1. Naslov „Želim njega, glupana“ djeluje kao impuls, skoro kao rečenica iz svađe ili priznanja. Kako je nastao?
Nastao je iz jedne bilješke, bez plana da postane naslov. Zapravo, dugo mi je smetao. Onda sam shvatio da mi smeta jer govori istinu: da često biramo ono što nas povrijeđuje, jer je blisko i stvarno., a suštinski čista glupost.
Taj „glupan“ je neko ko ne zna bolje i u tome traži opravdanje. A u stvari on je odgovoran kako za svoje tako iza emocije drugog ili druge. Ali takav kakav jeste, ostaje.
I u tom ostajanju ima nečega strašno ljudskog.
2. U knjizi nema jasne granice između muških i ženskih glasova. Zašto Vam je bilo važno da ih ne razdvajate?
Zato što se ni u meni ne razdvajaju.
Ponekad pišem iz pozicije nekoga ko čeka, ponekad iz nekoga ko odlazi. Nisam htio da objašnjavam ko govori, jer bi to zatvorilo pjesmu. Volim kad čitalac ne zna tačno gdje stoji, jer ni mi u emocijama to rijetko znamo.
A pomalo volim i da budem zastupnik ženskog glasa. Da progovara istine iz mene i da time poruka dobije dualnu snagu. Važno je jedinstvo muškog i ženskog u čovjeku. I snaga i nježnost su odlike oba pola.
3. Mnoge pjesme djeluju kao fragmenti, nedovršene misli. Da li je to svjesna odluka ili način na koji prirodno pišete?
Više ovo drugo. Ja rijetko imam zaokruženu misao. Pjesme nastaju tamo gdje nemam dobar odgovor.
Kad bih ih dovršio, vjerovatno bi postale objašnjenja, a ne poezija. Fragment mi dopušta da ostavim pukotinu. A i ne znam drugačije nego iz nedovršene emocije. Uvijek je tu i uvijek traga.
4. Likovi u pjesmama često griješe, kasne, ne znaju šta da kažu. Koliko su oni bliski vama?
Prilično. To su ljudi koji pokušavaju, ali ne uspijevaju uvijek. Nisam želio pisati pametne, emocionalno osviještene likove. Zanimao me čovjek koji tek kasnije shvati šta je izgubio ili šta je trebao reći.
To mi je bliže istini. Iako, često se stapa istina i fikcija, mašta i iskustva i onda dobijemo univerzalno opisane likove sa kojima se mnogi mogu saživiti.
5. Ljubav u ovoj knjizi nije lijepa u klasičnom smislu. Da li vam je bilo važno da je ne uljepšavate?
Da. Ljubav je često nezgodna, tiha, pomalo sramotna. Puna pogrešnih procjena. Kad je uljepšamo, činimo je neprepoznatljivom.
Mene zanima ona verzija ljubavi koja se dešava kad nema publike. Ona koja se dešava “iza četiri zida”. Tu se pronalaze bitke koje čine sastavni dio ljubavi. Pomalo su “prljave” a opet – kada se izmaknemo iz srži bitke – neodoljivo ljubavne.
6. U nekim pjesmama osjeća se umor, ali ne i ogorčenost. Da li je to bila namjera?
Mislim da ogorčenost dolazi kad se odrekneš nade. Ja se još nisam odrekao, a ne volim dolaziti iz pozicije umora. Razumijem da je umor često priznanje da si pokušavao ali nije mi namjera poslati tu sliku.
Foto: Jasmin Porobić
Volim razmišljati iz pozicije pozitivnih emocija razumjevajući granicu između toksične pozitivnosti, patetike i topline. Vjerujem da se iz tekstova može čitati razočaranost ili tragovi ogorčenosti ali ne kao trajne kategorije, više kao iskre koje zasjaje i nestanu. To je više priča o većem broju ustajanja od broja padova.
7. Koliko vam je bilo važno da ova knjiga bude pisana za emotivno zrele muškarce i žene, one koji će u njoj prepoznati složenost osjećaja, a ne puki poziv na sirove strasti?
Bilo mi je presudno.
Ovo nije knjiga koja želi da zavede ili provocira radi efekta. Ona traži čitaoca koji je spreman da zastane i da prepozna nijanse: sumnju, krivicu, tišinu, odgovornost. Znam da će neko ove pjesme čitati kao puki pohod na strasti, ali to se dešava kad se emocije gledaju površno.
Za one koji su prošli kroz osnovne životne emotivne teme, koji su nešto izgubili i nešto naučili, ova knjiga govori drugim jezikom.
8. Da li ovu knjigu doživljavate kao završetak nečega ili kao početak?
Kao početak nečega novog, identitetskog. Ne mislim da sam ovom knjigom nešto riješio. Više sam sebi dozvolio da ne moram imati odgovor. Ako nastavim pisati, volio bih ostati u tom prostoru nesigurnosti.
Želio sam čitateljima ponuditi nešto novo, drugačije, nešto lijepo i donekle emotivno uzburkavajuće. Dio sebe, imaginacije, iskustva i jezičke poetske vratolomije.
9. U vašim tekstovima “Pisma gospođi Morrison” koje objaljujete na našem portalu svakog petka pojavljuje se slična emotivna napetost kao u pjesmama iz zbirke. Da li se u “Želim njega, glupana” pojavljuju isti likovi ili barem ista emocija?
Ne bih rekao da se pojavljuju isti likovi, ali vraća se isto stanje. “Pisma gospođi Morrison” nastaju iz potrebe da se nekome kaže nešto što nije moglo biti izgovoreno direktno. I u zbirci postoji taj osjećaj obraćanja nekome ko je odsutan, udaljen ili nedostupan. Emocija je slična, dolazi iz istog mjesta, ali je drugačije sazrela, manje je potrebe da se objasni, a više da se prizna.
To su tekstovi iz istog unutrašnjeg prostora, samo pisani u različitim trenucima.
—————————————————————————
Zbirka „Želim njega, glupana“ ne traži razumijevanje, već prisutnost. To je knjiga koja ne nudi rješenja, nego zadržava pogled na mjestima gdje inače sklanjamo oči. Jasmin Porobić piše tiho, nesigurno i namjerno nedovršeno – baš onako kako emocije najčešće i nastaju. U toj nesavršenosti leži njena snaga.
