Nisam ni znao da postoje.
Valjda sam se hrabrio da su odavno iščezle.
Isušile.
A ona.
Njene blijede, skamenjene noge. Ugledah ih s okvira vrata,
Lica zaklonjenog onim najtežim, Posljednjim zagrljajem.
Njen obris ispod
Smrtnozornikovog najlona.
Opsovao sam sve svile života
Kada završimo u prokletom najlonu.
Sivom. Bezličnom. Smrtnom.
A ona.
Imao sam šifru njenog mobitela.
Listao sam njene kontakte.
Kao da ih obavijestim.
Da napunim kuću posljednjim pozdravima.
Ugledao sam spremljeni broj:
„Djeca. Radićeva.“
Atomski me raznijelo.
Ja sam bio njeno treće dijete. Znao sam to i bez te spoznaje.
Ali ipak sam potisnuo.
Do zaborava.
Nekad smo sklopili vječni savez.
I naravno, sada me proganja.
Da sam je iznevjerio.
Taj sivi najlon.
Sa obrisima ukočenog tijela.
Istih onih dimenzija.
I crta lica.
Kao kada je do neki dan skakutala od sreće – po tom istom hodniku.
Kakva je to samo žena.
Majka majki.
Nivo tuge – na najjače.
Nivo ljubavi – jače od najjačeg.
A u stvari.
Njena i moja ljubav stapile su se baš u njenoj kćeri.
Mojoj… ne znam više.
Samo znam da je želim grliti.
Kao da grlim svijet.
Kao da ću joj tijelom zakloniti
Svu okrutnost trenutka.
Nedostatnost sveprisutna.
Bespomoćnost okrutna.
I spoznaja.
Ljubav nenadjačava tugu.
I ponovo je ne uspijevam spasiti.
A danas.
Danas se, zapravo, jednostavno desio život.
I podsjetnik na njegovu prečesto zaboravljenu ljepotu.
Živi. Majku mu.
Sjeti se smrti.
I živi.
Ne zaboravi voljeti.
A mislim da znam.
Ako ikada postoji smisao u smrti,
Onda je to da nas probudi –
Da volimo jače, dublje, glasnije.
Dok još možemo.
Ne zaboravi, gospoďo Morrison.
Voljeti.
