foto: Pixsell
Kanye West, jedan od najpopularnijih hip-hopera, ovih dana promovira svoju novu pjesmu “Heil Hitler”. Istog Adolfa slavi i Grok, model umjetne inteligencije u vlasništvu Elona Muska, najbogatijeg čovjeka na svijetu. Izraelski ministar obrane Izrael Katz najavio je otvaranje konclogora za Palestince na ruševinama grada Rafaha, gdje bi trebala biti zatvorena skoro kompletna palestinska populacija. Prije samo dvije-tri godine – dobro, evo, neka bude pet – bilo koja od ovih informacija pokrenula bi skandal globalnih razmjera. Danas, to su uobičajene medijske vijesti. I dok kod nas Marko Perković Thompson okuplja pola milijuna ljudi spremnih da urlaju “Za dom spremni”, dok ZDS-om s govornice Sabora pozdravlja svaki desni zastupnik koji drži do sebe i dok čekamo da vidimo tko će među njima prvi doći na sjednicu u majici s velikim crnim kukastim križem – pardon, svastikom, drevnim hinduističkim simbolom sreće i blagostanja, znate već kako funkcionira dvostruka konotacija – manjina koja se još uvijek zgraža nad javnim istupima ustaša i fašista susrela se s ozbiljnim problemom. Još do jučer mogli su posegnuti za onom čuvenom rečenicom koja bi pratila svaku domaću korupcijsku aferu, svaki revizionistički skandal ili bilo koji treći dokaz da smo nepovratno zaostala i prokockana država. Znate na koju rečenicu mislim, naravno, čuli ste je bezbroj puta: “Ovo što ima kod nas, toga nema nigdje na svijetu!” E pa eto, bit će tome dvije-tri godine – dobro, rekli smo, neka bude pet – ima toga i na svijetu, itekako. Ne moramo, uostalom, po svijetu ni tražiti. Dovoljno je da se osvrnemo tu oko sebe, po ovoj našoj regionalnoj provinciji.
U Crnoj Gori, recimo, proslavili su kao i svake godine 13. jul, Dan državnosti i datum narodnog ustanka protiv nacifašista, pa su kao i svake godine dodijelili državne Trinaestojulske nagrade zaslužnim umjetnicima, pa se ove godine među zaslužnim umjetnicima našao pisac Bećir Vuković. Na dan narodnog ustanka protiv nacifašizma prigodnu plaketu plus 14 i po hiljada eura dobio je tako autor tekstova u kojima stoji da su četnici “moja braća”, da poslije četnika “nema gospode” i da “ko god od Srba ne brani Dražu Mihailovića, da će protiv njega samo vrijeme dići optužnicu zato što nije ustao u odbranu Draže, jednog od velikih srpskih vođa”. Pošto smo u Crnoj Gori, afera je imala i neizbježnu dimenziju unutarnjeg srpsko-crnogorskog sukoba – Vuković, naime, osim što je fan četnika negira i postojanje crnogorske nacije jer ju je “izmislila Kominterna” – a imala je i dimenziju farse: laureat je nagrađen za knjigu “Kuća za beskućnike” koja u trenutku proglašenja u Crnoj Gori uopće nije bila objavljena. Ali ako ostavimo po strani lokalne nacionalno-političke obračune i očite namještaljke, ostaje činjenica da se nekoliko stotina demonstranata fizički sukobilo s policijom, da je pokrenuta peticija protiv dodjele i da je jedan od trojice dobitnika, gitarist Miloš Karadaglić, protestno odbio primiti svoje priznanje zato što je nagrada nazvana u spomen crnogorskih antifašista uručena tipu koji hvali fašističke kolaboracioniste.
A šta nam Vukovićeva braća za to vrijeme rade u matičnoj Srbiji, čime se ovih dana bave tamošnji četnici? Prije Thompsonovog koncerta o njima se u hrvatskim medijima dosta govorilo, uglavnom iz rakursa viših evropskih vrijednosti i uglavnom u registru naslađivanja nad nepopravljivom zatucanošću najmržih nam komšija. A nije da se nije imalo o čemu govoriti jer u jednom je trenutku izgledalo kao da Aleksandra Vučića i blokadere koji ga pokušavaju srušiti vežu još jedino četnici. Vučić se, recimo, osveti Narodnom pozorištu koje podržava studente tako da im na čelo upravnog odbora instalira Dragoslava Bokana, nekadašnjeg vođu Belih orlova, a studenti, primjerice, uzvrate tako što kao specijalnog govornika vidovdanskog protesta ugoste Milu Lompara, još jednog obožavatelja Draže Mihailovića… Samo, onda je u Zagrebu nastupio Thompson, onda se ispostavilo da običan hrvatski pjevač bez problema okupi više ustaša nego što kompletna srpska vlast i opozicija uspiju udruženim snagama mobilizirati četnika i onda je interes ovdašnjih medija za zbivanja preko istočne granice naglo splasnuo. Šteta, jer promakla nam je poneka živopisna epizoda: kao na primjer ona u kojoj Vojislav Šešelj – jeste, tako je, on još uvijek postoji – javno zaprijeti demonstrantima u Zemunu da će, ne počiste li se u roku od 72 sata s ulice, na njih poslati četničke jedinice. Kasnije se doduše ispostavilo da su četnici ’25. podjednako efikasni kao što su bili ’45., ali to ih sigurno neće omesti da nastave sa svakodnevnim medijskim aktivnostima, sve zavidno pogledavajući prema Zapadu i svojim starim saveznicima, kudikamo organiziranijim hrvatskim ustašama.
Tako to valjda mora biti nakon tri i po decenije temeljite revizije povijesti. Zaborave se, eto, čak i osnovne lekcije. Poput, recimo, one da se ni Hitler ni Pavelić ni ostala nacifašistička gamad nisu domogli vlasti zato što su većina ljudi bili fašisti, nego zato što većini fašisti nisu smetali
U redu, dosta Srba i Crnogoraca, dosta Istoka i četnika, da vidimo i mi šta ima na tom Zapadu. A ima – kao što je i red – red i organizacija. Sve ono što se na Istoku radi kampanjski, od prilike do prilike, od prosvjeda do prosvjeda i od suzavca do suzavca, ovdje je izvedeno temeljito, institucionalno zapakirano pa birokratski ovjereno. Na inicijativu slovenske zastupnice Romane Tomc, sam Evropski parlament u Bruxellesu izglasao je tako Rezoluciju “o očuvanju sjećanja na žrtve poslijeratnog komunističkog razdoblja u Sloveniji”, a njom je – da tekst dokumenta svedemo na bitno – izjednačio nacizam i fašizam s komunizmom koji ih je ’45. porazio, jugoslavenski komunizam nivelirao s komunizmom Istočnog bloka od kojeg se ovaj ’48. odvojio, samu Jugoslaviju u skladu s tim proglasio totalitarnom državom, a narodnooslobodilački antifašistički pokret otpora pod vodstvom Komunističke partije Jugoslavije naprosto prešutio. Tako se to, eto, radi: na najvišoj političkoj razini, revizionistički dosljedno i birokratski precizno, sve dok od povijesti ovdašnje antifašističke borbe ne ostane ni slovo. I samo o tome se, uostalom, radi: o tome da se zajednička jugoslavenska povijest ukine do potpune amnezije.
Tko sumnja, neka posluša video-poruku koju je Thompsonov menadžerski tim poslao stranim novinarima kada su ih ovi nakon koncerta zasuli nezgodnim pitanjima. “Unatoč kritikama koje Thompsonova glazbena umjetnost desetljećima trpi od strane jugonostalgičara”, protumačili su neupućenim inozemnim kolegama, “raznih političkih subjekata i pojedinaca, mi kao organizatori želimo prenijeti poruku međunarodnim medijima, kulturnim promatračima i našim partnerima diljem svijeta…” i tako dalje, i tome slično. Glavni su problem dakle – očekivano – jugonostalgičari. I samo pokušajte zamisliti zbunjenost svjetskih novinara od kojih se polovica valjda nije ni rodila onda kada se Jugoslavija raspala, koji ni za kakav pokušaj obnove Jugoslavije nisu čuli već 35 godina iz prostog razloga što takvog pokušaja nema, koji Thompsonovom menadžmentu postavljaju neka logična pitanja – zašto, recimo, pola milijuna ljudi uzvikuje parole poražene i osramoćene nacističke države – a zauzvrat dobiju lekciju o jugonostalgičarskim “političkim subjektima” i “pojedincima”. Kolege su zbunjeni jer, naravno, ne razumiju ono što je osnovno. A to je da ovdašnjim revizionistima Jugoslavija ne smeta zato što bi doista bila nekakav politički faktor ili stvarna prijetnja lokalnim nacionalizmima, nego zato što njena povijest čuva sjećanje na široki narodni pokret otpora, na hrabrost kojom se u blokovski podijeljenom svijetu gradio vlastiti put i, napokon, na sposobnost da se dokaže – a baš to je danas najveća hereza – da politika ne mora ostati umijeće mogućeg, nego može postati vještina kojom se ono naizgled nemoguće pretvara u stvarnost. Jer kako god da okreneš, jugoslavenski je period bio jedini kada je na našim prostorima zaista imala smisla ona rečenica, znate već na koju mislimo: “Ovo što ima kod nas, toga nema nigdje na svijetu.”
A danas, rekosmo, ovog što ima kod nas, ima gdje god da pogledaš. Ipak, nemojte očajavati: Hrvatska po nečemu ostaje posebna. Jer dok se u Crnoj Gori antifašisti tuku s policijskim odredima, dok u Beogradu na promociju Šešeljeve knjige “U Srebrenici nije bilo genocida” dolazi makar jedna prkosna aktivistkinja s transparentom na kojem piše “Smrt fašizmu” i dok u Sloveniji protiv fašistoidnog revizionizma glas diže Levica, stranka iz vladajuće koalicije, kod nas su reakcije ponešto opreznije. Pa nakon Thompsonovog nastupa, primijetili ste možda, skoro da i nije bilo izjave – od vodećih HDZ-ovaca do gradonačelnika Zagreba Tomislava Tomaševića, od blagonaklonih komentatora do otvorenih kritičara – koja ne bi započela obaveznom ogradom kako veći dio publike na Hipodromu sigurno nisu bili ni ustaše ni fašisti, nego obični neki domoljubi, dragi mladi ljudi, možda slabije upućeni, možda čak i zavedeni, ali u svakom slučaju dobronamjerni. Nakon što je glavni grad čitav jedan vikend odzvanjao od ZDS-a i pjesama u čast koljačima, ispostavilo se da bi najveće žrtve mogle ispasti sve te nevine Thompsonove obožavateljice i obožavatelji, pa trebamo pripaziti da ih kojim slučajem ne uvrijedimo. Ali dobro, tako to valjda mora biti nakon tri i po decenije temeljite revizije povijesti. Zaborave se, eto, čak i osnovne lekcije. Poput, recimo, one da se ni Hitler ni Pavelić ni ostala nacifašistička gamad nisu domogli vlasti zato što su većina ljudi bili fašisti, nego zato što većini fašisti nisu smetali. Zato što su se s njima mogli družiti, zato što su s njima mogli nešto popiti, pa onda, ako se ukaže prilika, mogli su – zašto ne – skoknuti zajedno i na neki koncert.
