjetra dobili malo radijacije u Tokiju, ali najgore je tamo, oko Fukušima, dvadesetak – tridesetak kilometara. Ljudi se, naravno, sklanjaju, puno ih je pošlo nekih pedesetak kilometara od Tokija. To je najaktuelnije. Šta da ti kažem, baš je ono – panika, baš je užas, baš je tužno. I stalno se ljuljucka. Očekuju još jedan zemljotres. E, sad, hoće li biti 9,0… ipak se ja nadam da neće biti tako jak. Oni ljudi koji su ovdje rođeni, oni već znaju otprilike i po tom ljuljanju koliko je. Dosta su cool, dosta su dostojanstveni, ne prave nikakvu paniku, ništa. To su rijeke, rijeke ljudi koji hodaju ulicama – saobraćaj je totalno, ono, ne znaš gdje bi šta čekao… Ma, svaka im čast.
RSE: Ima li prizora katastrofe u Tokiju?
Stojaković: U Tokiju je neka vrsta vjerovatno te tihe panike, kad svi ljudi pokupuju sve, ali svi stoje u redu, nema grabežljivosti u smislu da će ti utrčati neki lopov pa će razbiti nekome staklo.Dosta je štete i po Tokiju, iako je super prošao kako je ovo sve na sjeveru. Mi bar nismo imali cunami ovdje u ovom dijelu. Ma kao da su se dva najveća rata ovdje desila. Vidiš s morske strane šta se desilo, vidiš ovo u unutrašnjosti. Bože sačuvaj. I ove nuklearke. Ne znam kako će biti. U svakom slučaju, ne smijemo izlaziti, čak ni mi u Tokiju. Rekli su nam: bolje zatvori vrata i ćuti. Bože sačuvaj. Cijeli gradovi i cijela sela su otišla pod vodu. Ono što je ostalo, to pomalo riže dobiju na dan, još ne mogu da dovezu dovoljno. A u Tokiju je neka vrsta vjerovatno te tihe panike, znaš, ono kad svi ljudi pokupuju sve, ali svi stoje u redu, nema grabežljivosti u smislu da će ti utrčati neki lopov pa će razbiti nekome staklo. To nije njima u krvi, nisu ih tako vaspitali. Sva sreća. Što najviše jedu – rižu – nema riže. Moraš čekati, ne znam ni ja koliko, ili trčati od kraja do kraja grada da sačekaš ako se nešto pojavi, ali sve je manje i manje. Dosta treba, naravno, pomoći onom narodu koji uopšte ništa nema tamo. Tu je malo dezorganizacija. Ipak je još panika. Totalna.
Panika me snašla tek poslije
RSE: Kako izgleda vaše snabdijevanje s obzirom na povredu koju ste pretrpjeli?
FOTOGALERIJA – Japan: Strah od radijacije
Stojaković: Upravo mi ljudi donose, ovi koji me rehabilituju, koji mi pomažu uopšte. Naravno, ja malo prohodam, pa opet u kolica, malo prohodam sa štapovima. U svakom slučaju imam predivne ljude. Evo, upravo su došli, pojeli smo nešto i sad moram da provježbam nešto ovu desnu nogu.
RSE: Jeste li u kontaktu s drugim građanima iz BiH u Tokiju i uopšte Japanu?
Stojaković: Uglavnom ima ljudi koji se spremaju otići kući, ima koji su već otišli. Niko nije povrijeđen, tako da je sve, sve u redu.RSE: Neki su već otišli u obližnja mjesta, naprimjer u Kobe?
Stojaković: Jeste. Tamo je sigurnije jer je ipak dalje od zračenja, od svega toga.
RSE: Radijacija će ipak biti najveći problem.
Stojaković: Najvjerovatnije će to biti najveći problem, uz hranu i uz tu organizaciju, kako se snaći.
RSE: Gdje ste zatekli u trenutku katastrofalnog zemljotresa u petak?
Stojaković: Ja sam se taman vratila sa rehabilitacije, popela se gore, sa dvije prijateljice. Baš tog dana ja zamolim prijateljicu da ode u onaj moj stan u kojem inače stanujem – sad sam, zbog rehabilitacije, u jednom manjem prostoru – da mi donese pasoš, jer sam inače pripremala putovanje za april – međutim, očito je da ću malo ranije doći, ako uopšte mognemo izaći, sad, u svemu ovome. Ja vjerujem da ću uspjeti nekako. I, taman smo sjeli – počelo se ljuljati. Ja sam se onda pretvorila u majku, njih dvije smirujući. Panika me snašla tek poslije. A kroz prozor – baš svima pričam – nevjerovatno, nikad nisam vidjela da se dvije zgrade „tuku“ međusobno. To je tako drmalo da je to strašno bilo.
