Zamislite da u punom trku panično bježite jer vas neko ganja da vas ubije. Osjetite strah i nemoć dok vam se noge oduzimaju. A sad zamislite da vas stigne, oduzme vam život – ubije vas. A?
Jedan moj kolega ima neiscrpnu naviku da, svaki put kada bih da slegnem ramenima (ne za ravnodušnost, već za iscrpljenost), zagalami na mene šta je rekao Bertolt Brecht: “Bolje je uzalud se boriti nego uzalud živjeti.” Prečesto me opominjao da bih sada odustala. Pa kad je već takav slučaj, hajmo onda u još jedan uzaludan tekst o još jednoj epizodi femicida u – ovaj put – Hercegovini.
Ako mi kažete Aldina Jahić, ja ću vam reći Ramiza Vilić.
To vam je ona žena koja je preživjela svog muža, svog nasilnika, zlostavljača, mlatitelja. Da trijumf Ramize Vilić bude nevjerovatniji, preživjela je indolentne bosanskohercegovačke institucije. O tome je i pisala.
Pošto se u Kalesiji, rodnom mjestu Ramize Vilić i Aldine Jahić, desio slučaj monstruoznog ubistva Kalesijanke Inele Selimović i njenog trinaestogodišnjeg sina, Vilić je na svom profilu podijelila iskustvo zlostavljanja, pod lupom institucija.
Opisala je šaketanje i mlaćenje od strane supruga, sponzorisano porodičnim vrijednostima:
“Maaa hajdeee, nek udara, kažu tamo gdje čojk udari, vatra ne prži, HAHAHAHA!!! – govoriše tako moja bivša svekrva. UUUDRIII kujuuu, mater joj jebi, nek se zna ko je gazda u kućii!!! – deraše se iz sveg glasa dok mi je curica bježala u zagrljaj od straha i šoka.”
U komentarima na društvenim mrežama sve češće iskaču bolesne izjave tipa trebalo je ubiti, sigurno je zaslužila. To nije samo govor mržnje, to je otvoreno podržavanje zločina, mentalitet koji smrću kažnjava neposlušnost i brutalni podsjetnik koliko je duboko ukorijenjen mizogini instinkt da se ženu može, smije ušutjeti, lomiti i uništavati bez posljedica.
Kad neko napiše da je žrtva zaslužila smrt, on se svrstava uz nasilnika. On javno staje na stranu ubice. To je moralni sunovrat i kukavički pokušaj da se opravda najgori mogući čin. Ovi komentari nisu hrabri, nisu iskreni, nisu “samo realni” – oni su odraz primitivizma kojem je nasilje normalno, a žena uvijek kriva, bez obzira na činjenice.
Takve izjave ne nastaju u vakuumu. One su proizvod mentaliteta u kojem se ženu smatra vlasništvom, objektom koji se kažnjava, a ne ljudskim bićem s osnovnim pravima. Kad društvo tolerira takvo smeće u javnom prostoru, ono zapravo šalje poruku da nije problem što je ubijena, problem je što se o tome priča.
Zastrašujuće je koliko se lako ljudi igraju riječima koje ohrabruju nasilje. Šala? Sarkazam? Zajebancija? Ne – to je saučesništvo. To je normalizacija femicida. To je potpisivanje dozvole za buduće nasilnike da nastave gdje su prethodni stali.
Nasilje se ne opravdava. Ubistvo se ne relativizira. Žrtva se ne optužuje. Svako ko misli suprotno ne izražava stav, nego doprinosi kulturi u kojoj žene umiru jer je neki gnom procijenio da su zaslužile. A takva kultura nije samo sramotna – ona je opasna, trula i nedostojna bilo kakvog civiliziranog društva.
“Ja sam svojoj žito pod koljena meto, a da me ikad prijavila, isjeko bi je ko janje!” – kazivao je, sada već umrli, bivši svekar.
Pa lijepo, nije li.
Kad pročitaš ovakvo šta, ovakvu jednu ispovijest, baš ti se nekako biva bosanska supruga, snaha, jedva čekaš. Žene, znate, imaju tu boljku, da ne kažem slabost, da im prija jedan muškarac, gorostas pored kojeg će se osjećati sigurno na dva fronta: u mraku od čudovišta ispod kreveta, u životu od čudovišta što otvoreno vrebaju na dnevnom svjetlu.
I toplo pozdravljam da se njeguje ta tananost nježnijeg spola dok se spol ne otrijezni i shvati da, umjesto što se neće osjećati sigurno niti na jednom od dva fronta, biće borac za sebe na tri – dva potonja i trećem, najozloglašenijem: institucionalnom.
“Smogneš ti, kao žensko, snage, pa elem prijaviš nasilnika, nadajući se da će te neko napokon zaštititi.”
E pa, dame i gospodo, pogodili ste – kao i svaku nadu u varijaciji na temu, i ovu da će te neko zaštititi, vrle bh. institucije (čitaj: navodne zaštitnice) očas posla amputiraju iz tvoje ženske glave:
“Pa vidi, to što je on tebe tukao, ne znači da i njemu ne možemo dodijeliti djecu, vama djeca pripadaju 50% oboma. Ok, evo, on je priznao da te tukao i obećao je da neće više, eto, pokušajte bar 15 dana pa ako te opet darne, ja ću vas lično razvesti, a evo i ja ti obećavam neće on tebe više, viđam ja njega u džamiji. A i ti, to što si mlada, ne znači da ćeš sebi za života naći nekoga mladog i lijepog. Tebe sljeduje neko star, a djeca će ti uvijek biti odbačena. Al’ vidi, nemoj izlazit nikud sama, nek ima pratnja uz tebe, on može u ovom stanju svašta da ti učini, on treba da se liječi. Mi ne možemo utjecati na to što vam ne da u kuću, to će sud odlučiti…”
Sud – hud, niti hudi, a tek da sudi i presudi – već javno govori o nultoj toleranciji na nasilje nad ženama, dok u praksi pokazuje potpuno drugačiji tretman. Umjesto da pružaju efikasnu zaštitu žrtvama, žene su ostavljene da se same bore s nasilnicima od kojih ih sistem navodno štiti. Taj ih sistem štiti kad ne treba (na izricanju kazne), a ne djeluje preventivno, na vrijeme.
Dok brojimo žrtve i tekstove, evo opet da uzalud istaknemo jedan od najvećih problema, a to je način na koji se izriču i sprovode mjere zabrane prilaska. U teoriji, te mjere bi trebale biti zaštitni zid između žrtve i nasilnika, ali u praksi ostanu mrtvo slovo na papiru. Žrtve tako žive u strahu, bez stvarne sigurnosti, dok nasilnici nastavljaju da ih maltretiraju, kontaktiraju ili prate, svjesni da sistem rijetko (čitaj: nikad) reaguje odlučno.
Posebno je problematična i sudska praksa da se nasilnici zadržavaju u pritvoru samo 24 sata, nakon čega se puštaju na slobodu kao da se ništa nije desilo. Takav pristup šalje dvije poruke: žrtvama da su same i nezaštićene, a nasilnicima da njihovo ponašanje neće imati ozbiljne posljedice. Mnoge žene upravo nakon tog puštanja proživljavaju najopasniji period, jer se nasilnik vraća još agresivniji, osjećajući se ohrabreno sudskom blagosti, čuj mene – bolibrigom, javašlukom, nemarom.
Evo, i mostarski dosje bilježi reprizu hronike najavljene smrti: protiv ubice Aldine Jahić, Anisa Kalajdžića, već je ranije podignuta optužnica zbog ugrožavanja sigurnosti druge ženske osobe. Ročište u Mostaru zakazano je za naredni period, a pastiš je podebljan optužbom da je i ova spodoba bila u posjedu pištolja bez dozvole.
Sudovi zanemaruju činjenicu da se nasilje rijetko zaustavlja samo od sebe. Umjesto preventivnog djelovanja, čeka se da se desi tragedija, pa tek onda dolaze izvinjenja, istrage i “analize propusta”. A ti propusti su uvijek isti: nedovoljno ozbiljno shvaćanje prijava, površne procjene rizika, nedostatak hitnih mjera i nedostatak koordinacije s policijom i centrima za socijalni rad.
Preživjela Vilić je jedna, svaka od ubijenih je jedna, a institucije su dužne – bi morale biti – univokne za svaku od njih, a zapravo su im svima zajednički iznevjeritelj. Pa kome ono rekoste da je Aldina trebala prijaviti prijeteće poruke što ih je primala od Zvijeri mjesec dana unazad? Institucijama? Ohrabrena čime? Ubijenim ženama? Slučajem Vilić?
“Izvještaj posredovanja: Trajno narušeni odnosi. Kazujem advokatu, imam zaštitu, kaže – daj taj papir. Koji papir? – pa o zaštiti. Pa nemam, nisu mi dali. – idi traži. Centar za socijalni rad Kalesija: A ja sam to tebi onako rekao, to je procedura sad da se na papir stavi, to mora policija da odredi, ne mi… Kantonalni tužitelj: Vidi, mi njega možemo pritvoriti na 24 sata da ga ispitamo, samo ti popuni prijavu. – Ali nakon 24 sata on ide vani? Da. – Pa može me ubiti kada izađe, ne smijem. Onda potpiši da se odričeš blagodeti člana XXX i ne želiš da ga pritvorimo. (Time se poslije pravdaju da su htjeli pomoći, ali je žrtva odbila.) Sud Kalesija, brakorazvodna parnica, sudija: Sita sam ja vas što imate sve pa se nadignete po sudovima razvoditi i nama probleme praviti! Halo, policija, želim da prijavim da me uhodi i prati, strah me je za život! – Ne možemo ništa na osnovu toga, MORA NEŠTO UČINITI, pa da mi postupamo!”
Eto, UČINIO je Aldini Jahić. Opet. I njoj. Hajde sad, postupajte, bando jedna paralizovana.
A mi, dok čekamo sljedeću, nastavljamo uzalud – živjeti, boriti se, brechtovati. Kako ko.
