Koliko njenih suštinskih osobina prerasta okvir u kome je svijetu predstavljena? Poljakinja, patriotkinja, fizičarka, dvostruka dobitnica Nobela, profesorica, znanstvenica, feministkinja, majka, supruga, humanitarka, filantropkinja, građanka, ljubavnica, prijateljica, obiteljski stup i potpora, senzibilna duša s nagibom k umjetnosti koja se opredijelila za egzaktno i dokazivao? Nije li to previše uloga, za nekoga tko je živio samo 67 godina, ispunivši jedan vrhunski san, da obdari čovječanstvo do tada nepoznatim elementima živoga svijeta, a da ga nitko, na razini ljudske osobe, ne zapita koliko je uložila u tu misiju. Jedna od njenih biografkinja (R. Montero) reći će: „Bila je ponosna. Znala je koliko je koštalo da sve postigne“.
Sve njene biografije i zapisi bave se dvjema linijama njenog razvoja: privatno-obiteljsko-društvenom i znanstveno progresivnom. Ako se uz njeno ime vežu elementi polonij, radij i uranij, evidentno je da je otvorila vrata u „radioaktivna vremena“, gdje je čitav ostatak priče nepredvidivo u različitim pravcima, koji izmiču našoj laičkoj sagledljivosti. No, ono što govori o Marie kao karakteru dade se iščitati iz njenih rezultata. Nesalomljivost, čelična disciplina, usmjerenost, samokontrola, uskraćivanje samoj sebi bilo kakve povlastice, izgaranje do posljednjega atoma. Društvena klima, mizoginična, nabrušena i restriktivna, podređena muškom svijetu i egu, bila je njeno najveće iskušenje. Montero navodi: „Nikada nije spomenula, čak ni usput, očit i okrutan mačizam društva u kom je živjela, niti istakla konkretne nepravde koje je sama pretrpjela, a bilo ih je mnogo“. Štoviše, doživotno i prekosmrtno vezana uz supruga (Pierre Curie), njemu će posvetiti svojega drugoga Nobela, imenujući ga tako zaslužnikom za vlastita postignuća, što funkcionira emotivno ali ne i faktografski.
Poznato je da je rano izgubila majku , te je odrastala uz oca profesora fizike, pravednog i domoljubno nastrojenog čovjeka, kome je pripala teška zadaća da u siromaštvu odgoji i izobrazi četvero djece, privikavajući ih na činjenicu da je život borba između nemogućnosti i opstrukcija, u kojoj treba zgrabiti svoju prigodu i nikad je ne ispustiti iz ruku. Marie je došla u Pariz s 24 godine, nakon neslavne karijere guvernante, da bi utažila svoju žeđ za znanjem i nadoknadila propušteno. Čekalo ju je siromaštvo, glad i neizvjesnost. Sobičak u kome se voda za umivanje prekonoć ledila u lavoru, jedna haljina koja se noću prala i ispod madraca sušila, suhe šljive namočene u vodi kao glavni obrok, prehlade, muke, glavobolje. Jednom je nekoliko dana zbog bolesti ostala u stanu. Pierre, zabrinut, doslovno je „provalio“, i vidjevši svu tu tugu, odveo je kući, k svojima, obznanivši da će tu „trajno ostati“. Vjenčali su se 1895. godine i brak će trajati idućih 11 godina, do prerane smrti supruga, pod kolskim kotačima u uličnoj prometnoj nesreći.
Možda bi lakše bilo filmskim kadrovima ispričati središnji dio priče, idućih 30 godina od udaje „male Poljakinje“ za dobrog građanskog dečka, profesora i naučnika, koji je sve do tada postigao bez problema koji su „čuvaricu ognjišta“ tištili. Ona je danju razapeta između kuće i laboratorija, kojega mora improvizirati u šupi, budući da onaj „pravi“, baš kao ni fakultetsku poziciju, nikako ne može dobiti. Kuha, čisti, trudna prevrće vagone šljake da bi izlučila rudaču za pokuse. Prima goste, vozi bicikl, proživljava pobačaj, noću uči, eksperimentira, razmišlja. Ne ističe se, ne kinđuri se, urednost je zadnji stupanj „prezentacije“, ne stvara veze, bori se s vremenom, žudi za odjekom ali ga ne dobiva jer „U vrijeme M. C. bilo je nenormalno, pretenciozno i smiješno da želiš zasjati vlastitim sjajem“. Sklonila se u sjenu i ta je sjena proždire, s nejasnim čuvstvom da će možda sve doći prekasno. A ipak, ništa nije htjela za sebe, samo za druge, po onom slavenskom osjećaju za „svečovjeka“, za pravdu, za život koji ne bi smio biti pun očaja i okrutnosti, neočekivanih gubitaka i osobnih izdaja i katastrofa, već nešto posve drugo, nešto što smo preveli iz sna u stvarnost i vidljivost. No, mudro će zaključiti još jedna njena ovodobna adorantica: „Za sanjanje vam trebaju poticaji, slike i mašta, a da biste sanjani cilj i postigli, potrebna je iznimna žilavost i mnogo snage“ (Susanna Leonard).
A možda se ipak koji put sjetila i Pierreova pisma iz doba udvaranja, kad joj je lucidno pisao: „Mislim, da ste nešto preuzetni, kada tvrdite da ste potpunoma slobodni. Svi smo više ili manje robovi svojih nagnuća, sužnjevi predrasuda onih, koji su nam blizu, a povrh toga moramo preživljavati i biti kotačić u stroju.“ Pa ipak, ma kako trezven i ozbiljan, Pierre je bio nježno, trubadurski zaljubljen, i kao mladi suprug znao joj je napisati: „Moja mala, draga, iznad svega ljubljena, primio sam danas Tvoje pismo i vrlo sam sretan. Ovdje nema ništa novoga, ako izuzmem da mi silno nedostaješ-s Tobom je pobjegla i moja duša…“
Zbog te dirljive i čvrste veze između genijalnih umova, jasno je koliko je smrt voljenog supruga zakočila razvoj M. Curie. Emotivno skrhana, ipak nije popustila u jedinom što je nju oblikovalo: istraživačkom radu i karitativnim djelatnostima (rendgenska snimanja na bojišnici, laboratorijski rad sa radioaktivnim elementima). Njena kćer Eva zapisuje: „Život joj je bio borba protiv boli i žalovanja. Drogirala se radom“. Doživjet će još jedan „pokušaj ljubavi“ s mlađim, oženjenim kolegom Paulom Langevinom, opisan kao „faza tjeskobe i neobuzdane ljubavi“. Neosporno ponesen, gospodin je L. ipak bio mekušac i mlitavac, nije mogao ostaviti obitelj, nije se znao oduprijeti prijetnjama manipulativne supruge. Dopustio je da njihova ljubavna pisma preko te sudbonosne „kućne prepreke“ dospiju u javnost. Premda je u to doba primala drugoga Nobela, Maria Curie doživjela je pravu lavinu i eskalaciju mržnje, prezira, bijesa i tračeva, s bezbrojnim insinuacijama, koje bi slabiju osobu zasigurno „spremile u grob“. Žuti se tisak iskazao u krajnjoj mizoginiji, ksenofobiji i neviđenoj zlobi mediokriteta, koji svojataju tuđe uspjehe ali istodobno uživaju u nevoljama i razdorima duša koje ih nadilaze.
Kod nje je, međutim, taj poraz ostavio vidljivu depresiju i malodušnost spram budućih dana. Njenim riječima: „ Podnosim život, ali ne vjerujem da ću ikada uživati u vremenu koje mi preostaje. Nemam po prirodi vedru i veselu dušu, sklonila sam se u milu P-ovu vedrinu da pribavim hrabrost, a taj se izvor iscrpio.“ I dalje: „Zbog čega dalje živjeti? Možda je posrijedi želja da dokažem svijetu i nadasve sebi samoj kako je ona koju si ti volio doista nešto vrijedila“. Svemu tome pridružilo se nekoliko opakih dijagnoza, zračenje je uzelo danak, tijelo se raspadalo, bez obzira na njenu želju da dovrši rad o kome je imala još mnoge zamisli i eksperimentalne potvrde. Važući osobne gubitke i potrebu za žrtvom u ime znanosti, M. Curie dokazat će koliko je stvarno bila velika. Biografski zapis: „Borila se kao lavica protiv tjelesne degradacije. Neprestano se bavila sportom i tjelovježbom, usprkos bolesti. Mislim da madame Curie tjelovježbu nije samo prometnula u strast, nego u opsesiju i neku vrstu talismana protiv smrti“.
Posljednja sekvenca pripada njenoj vezi i posvećenosti za život (i stradanje) BLANCHE WITTMAN, pacijentici stanovitog dr. Charchota, koji je žene u to doba „liječio od histerije“, koristeći zračenja i različite metode „smirivanja“, čija utemeljenost nije dokazana. Blanche je stanovito vrijeme i radila na rentgenu, po svojoj, volji, no usporo su počele amputacije: obje noge, jedna ruka, te je uz času smrti imala 102 centimetra i težila 42 kilograma. Spavala je i ležala u drvenoj kutiji, a jedinom preostalom, desnom rukom, pisala je bilješke o sebi, o Marie Curie, o iskustvima boli i neshvatljivim stvarima koje je proživjela. Marie je satima bdjela, plakala, nosila je u naručju po sobičku, otvarajući joj svoje srce.
Na momente, čovjek posumnja da bi uopće želio čuti i znati sadržaj tih razgovora, znajući da mora s tim dalje živjeti. Mislim da se i moja težina pripisuje tom sindromu, premda pristajem uz ono što je utvrdio Braque: „Umjetnost je rana pretvorena u svjetlost“. Vjerojatno se to može primijeniti i na znanost, kako ju je MC shvaćala.
Marie Curie preminula je 1934. godine od posljedica aplastičke anemije, vjerojatno zbog duge izloženosti radijaciji. Sahranjena je pored supruga, na francuskom groblju. Njena kćer Irène Joliot-Curie također je priskrbila Nobela za znanstveni rad, po čemu je obitelj Curie definitivno ušla među fenomene akademske zajednice u 20. stoljeću. Našoj slavenskoj heroini, ženi ispred vremena i dostatnoj za sva vremena, šaljemo divljenje, zahvalnost, besmrtni miris zumbula, na mjestu gdje je našla svoj mir, među razigranim elementima prirode, kojima je bila kraljica i gospodarica.
