Jasna Šamić / Foto: Almin Zrno
Zbirka eseja “Plamen u pijesku” (Shura Publications, 2024.) bosansko-francuske autorice Jasne Šamić, koja od kraja 1970-ih živi u Parizu, stiže u našu kulturu na karavani opsežne bibliografije ove znanstvenice, spisateljice i prevoditeljice koja se još 1973. javlja zbirkom poezije “Isječeni trenuci”. S arapskog prevodi izbor priča iz “Hiljadu i jedne noći” (Svjetlost, 1980.), dok s francuskog prevodi djela Milana Kundere, Pascala Brucknera i Émila Ciorana. Na francuski jezik, pak, prevodila je sa srpskohrvatskog i osmanskog turskog.
Prateći sedam mjeseci izraelsku intervenciju protiv Hamasa u Gazi, autorica je “Plamen u pijesku” koncipirala kao dnevnik. U drugom je dijelu knjige zbirka pjesama napisanih u duhu psalama i poslanica. Rođena i odrasla u Sarajevu, Jasna Šamić studirala je arapski, farsi i turski i magistrirala opću lingvistiku, dok je doktorirala na Sorboni s temom sufizma i povijesti Balkana. Dobitnica je mnogih francuskih i međunarodnih nagrada, autorica dokumentarnih filmova i dramskih tekstova koje je sama postavljala na pariške i sarajevske pozornice, urednica je časopisa Književna sehara, koji objavljuje na tri jezika: SHBC, francuskom i engleskom.
Iznenađuje li vas da je Međunarodni sud pravde izraelsku okupaciju palestinskih teritorija naposljetku ipak proglasio nezakonitom i koji je razlog što se na to tako dugo čekalo?
To što je Međunarodni sud pravde nedavno proglasio da je izraelsko prisustvo i naseljavanje okupiranih palestinskih teritorija, uključujući istočni Jeruzalem, nezakonito prema međunarodnom pravu, jeste pomalo iznenađujuće. Sud je pozvao Izrael da okonča svoju okupaciju “što je brže moguće”, ali ja mislim da od toga ništa neće biti. Netanyahu je i ove optužbe odbacio kao “pristrasne, koje zanemaruju povijesnu sigurnost Izraela”. On uopće radi sve što mu je volja, uz podršku onog stanovništva koje smatra da je rat u Gazi “odbrana civilizacije od barbarstva”. Netanyahu je to nedavno opet potvrdio u američkom Kongresu, gdje je prekidan ovacijama. Osuda kasni zbog jakog izraelskog lobija na Zapadu koji i dalje drhti od griže savjesti zbog genocida počinjenog nad Jevrejima u II. svjetskom ratu.
Što bi ova odluka mogla donijeti na praktičnom planu i smatrate li kao aktivistkinja da je pravda njome zadovoljena?
Sebe ne smatram aktivistkinjom, ali ne mogu biti ravnodušna prema stradanju nevinih – svejedno mi je koje su nacije, boje kože, uzrasta, i pola. Onim što vidim i osjećam bavim se i u fikciji. U štampi mi je npr. roman “Le cirque russe de Lacretelle”, o bijelim Rusima iz XV. arondismana. Pariški susjed Michel mi je pričao o precima bliskim caru Nikolaju II., koji su pobjegli od Lenjina prvo u Istanbul, potom u Pariz. Sličan roman izašao je i u Sarajevu – moj prevod s francuskog, na kom sam ga prvobitno pisala – pod naslovom “Duhovi XV. arondismana”. Možda sam, dakle, angažirani pisac, ali svi smo mi uvijek angažirani, pa i kad šutimo o zločinu. To je itekakav angažman, tu je hipokrizija dodata na zločin. To se zove i saučesništvo i nije od juče. Ljudi paze da ne kažu nešto što bi ih egzistencijalno koštalo, jer politika na Zapadu, koja je s te strane gora nego što je bila za vrijeme komunizma u Jugoslaviji, kažnjava sve one koji ne misle kako im je propisano. Jedan francuski istraživač iz Nacionalnog centra za znanstvena istraživanja (CNRS) u Parizu nedavno je uhapšen jer je rekao da Palestinci imaju pravo na odbranu. Optužen je za antisemitizam i apologiju terorizma. Danas je pojam antisemitizma na Zapadu instrumentaliziran, a sa svakom bombom u Gazi je sve prisutniji. U Francuskoj su za porast antisemitizma optuženi ljevičari, a krajnja desnica demagoški brani Jevreje samo iz mržnje prema Arapima i muslimanima. Svi su Palestinci proglašeni muslimanima, iako među njima ima i kršćana i svi su protiv izraelske invazije.
Knjigu “Plamen u pijesku” otvarate De Gaulleovim citatom koji kaže da je “rat isto što i lov, samo što u ratu zečevi pucaju”. O čemu nam govori tretman patnje palestinskog naroda u odnosu na pokroviteljsku brižnost prema ukrajinskom pitanju i kako biste protumačili te geopolitičke okolnosti?
Nisam ni geopolitik, ni politički analitičar, ali rat se lako razumije. Orijent, koji me zanima najviše zbog studija orijentalistike, velikim je dijelom upropašten od strane demokratičnog Zapada, naročito SAD-a. Hamas jeste napravio strašan zločin nad nevinim stanovništvom Izraela, ali izraelski odgovor je stravičan. Na francuskoj televiziji sam čula da je do danas ubijeno 15 posto stanovnika Gaze. S druge strane, nerazumljiva je tolika briga Zapada za Ukrajinu, ali i tu je interes u pitanju, prvenstveno prodaja oružja, što je u Kongresu potvrdio i predsjednik SAD-a Joe Biden. Teško će Ukrajina vratiti sve osvojene teritorije. SAD je na kraju iznevjerio sve one koje je pokušao braniti “uvodeći im demokraciju”, a uselio je u te zemlje haos, s ciljem da se okoristi resursima. Laž u vezi sa Sadamom Huseinom je objelodanjena, ali George Bush nije optužen za nju, iako “Amerika ne trpi laž”, ali zato Bill Clinton zamalo nije sve izgubio jer je lagao u vezi sa felacijom. Eto, felacija je u Americi nešto gore nego zločini počinjeni nad milijunima nevinih. Tako je i u Francuskoj – flert i felacija su postali veći zločin od bombardiranja civila Gaze.
Živite i radite u Parizu od 1977. godine, nakon što ste napustili Sarajevo i na Sorboni prijavili državni doktorat. No s početkom rata počinju profesionalni lomovi – otkazivana vam je suradnja i u Parizu i u Sarajevu u vrijeme kad ste već bili angažirani na pariškom CNRS-u kao direktorica istraživanja. Kako gledate danas na to i da li je to bio dio obrasca koji su doživjele feministkinje u drugim sredinama bivše Jugoslavije?
U času kada sam otišla u Pariz sa 27 godina bila sam docentica na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Nakon odbrane doktorata 1984. nisam napustila Pariz, gdje mi je rođen i sin. Rat me je tamo zatekao. Radila sam na Radio France Internationalu i bila direktor istraživanja pri CNRS-u. Godine 1994. uspjela sam otići u opkoljeno Sarajevo da obiđem svoje. Tamo sam ponudila dekanu Filozofskog fakulteta da povremeno predajem, na što mi je on rekao da ne drže predavanja. Međutim, nakon Daytonskog sporazuma, rekli su mi da sam dobila otkaz jer nisam došla prvi dan bombardiranja na Fakultet, da bi potom moja Katedra za orijentalistiku primila na mjesto profesora osmanske književnosti, koju sam ja predavala – čovjeka koji je navodno predavao pod bombama, iako mi je dekan rekao da predavanja nije bilo. Taj se čovjek mnogo bolje uklapao u novokomponiranu sredinu i kleronacionalističku politiku koja je procvala u ratu i nastavlja da cvate i danas. Ukratko, i na mom slučaju se vidi kakva je ta nova “demokracija”. U Parizu sam dobila otkaz na RFI-ju jer sam bila protiv bombardovanja Dubrovnika i Vukovara, a u CNRS-u mi nisu produžili angažman, tu je iz sjenke vladao velikosrpski patriota Aleksandar Popović. Od tad se intenzivno bavim umjetnošću i pišem najviše fikciju na francuskom, nekad i na bosanskom. Ženama je teže da se “probiju”, ali samo onim neposlušnim. Ne znam šta se desilo s ex-yu feministicama, ali znam da su neke odlično prošle na Zapadu, kao npr. Dubravka Ugrešić i Slavenka Drakulić. Dok su one žalile za Jugoslavijom, ja sam devedesetih branila žrtve – najviše Bošnjake. Zato sam u Parizu od nekih izbjeglica proglašena za islamistu. Na kongresu o religijama u Beču, gdje sam pozvana 1994., moj referat, čiju temu sistema mileta i srpske nacionalne crkve je naručio organizator, dočekan je sa protestnom šutnjom, iako sav baziran na historijskim dokumentima. Branio me je žustro moj pročelnik Zbigniew Brzezinski i izraelski profesor koji je sa mnom bio za stolom, ali je bečki organizator umjesto mene na drugi skup sutradan pozvao Slavenku Drakulić, čiji je angažman smatrao, za razliku od mog, politički korektnim. Za isti referat na skupu u Sarajevu su me kaznili organizatori, čikaški stogodišnji mladomuslimani, koji mi nisu dali honorar, optuživši me za islamofobiju. Ja sam ipak i dalje svuda pozivana, pa i u SAD, zahvaljujući orijentalisti Bernardu Lewisu, koji je bio i republikanski savjetnik. Jednom sam bila njegov gost i rekla nešto o Balkanu i u Vijeću za međunarodne odnose, tamo gdje se kroji historija, u New Yorku. Drugim riječima, vrlo dobro znam na koji način se uspijeva na Zapadu, ali ostajem i biću uvijek na strani nevinih, ne gledajući na cijenu.
U “Plamenu u pijesku” citirate tekst Chrisa Hedgesa, koji smatra da je protuustavnim djelovanjem i uništavanjem demokratskih institucija Izrael ponajprije bio u ratu sa samim sobom. Aludirate li time i na Bosnu, koja vas je otjerala?
Nisam aludirala na Bosnu, ali se može odnositi i na nju. Tu vlada zakon “mala bara, puno krokodila”. Oni koji su branili zemlju iz podruma boje se da im teško stečene pozicije ne otmu “pobjegulje”. Ima zavisti, ambicije su narasle veće od okolnih olimpijskih planina, svi pišu, niko ne čita, a nacionalizam i Bog žive apoteozu, veću nego devedesetih. Ratom se prijeti iz Srbije i Republike Srpske. Treba se prisjetiti Osmanskog Carstva za koje i na Balkanu važi da je bilo primitivno, da su sultani bili okrutni i glupi. Pogrešno. Oni su bili sretni da u Carstvo prime sve najkvalitetnije, omogućivši sistemom mileta određene slobode govora i rada svim narodima koje su pokorili. Zato je to Carstvo dugo trajalo. Današnji balkanski “sultani” i “kraljevi” su ti koji su suštinski glupi i vode politiku “poslije mene potop”. Oni ne vide dalje od svojeg nosa, za razliku od npr. Netanyahua, koji odavno želi da se dočepa cijele palestinske teritorije, grickajući je malo-pomalo. On nikad nije krio da je protiv rješenja s dvije države. Kad je riječ o terorizmu Hamasa, ostaje pitanje zašto Natanyahu nije pojačao obezbjeđenje na granici sa Gazom kada je sa tri strane obaviješten da se Hamas sprema da izvrši teroristički napad. O tome su ga obavijestili i egipatski predsjednik Sisi, i FBI, i Mossad.
Svoju knjigu o sufizmu i islamu, “Mistika i ‘mistika'” (Plima, 2011; Buybook, 2013.) završavate Stendhalovim citatom kako je Bog najunosnija ideja za tiranina. U njoj pišete da je islam uvezen u Bosnu,kao potpuno nerefleksivan spram onoga što islam zapravo jest…
Doktorat mi je objavljen na francuskom 1986., a tek nedavno kod Zalihice iz Brčkog. Svjetlost nije htjela da ga štampa. Pjesnike čije sam divane izučavala nazivala sam bosanskim autorima koji su pisali na osmanskom jeziku, a ne Muslimanima koji su pisali na orijentalnim jezicima. Danas je zvanični naziv te literature “divanska književnost Bošnjaka”. Današnji islam uvezen je u Bosnu uz financijsku pomoć iz inostranstva. Pjesnik Džemaludin Latić je tražio da se na mene baci fetva jer sam napisala da nigdje u Kuranu ne stoji da žena mora kriti kosu, ustvrdivši da je “mahrama” znak pokornosti muškarcu, a ne Bogu. Godinama sam primala – sad rjeđe – prijetnje smrću. Prije devedesetih, Bosna nikad nije poznavala ovaj, vehabijsko-salafitski tip islama. Za njega je odgovoran i predsjednik Izetbegović.
U drugom dijelu “Plamena u pijesku” predstavljate svoje stihove. Je li iz rakursa prvog dijela to onda protestna poezija ili retorička, odnosno na koje se tradicije odnosi i je li vezana uz područje vašeg znanstvenog rada?
Nisam bila u stanju sve emocije, tugu i revolt da iskažem esejima, pa sam imala potrebu da se izrazim i stihom. Ne znam ima li ta poezija veze s mojim znanstvenim područjem, ali ima s mojim senzibilitetom, koji znači biti protiv nepravdi i zločina. Cijelu zbirku pod naslovom “Ombres ténèbres lumières” pisala sam na francuskom, gdje ima i pjesama koje pominjete, koje aludiraju ponekad na biblijske događaje, na koje često opet aludira i Kuran.
