Moj prijatelj, banjalučki novinar pokojni Mišo Vidović, kao gradsko dijete s Mejdana i sin starog partizana, nikad nije pristajao na etničke podjele i nije se mirio s kulturom nasilja i diskriminacije.
Iako je otišao prerano, 2021. godine, Mišo je svoju utakmicu odigrao pošteno i srčano, do posljednje minute. Do posljednjeg dana Mišo se nije odricao susreta s prijateljima, koje je često pozdravljao sa „smrt fašizmu, drugarice i drugovi!“. Malo u šali, malo odistinski.
Mišo Vidović je jedan od prvih novinara u Republici Srpskoj koji se našao na meti Milorada Dodika. Dodik, koji je u to vrijeme bio predsjednik Vlade RS-a, 2009. godine, iznerviran Mišinim pitanjem, pred TV kamerama je rekao: „Volio bih da ti otkaže srce.“
Potom je iznio niz uvreda i psovki na račun Federalne televizije, za koju je Mišo radio predano i pošteno od 2006. pa do svoje smrti!
Mišu sam redovno sretao kad god sam dolazio u naš lijepi grad, čiju dušu smo osjećali i zajednički rasli sve do početka rata. Najčešće smo sjedili u ljetnoj bašti hotela Palas i razgovarali o dnevnim dešavanjima u gradu i aktuelnoj političkoj situaciji u zemlji.
Krajem 2019. godine, dok je bio u naponu životne i profesionalne snage, dijagnostikovan mu je rak pankreasa. Ostat će mi zapamćena njegova izjava pred same opće izbore 2020. godine, kad mi je jednom rečenicom otvorio oči: „Edo, pa zar misliš da se u Banjoj Luci može nešto promijeniti kad u njoj danas živi manje od 20 posto domicilnih Banjalučana!“ Tada sam shvatio da se promjene u glavama novih stanovnika grada mogu nazvati stanjem njihove mentalne bijede.
Zato mi evo i danas, 9. januara 2025, na um dolaze njegove riječi, kada se u Banjoj Luci organizuje nelegalna proslava „dana RS-a“, a gdje se ustvari slavi dan početka planiranja genocida i fašizma. Dan kad su se povampirili poraženi kolaboracionisti iz Drugog svjetskog rata i kad je započet novi krvavi pir!
Danas će na čelu ove sramne povorke biti novopečeni Banjalučani poput ratnih zločinaca s crnih lista tipa Nenada Stevandića, pa Viškovića, Cvijanovićke, koja ne razumije šta znači termin sloboda, i koji nisu odrastali u ovom gradu s puno duše. Tamo neće biti pravih Banjalučana jer je ovakvo „slavlje“ i cirkus nespojivo s gradskom dušom i vrijednostima koje su stvorili domicilni Banjalučani!
Možda će i vama otvoriti oči današnja Banja Luka slikom stadiona banjalučkog fudbalskog kluba Borac na čijim se utakmicama internacionalnog kupa okupi nekoliko stotina ili par hiljada navijača. Nekad su se tim stadionom iz grla 20-30 hiljada domicilnih Banjalučana orili glasovi navijača, gdje se za ovaj klub živjelo i umiralo! I tako to biva kad se u klub, koje li tragike, legendarnog imena „Borac“ uvuku ovdašnja politika i „potkivači“!
Razumijem moje Banjalučane koji zbog svojih radnih mjesta, plate crkavice i djece koju izdržavaju moraju da šute. Ne treba ih osuđivati jer oni su prisiljeni da trpe i koprcaju se u toj žabokrečini!
Kao čovjek koji je mnogo puta učestvovao na paradama i bivše JNA i na sletu povodom Dana mladosti, mogu samo reći da je ovo što se danas dešava u Banjoj Luci jedan običan cirkus i fašistička sramota! Bio sam u Beogradu krajem osamdesetih kad je Slobodan Milošević bio „obožavan“, kada su u martu ’91. na ulice grada izašli tenkovi kako bi ga zaštitili od nezadovoljnih građana, pa ga 5. oktobra svrgnuše i isporučiše Hagu. Ništa od ovog nije naučio ni Stevandić niti drugi njemu slični!
Povorka od Doma kulture do Trga Krajine povorka je ovdašnje sramote onih koji su se enormno obogatili ovim ratom i danas vladaju iz zlatnih dvoraca!
Moj grad Banju Luku čine ljudi poput Miše Vidovića. Napisao je on mnogo nostalgičnih tekstova koji se tiču stare, već pomalo zaboravljene Banje Luke, grada radnika, omladine, dajaka, rukometa i teferiča pored Vrbasa.
Upravo zbog tih emotivnih, a često i duhovitih pričica, Mišu Vidovića smatraju jednim od posljednjih hroničara grada na Vrbasu.
Zato iskoristim priliku svaki put kad dođem u Banju Luku da obiđem njegov grob na groblju Šljivice u banjalučkom naselju Starčevica i položim jednu ružu! I Mišo i ja smo znali kako je nekad naš grad disao! Zato će ljudi poput Miše ostati nezaboravni u sjećanju njegovih domicilnih sugrađana.
