Šta ima teže od uspomene na sreću?
Sjećanja ili remminiscence
Bila je to moja druga nedjelja kod Yvesa u posljednjih nekoliko mjeseci, gdje sam učestvovala u njegovom literarnom i kulturnom salonu.
Yves Krief! Upoznala sam ga osamdesetih godina, kada sam po drugi put došla u Pariz kao stipendista Francuske vlade, istražujući sufizam i kulturnu istoriju Balkana u sklopu svog doktorata. Bila sam spremna raditi bilo šta kako bih sebi omogućila bolji život u Gradu svjetlosti. Čak i ono što nisam voljela – povremeno. Iako Pariz u to vrijeme nije bio skup. Bio je to istinski centar kulture, grad slobode i libertinagea. Dobro su živjeli i pjesnici, i slikari, i romanopisci, pa čak i strani studenti poput mene. Sve se odavno promijenilo. Da ne kažem sunovratilo.
Kad me je jednog dana posjetio prijatelj, pjesnik Josip Osti, sa suprugom Duškom, bio je zaprepašten. Upoznala sam ga s nekolicinom prijatelja, a on je u nevjerici uzviknuo: “Ima li ovdje ijedan Francuz koji radi?” Zaista, većina mojih prijatelja, umjetnika, nije imala stalno zaposlenje. Yves, međutim, jeste – i to veoma uspješno. Imao je marketinšku firmu koja je odlično poslovala. Bio je tunižanski Jevrej, jedan od onih koji su napustili Tunis – ili su bili primorani da odu – kada je situacija u arapskim zemljama postajala sve teža za Jevreje i hrišćane.
Njegovo preduzeće, Sorgem, zapošljavalo je i jednog mog prijatelja. Po svemu sudeći, Yves nije bio tipičan šef – arogantan, naduven, despot. Jednog dana, moj prijatelj ga je upitao da li bih mogla raditi nešto za njegovu firmu. Yves je pristao nakon što smo se sastali. I tako sam se nakratko našla u svijetu marketinga, o kojem ni tada, a ni danas, ne znam skoro ništa.
Moj zadatak bio je da analiziram zašto ljudi odlaze u predgrađa i sele se u identične američke tipove kućica, čije ime sam odavno zaboravila. Male prizemnice s bašticom ispred ulaznih vrata, nekoliko prostorija unutra – standardizovana naselja. Većina porodica koje sam intervjuisala rekla mi je da su se tu preselile da bi pobjegle od dvojih susjeda, stranaca. Čak su i obojeni stanovnici bježali od istog, susjeda stranaca. To je sve što pamtim od tog zadatka.
Napisala sam analizu, koja mi nije predstavljala problem, i otišla na sastanak s nekom službenicom iz Sorgema. Mislila sam da je dovoljno da joj predam izvještaj. Ali ne – tražila je usmeni raport. Većinu detalja sam već bila zaboravila, utonula odmah potom ponovo u sufijsku poeziju i sufijsku priču o srcu u kome je drugo srce, u njemu skriveno, u skrivenom još skrivenije, a tu tačka, Syveyda, gdje sufi nalazi Boga u nekim izuzetnim trenucima. Tad Bog nestaje u njemu u i on Bogu, Tajni koji naš mozak nikad neće dokučiti. Ali će priznati da smo svi mi njegov dio, Bog, Tajna.
Službenica je bila bijesna – prvo zato što sam zakasnila, a potom što nisam bila spremna za usmeni ispit. Glas joj je pjenio od ljutnje. Ni danas ne shvatam tu žestinu kojom je ta mlada žena, očito i ona (bivša) strankinja, iskalila svoj bijes na meni. To nije bilo obično nezadovoljstvo, već istinska mržnja.
Tako je raportirala Yvesu, a moja karijera u marketingu time se i završila. Nisam ni malo žalila. Iako je Yves, naravno, podržao svoju saradnicu, postali smo prijatelji.
Nastavila sam s entuzijazmom da se bavim istraživanjima starih rukopisa i istorije Bosne. Ali koga je bilo briga za Bosnom i bosanskim dervišima koji su pisali u aruz metru? “Ako se ti baviš Bosnom koja te zanima, to ne zanima druge”, rekao mi je tada jedan važan profesor iz Princetona. U to vrijeme niko se nije bavio istorijom Bosne i Balkana. Profesor B.L. nije mogao ni slutiti kako će, čim počne rat, historičari i para-historičari nicati kao pečurke poslije kiše. Svi odjednom, posebno mondeni francuski filozofi, postaše preko noći eksperti za istoriju Bosne.
Yves mi je pokazao bezbroj pariških chic restorana. Bio je prvi biznismen koji mi je bio simpatičan. Nikada mi s njim nije bilo dosadno u društvu. Bio je možda i najprijatniji biznismen kojeg sam ikad upoznala – a nije bio jedini te vrste. Ipak, nije dijelio moje simpatije prema svim mojim prijateljima, pa ni prema Bernardu Lambertu, francuskom piscu iz dobro stojeće buržujske porodice. Bernard je često govorio da je “poput svih aristokrata stalno zauzet pa nema vremena za rad”. Živio je od pisanja, ni malo lako. Yves bi na to odmahnuo rukom: “Da, znam takve. Ništa ne rade, a onda naslijede veliko bogatstvo od roditelja.”
Već tada, Yves je imao prilično odraslu djecu, još uvijek đake, od prve supruge, za koju mi je u šali govorio, što je naravno bila istina, da ima radnju na Saint Germainu, ako me pamćenje služi, i da prodaje tu žensko donje rublje, gdje jedne gaćice koštaju nekoliko stotina franaka. Možda i više, ko zna ? U svakom slučaju, njen biznis je i te kako cvao.
Kad sam živjela sama u Parizu sa svojim malim sinom, radila sam na RFI-ju i u CNRS-u. Pošto sam pisala za razne časopise i bila hroničar na francuskom radiju, mogla sam dobiti besplatne karte za pozorišta. Pozivala bih Yvesa da me prati, a on bi zauzvrat plaćao baby-sitting za mog sina. Čuvao ga je tada moj mladi rođak, kasnije slavni džez muzičar Bojan Zed.
Vrijeme je prolazilo. Vanja je došao u Pariz tik pred rat, preko Hrvatske. Čim je prešao most u Kninu, četnici su ga srušili. Uskoro će se pokazati kao mnogo bolji strijelci, pobivši na desetine hiljada Hrvata, Bošnjaka i Srba koji su bili protiv njihovog barbarstva. Yves je pomogao Vanji da nađe posao informatičara u firmi svog prijatelja, ali ugovor nije bio stalan. Kriza u informatici bila je ogromna u to doba.
Yves je u to vrijeme živio s drugom suprugom (danas već bivšom), porijeklom iz Alžira – šarmantnomm, senzualnom, s bujnom kovrdžavom kosom i velikim očima, punačkim usnama, i velikim dekolteima na haljinama i bluzama. Njihova ljubavna priča između jedne Arapkinja i jednog Jevreja bila je toliko rijetka da je o njima snimljen dokumentarni film. Živjeli su u vili blizu parka Montsouris, u jednoj od onih čarobnih uličica ispunjenih romantičnim kućama s unutrašnjim dvorištima.
Na njihovim prijemima okupljali su se intelektualci koji su stalno raspravljali o filozofskim i lingvističkim pitanjima. Tu sam probala najbolji kuskus u životu. Za to su oduvijek kod Yvesa bile zaposlene neke magrepske kuharice i posluga.
Moji prijatelji su dolazili i kod mene, pratili moje predstave, gledali moje filmove.
Nakon Dejtonskog sakatog mira, koji i danas traje u Bosni i na Balkanu, često sam odlazila u Sarajevo, i ove prijatelje izgubila iz vida.
Sjeti se da zaboraviš
Godine su prošle. Onda sam jednog dana poslala Yvesu poziv na veće o istoriji Bosne, povodom izdanja moje knjige Mit o Bogumilima (Art Most Jugoslavija, Zemun, 2024). Uz mene je bio i jedan biznismen sa svojom knjigom, koji je bio amater za istoriju – to jest, amater u oba značenja riječi: u onom čisto francuskom, što označava čovjeka koji strastveno voli nešto, i u onom koji je kod nas u upotrebi – čovjeka kome to nije profesija, nego se time bavi usputno. To je jedan od onih patriota koji su svoj patriotizam poistovjetili s istraživačkim radom i naukom ; to su u glavnom oni koji intuitivno osjećaju istoriju. Uistinu, jedan Bosanac mi je tokom spomenutih devedesetih povjerio da nije ništa čitao o istoriji naše zemlje, ali da je zna intuitivno.
Moj sagovornik, rekao je da je izučavao istoriju te istraživao spomenike srednjovjekovne Bosne putujući. Pronašao je brojne ostatke ilirskih gradova. „Kako znate da su bili ilirski?“ pitala sam ga, prije početka skupa. „Po iskustvu“, odgovorio je. „Jeste li arheolog, građevinar, arhitekta…?“ pitala sam ga. Ne, nije bio, ali je « po iskustvu » znao prepoznati kojem periodu pripadaju spomenici. U jednom trenutku, tokom predavanja je izjavio: „Nama ne trebaju stranci da se bave našom istorijom, njome treba da se bave isključivo naši ljudi, onako kako je oni osjećaju.“ Da, od kraja devedesetih u Bosni i na Balkanu, istorija se manje istražuje, a mnogo više osjeća. Isti amater prodao je svoju samizdat knjigu u pedesetak primjeraka po 40 eura, zaradivši lijepe novce – sve zahvaljujući ljubavi prema Bosni.
Yves, koji je dakle prisustvovao toj večeri i evocirao Margaret Yourcenar, koja je spominjala Bogumile u jednom svom djelu, kupio je tad moj novi roman Le cirque russe de Lacretelle i pozvao mene i Vanju u svoj novi stan sljedeće sedmice.
Bilo je to jedne nedjelje, zimske nedjelje, u njegovom novom stanu, u novom kvartu, gdje živi od nedavno. Neueilly je poznata šik četvrt koja meni se nikada nije dopadala.
Veliki salon, blizu ulaznih vrata, zatim mali hodnik iza kojeg se nižu brojne prostorije, kako je to slučaj u svim haussemanskim zgradama, iako je ova izgledala modernije. U salonu je, s jedne strane bio postavljen veliki sto s brojnim tortama i kolačima, dok je nasuprot njemu bila ogromna biblioteka. Kad gledam intervjue s piscima, uvijek primijetim njihove biblioteke i divim im se, pitajući se koliko knjiga u njih može stati. Ni moja biblioteka nije mala, ni u Sarajevu ni u Parizu, ali nikad nisam znala koliko knjiga imam, dok se njihov broj samo povećava – iako mnoge poklanjam. Čini mi se da je jedna od najvećih biblioteka bila ona kod autora Ime ruže, slična gradskim bibliotekama. A takva je bila i biblioteka mog omiljenog pisca, Philipa Rotha. Ogromna. Odmah sam primijetila da su knjige i kod Yvesa poredane u dva reda. Koliko knjiga tu može stati?
Dočekao nas je njegov novi saputnik, Othelo, veliki pas. Divan, odmah je legao kraj Vanjinih nogu i povremeno dolazio do mojih. Obožavam pse, ali za takvu rasu treba imati ogromne kuće ili stanove.
Na foteljama, udobnim stolicama i kanapeima sjedilo je mnogo Yvesovih prijatelja, intelektualaca. Svi smo bili pozvani da govorimo o svojim knjigama. Prva je govorila jedna Libanka o svom romanu, posvećenom prvoj ženi fotografu Libana. Nije izgovorila riječ „lezbejka“, ali je bilo očito da je ta „slobodna žena“ voljela isti spol. Dugo je pričala. Mnogi su joj se divili, smatrali da je vrlo zanimljivo što je napisala, jer je čitala više odlomaka iz te knjige.
Drugi su govorili o lingvistici, o psihologiji. Uvijek, u strahu da ne budem dosadna – svjesna da se sama brzo počnem dosađivati kad neko oduži pričom o sebi i svom djelu – rekla sam dvije riječi o romanu Le cirque russe de Lacretelle, koji je na našem jeziku izašao pod naslovom Duhovi XV arondismana. Prisutni su se mnogo više zanimali za Bogumile, nego za Ruse iz Pariza koji su me inspirisali, jer je Yves pomenuo moju knjigu o njima. To ih je čak jako zainteresovalo, budući da su se neki bavili Katarima i nalazili sličnosti između ta dva pokreta. Niko nije izrazio želju da kupi moju knjigu, ali ni knjigu Libanke, koja je mnogo uspješnije predstavila svoj roman s modernom temom, koju danas rabe ne samo u knjigama, nego i u filmovima – rekla bih, u svim filmovima na Zapadu. I ne samo tu.
Ovo nedjeljno druženje podsjetilo me na stare pariške salone, koji su donijeli mnogo sreće i slavu raznim svjetskim, a među njima najviše američkim piscima, kao i slikarima. Jedan od najpoznatijih salona bio je onaj kod Gertrude Stein, koja je i sama bila Amerikanka i proslavila je razne umjetnike, pa i Picassa. Među piscima kod nje svraćali su Hemingway i Fitzgerald, uz razne druge. I sama Gertrude Stein bila je spisateljica i „slobodna žena“, moderna, koja je više voljela „slabiji“ nego „jači“ spol. Picasso je napravio njen izvrstan portret.
Intelektualna priča bila je zanimljiva, a prijem topao. Ovaj put nas je služila jedna mlada dama, možda iz Južne Amerike, Španije ili Portugala – ne znam.
Tamo je bilo podjednako dama i gospoda. Ni jedan transžanr. Nismo dakle bili moderni, nego prvenstveno demodirani. Najviše je pričala Libanka koja je imala svoje mišljenje i o arapskom jeziku, koji, prema njoj, nije dovoljno modernizovan – bila je nezadovoljna što se još uvijek koristi fusha, odnosno klasični arapski, „kojim više niko ne govori“. Najbolje joj je replicirao Faysal, a i ja bih se povremeno javila. Tim jezikom i dalje se piše beletristika, uz upotrebu, uglavnom u dijalozima, dijalekta određene zemlje ; njime se govori i na televiziji. Ponekad slušam vijesti na arapskom, na France 24 ili Al Jazeeri, iako sam se već prilično udaljila od tog jezika, a nekada sam prevodila arapske pjesnike za vrijeme međunarodnog festivala Sarajevski dani poezije, simultano. Jednom je tu učestvovao i veliki irački pjesnik Al Bayati kome sam bila prevodilac. Već sam znala njegovu poeziju, ali on je želio da se predstavi na svoj osoben način, naglasivši da je važniji od nekog kralja u arapskim zemljama. Bio je u nemilosti Sadama Huseina i morao napustiti Irak. Preveo je velik broj mojih pjesama koje su se u jednom važnom časopisu našle uz pjesme Ane Ahmatove. Napomenuo mi je da moram uzeti pjesničko ime – Yasna, poput Sapho – i da ću se tako proslaviti. Hvalio me. Ali njegovo proročanstvo se, nažalost, nije obistinilo.
Mémoire
Posljednje februarske nedjelje, kad je vjetar doslovno „pilao“ mozak, salon kod Yvesa bio je posvećen memoriji. Kad me je Yves pozvao putem e-maila, rekao mi koja je tema nedjeljnog skupa i predložio da pročitam dijelove iz neke svoje knjige koja se na to odnosi, nisam tačno znala što je pod tim mislilo. U francuskom jeziku riječ mémoire ima više značenja – označava i kolektivno sjećanje i lično. Kod nas za kolektivno sjećanje ne postoji ista riječ. Dok Francuzi kažu: “Trebamo sačuvati memoriju…”, mi ćemo, na Balkanu, radije reći: “Ne trebamo zaboraviti prošlost.”
Prije zvaničnog programa, oko 16h, pila sam kafu i kucnula se čašama vode sa jednim od glavnih konferansijera, koji me je upitao kako se osjećam. Ništa banalnije od tog pitanja, koje međutim može poroditi niz drugih, pa nekad i dovesti do depresije. « I dobro i loše, zavisi… », bio je moj odgovor još trivijalniji od njegovog pitanja. « Vi se dakle ne podmlađujete », bio je njegov kompliment na koji sam se nasmijala, i potvrdila da je tako … Potom sam čula da naš duh ne slijedi gotovo nikada naše tijelo. Oni su u neskladu jedan s drugim. Tijelo se s čemerom bori, duh u vatri gori …, tako nekako, iako manje poetično. Da, tako je. Pisac Meša Selimović govorio je od prilike da smo dovoljno mladi da još uvijek nešto želimo, ali ne i da ostvarimo te želje. Ipak je najbolje reći: Sjeti se da zaboraviš ! … Avaj, tvoje zemaljsko tijelo. Izvor je zvih zala!
Sjeti se da je vrijeme proždrljiv igrač, a provalija uvijek gladna…
Yves i drugi konferensijer dobro su se pripremili, kao za neki veliki okrugli stol. Govorili su o pozitivnom i negativnom pamćenju, kao i o negativnom i pozitivnom zaboravu. Yves je pomenuo veliki broj značajnih pisaca – sjećam se Kundere, jer znam njegovu mudrost: “Ako želite uništiti jedan narod, uništite mu sjećanje.” (Ovo je parafraza.) Pomenuo se i Nietzsche, i Márquez, kao i Sto godina samoće, i naravno francuski kralj literature, Proust i njegove madlene, te mnogi druge pisci i njihove misli vezane za pamćenje.
Usput sam posmatrala dame – bile su elegantne, a mnoge od njih imale su umjetne trepavice. Znači ipak nismo bili démodé.
Najduhovitija je bila jedna Yvesova prijateljica, čije ime sam zaboravila. Napravila je skeč o zaboravu – opisala je situacije koje svi doživljavamo: kad ne znamo gdje smo parkirali kola, gdje smo ostavili naočale ili ključeve, kad se ne možemo sjetiti imena neke dobre poznanice, kad tražimo važnu zabilješku na telefonu, a ima ih na stotine i sve su važne… Smijeh uvijek godi. A zatim je odlično otpjevala jednu poznatu francusku šansonu. Također je tu bila i još jedna simpatična prijateljica koja je odlično interpretirala pjesmu Barbare, legendarne pjevačice i pjesnikinje, koju, međutim, niko ne poznaje u bivšoj Jugoslaviji. Ne znam zašto je ona kod nas bila manje uspješna od Yvesa Montanta, Charlesa Aznavura i mnogih drugih.
Nakon ovih duhovitih dama, bilo je teško prijeći na čitanje „ozbiljnih“ dijelova romana koji govore o ličnim dramama i sjećanjima na njih. Srećom, prije mene je svoje odlomke čitala Annie, čiju knjigu o ocu sam pročitala ranije. Annie je rođakinja Yvesa Kriefea, takođe porijeklom iz Tunisa. I Faysal, koji nas je već dva puta otpratio kućama nakon „salona“, slaže se s nama dvjema da se Pariz ofucao, da su ljudi postali arogantni i neprijatni te da takvi nisu bili sedamdesetih i osamdesetih godina. Svi su ljuti, nervozni, spremni na tuču – i još gore.
Uspomene – to nije bila tema, ali jeste mémoire, memorija, sjećanje, što je slično i blisko. Iako znamo da sinonimi ne postoje. Da, mi, na Balkanu, najviše poštujemo zaborav. Ili možda čak neznanje? Uspomene se rekreiraju, pa i istorija, osobito nakon Daytona. Svaki narod – a njih je sve više – ima gradi vlastitu povijest, koja je prošla kroz lifting, a među svim tim „narodima“ Srbi su oni koji najviše poštuju tradiciju: stoljećima slave svoje poraze kao pobjede.
Ja sam publici povjerila da pišem kako bih zaboravila, a nikad nisam ništa zaboravila. Pročitala sam manji odlomak iz romana Les Contrees de âmes errantes – na našem je to Deveti val. Iza takvih trenutaka, uvijek se nadovezuju pitanja: Čemu sve to? Čemu služi književnosti ? Književnost ničemu ne služi, to je samo zabava, govorio je Tolstoj. A „uspjeh je ići od neuspjeha do neuspjeha, ne gubeći entuzijazam.“ Hvala vam, gospodine Churchill!
Nakon čitanja odlomaka iz djela, uslijedila je diskusija, i dalje o pamćenju, a meni se najviše svidjela Feysalova priča, jer je on najjednostavnijim riječima naučno objasnio što se dešava u našem mozgu. « Ćelije odumiru – to je tačno – ali i regenerišu se tokom sna », odgovorio mi je na pitanje u vezi s tim.
Šta da radim ja, koja patim od nesanice ?
Kad smo ponovo krenuli, činilo se da je vjetar odustao od toga da nas muči. Faysal nam je opet pritekao u pomoć. Iskrice misli još su bile tu, a što se tiče pamćenja, isticali su izlagači, važno je – zaboraviti. I eto, uprkos probuđenim uspomenama, uprkos izronjenim reminiscencijama, zaboravila sam naše političare, Dodika, npr, koji otvoreno zagovara nestanak zemlje kojom vlada po čemu je Bosna takođe jedinstvena u svijetu; zaboravila genijalne, debilne i arogantne milijardere, zaboravila djecu koja umiru pod bombama, ubijene i prebijene žene, i onog ljekara pedofila iz Francuske koji je silovao 299 djece u svojoj bolnici, ali sam zoboravila i na totalitarni MeToo i njegovu neizostavnu mržnju prema muškarcima koja ništa nije riješila među polovima … Zaboravila sam da smo manje važni od prašine u svemiru, da je Zemlja samo zrno prašine u odnosu na Sunce, a naše Sunce zrno prašine u odnosu na druge divovske zvijezde. Hoće li Treći svjetski rat zaista izbiti? Sve je bolje od rata, zapisao je Mirko Kovač. Da, ipak sam zaboravila mnoštvo užasa našeg doba dok sam uranjala u sjećanje. La mémoire.
