Putujem iz Exetera za London na poziv Bosanskohercegovačkog Savjetodavnog Centra (BHCAC) na proslavu Dana žena koji na Zapadu nije 8. nego sljedeće, neradne subote u martu. Preko puta, u drugom razredu putničkog voza sjedi Ben Bradshaw, ex ministar za kulturu, laburista, sada samo član Parlamenta.
Zadubljen u laptop ljubazno nudi svitak novina da ubijem vrijeme. Na naslovnim plove brodovi, automobili i kuće u Japanu, a mršti se Gadafi u Tripoliju kojeg je Blair prije par godina bratski grlio a sad naziva zaločincem. Po dolasku na Paddington stanicu Ben navlači fluroesentnu vindjaknu, stavlja kacigu, vadi iz ostave bicikl, pozdravlja i nestaje. Člana UK parlamenta niko nije dočekao, mene jeste drugar Zoran Molinar Lord, dragocjen vodič kroz London koji je vikendom šašav grad. Pola saobraćaja ne radi, buše i riju, ruše i ziđu u pripremi za Olimpijadu dogodine…
Kad Lordu ispričam za saputnika, ministra biciklistu, koji i po Exeteru šparta biciklom, prokomentariše: “Isto k’o kod nas, i oni naši ministri su ludi za bicklom”. U hotelu Chiswick Palace susrećemo Sarajlije, novinarku Amru Dedić i kamermana Farisa Bajrića iz TV Hajat, medijskog pokrovitelja bh. svečanosti. Mlad, prijatan i razgovoran svijet s kojim se vozimo u Sttavis Patidar Centar na Wembley. U čijem holu dočekuje par naših i stotinjak svečanih Induskinja i Indusa u veselo dizajniranim nošnjama; hodajući cvijetnjak. Indija nam je opet nesvrstan komšiluk, u jednoj od dvorana i oni slave. Naš narod, što zbog saobraćaja, što iz navike, kasni. U sali koju je rezervisao BHCAC susrećemo oznojene volontere Zlatana Kapetanovića, Zlatka Bogdana, Dževada Dizdarevića i Dalibora Ignaca koji još uparađuju dvoranu, obaveznog Sefera Haskića – ton majstora, pjevača i orkestar, štima ozvučenje. I delegaciju udruženja Žena ‘99 iz Värnama, Švedska. Upoznajem Ismetu Šeremet, Senadu i Emu Bešić, Umiju Bošnjak, Emiru Cerić, Belkisu Đanić, Šteficu Goldbaher, Midhetu Ganibegović, Medinu Mešinović, Hatu Terzić, Emiru Forić, Ademu Jusić, Aidu Šibonjić, Maidu Jašarević…
Prepoznaju me po fotosu u “Bosanskoj pošti”, ja njih po ljubaznosti i jeziku zavičaja. Eminu Mačkić i Sidiku Diku Guja ne trebam upoznavati. Emina mi je mostarska komšinica, Dika vrla drugarka iz bezibrižne i vedre mladosti pod Veleži i Humom. S njima nisam pričao, malo smo plakali. Mostarce Davorku, Branu Kulaš i njihovu Lanu, susrećem. Od posljednjeg susreta Lana im porasla do diplome Kembridža. Obraduje me prijatelj Ismet Gosto Šora, taze iz Mostara u posjeti kćeri. Nekad je umio bulbul zapjevati i liskati se. Sad sve manje, veli, nema razloga. Prvi, tačan k’o Big Ben, stiže grado-načelnik Brenta Harbhajan Singh kojeg s poštovanjem i prijateljski pozdravlja predsjednik Kluba, Zaim Pašić. (Brent je sjeverozapadna opština Londona s 300 hiljada stanovnika, 650 hotela, Wembley stadionom i sjedištem BHCAC…) Slučajno zatečen na cigaret pauzi pred ulazom dopisnik Pošte, neprotokolarno, dočekuje diplomatski kor BiH u reprezentativnom sastavu predvođen ambasadoricom Jadrankom Negodić. Nakon čega je svečanost mogla da počne.
Zaim pozdravi goste protokolarno i domaćinski, a gošće iz Skandinavije emotivno. Umije to. Skandinavke su prvi put u Londonu, u uzvratnoj posjeti, sa prezentacijom aktivnosti izloženoj na panoima u holu uz ručne radove aktivistkinja BHCAC. Žene BiH imaju zlatne ruke. Induskinje u prolazu zastaju, dive se, kamera TV Hajat zapamćuje, fotoreporteri dnevnih novina s Brenta blicaju. Prvi čovjek Brenta je 78-godišnji Indus s turbanom, dugom, sijedom bradom i zlatnom, gradonačelničkom lentom oko vrata. Zvuči skroz iskreno dok iskazuje zahvalnost na pozivu i prisustvu i radost što se bh. kolonija udomila na području njegove opštine. Posebno naglašava da su vrata opštinske kuće uvijek širom otvorena svim članovima BHCAC… Ambasadorica Negodić pozdravi domaće, poželi dobrodošlicu gošćama iz Švedske, češće susrete, čestita njihov i svoj praznik… Ambasadorica je vidno raspoložena…
U ime gošći pozdravlja potpredsjednica BiH Saveza žena Švedske, Senada Bešić. Uz pozdrav podnosi kratak izvještaj o aktivnosti 51 udruženja sa oko 5.800 članica. U svoje i ime svih izražava “izuzetnu čast i zadovoljstvo” da praznik slave s bh. Britankama. Sudeći po aplauzu izuzetna čast i zadovoljstvo su obostrani. Svečano slovo o jubilarnoj stogodišnjici 8. marta govori Sadžida Trožić, svestižuća stručna radnica BHCAC. O istorijatu praznika i Centra u UK koji je oformljen ’97, lepezi usluga i aktivnosti koje pružaju članovima, prikupljanju humanitarnih i novčanih donacija za zavičaj, promociji bh. kulturnog naslijeđa u Britaniji, doprinosu u osnivanju Svjetskog saveza dijasapore (SSD)…
I o preko milion funti kojim je Centar do sada nagrađen za uspješno djelovanje… Ideja da se sljedeći osmomartovski susret žena dijaspore upriliči u Turskoj i preraste u tradiciju prihvaćena je aklamacijom u vidu dugog aplauza… Predsjednik Pašić i gradonačelnik Singh u prisustvu ambasadorice Negodić uručuju 150 crvenih karanfila slavljenicama a potom su razmjenjeni i pokloni. Kojih je bilo k’o za rođendan u brojnoj, dobrostojećoj porodici. Pomenućemo neke: predsjednik Centra Pašić, u ulozi predsjednika SSD BiH, predao je Plaketu SSD Ismeti Šeremet, predsjednici Upravnog odbora udruženja Žena 99’ Värnamo, a ona uzvratila autorskim umjetničkim radom imenom “Vrata Bosne i Hercegovine”. I gradonačelnik se opoštenio. Za saradnju dva bh. udruženja švedskim gošćama je svečano uručio spomen poklone na prvi boravak u Londonu. Za uzvrat, gradonačelniku Singhu je uručen bh. poljubac koji ni Skandinavija nije ohladila. Nije mu bilo mrsko… Svečanost je uljepšala dječija folklorna grupa Centra spletom zavičajnih igara. Svaki put su odrasliji, sve ih je više, nošnje su im bogatije, a igraju sve skladnije… Vaš dopisnik je govorio stihove o ženi i ljubavi. Za divno čudo samo po njima nije popala prašina zaborava. U pauzi, u kuhinji, dok servira mirisne ćevape u Klas lepinju, Amir Salkić mi zaneseno i napamet govori odlomke Zupčevih “Mostarskih kiša”. Nikad nisam čuo pomoćnog kuvara da govori ljubavnu poeziju…
A i jelovnik mu poezija…
Onda se svako okrenuo svom sagovorniku i svom tanjiru koji su obilato i ukusno napunile bh. Londonjerke. Sve uz muzičku pratnju Donne Ares, Džavid Benda i Sefera. Pa se plesalo do iznemoglosti, zavisno od godina. Puno mlada svijeta plesalo non-stop. U pauzama fotografisalo za uspomenu i dugo sjećanje, stajalo pred kameru TV Hayat. Prisustvovah dok je izjavu gledaocima u zavičaju davao grado-načelnik Singh. Tako je lijepo govorio o svojim londonskim bh. sugrađanima da je objektiv kamere pocrvenio… Praznično slavlje, sa uobičajenim, akademskim zakašnjem, počelo je u 16.30, mikrofon iskjučen pred ponoć. Zamo-ljene za utiske naše Skandinavke su za čitaoce “Pošte” govorile:
Maida Jašarević (Bos. Kostajnica – Värnamo): “Zaista sam oduševljena boravkom u Londonu i gostoprimstvom koje su nam ukazali naši domaćini. Za njih imam samo lijepe riječi pohvale i iskrenu zahvalnost.”
Maida Jašarević (Bos. Kostajnica – Värnamo): “Zaista sam oduševljena boravkom u Londonu i gostoprimstvom koje su nam ukazali naši domaćini. Za njih imam samo lijepe riječi pohvale i iskrenu zahvalnost.”
Štefica Goldbaher (Banja Luka – Värnamo): “Vrijeme nam je naprosto proletjelo u prijatnom druženju, razmjeni iskustava i razgledanju grada. Ljubaznost i gostoprimstvo domaćina, njihovu neskrivenu želju da se ugodno osjećamo u Londonu osjetili smo na svakom koraku. Zaista, jedno divno druženje.”
Sidika Dika Guja (Mostar – Värnamo): “Ponovo sam srela meni drage ljude iz nedavnog gostovanja u Värnamu a neke i prvi put poslije rata. Organizacija našeg boravka je na najvišem, prijateljskom i rekla bih, rodbinskom nivou, a druženje kao nekad u zavičaju. Želja da naši susreti prerastu u tradiciju dovoljno govori o tome koliko je ovaj susret važan za sve nas. Jednostavno – sve je za nezaborav.”
Konačih u prestonici. Sutra s Paddingtona truckam na jugozapad, u Exeter. Bez člana britanskog Parlamenta, obrhvan utiscima i pomalo umoran od učinaka minulog, maliganskog rada… U kloporanju voza čujem Arsena Dedića: Kad bi svi ljudi na svijetu, kad bi sva djeca na svijetu… Što bi se dalo otpjevati i kao: Kad bi sve žene na svijetu… ili: Kad bi sva dijaspora na svijetu…
A najpodobnije mi se čini: Kad bi svi kao porodica Bosanskohercegovačkog Savjetodavnog Centra u Londonu i njihova bliska, draga familija iz Švedske…
Snimak za uspomenu i nezaborav Foto:
