Primirje u Gazi je formalno na snazi od 10. oktobra, ali Izrael nije obustavio brutalno nasilje. U samo tri sedmice ubio je više od 220 Palestinaca. U utorak je u 24 sata masakrirao više od 100 ljudi. Izrael i dalje odbija propustiti količinu pomoći oko koje je postignut dogovor u okviru primirja. Blokira dopremu materijala i opreme za obnovu, kao i masovne medicinske evakuacije.
Na okupiranoj Zapadnoj obali izraelski vojnici i doseljenici nastavljaju nekažnjeno napadati palestinsko stanovništvo i njihovu imovinu. Od 7. oktobra 2023. ubili su više od 1.000 Palestinaca, uključujući 213 djece. Samo 16. oktobra izraelski vojnici su ubili devetogodišnjeg dječaka dok je igrao nogomet s prijateljima.
Primirje, očigledno, neće zaustaviti ubijanje sve dok Izrael uživa političku, vojnu i logističku podršku Zapada u nastavku okupacije i kolonizacije Palestine. Dvije godine uličnih protesta širom svijeta pokušavale su izvršiti pritisak na vlade da promijene svoj stav prema Izraelu, ali bez značajnijih rezultata.
Masovna radnička mobilizacija možda je odgovor. Sindikati, naročito u Evropi, nalaze se u jedinstvenoj poziciji da odigraju ključnu ulogu u potkopavanju podrške koju njihove vlade pružaju Izraelu. S obzirom na aktivnu trgovinu između Izraela i evropskih država te logističku važnost evropskih luka, radnici u mnogim sektorima mogu napraviti stvarnu razliku organiziranjem u znak solidarnosti s Palestinom.
Zašto je radnička akcija snažan alat
U protekle dvije godine milioni ljudi marširali su evropskim ulicama, ali su vlade uglavnom ignorisale pozive da prestanu podržavati Izrael. Čak i Irska, koja javno zagovara prava Palestinaca, i dalje ostvaruje opsežnu trgovinu s Izraelom. U 2024. godini bila je treći najveći uvoznik izraelske robe.
Javni protesti često služe kao ventil za nezadovoljstvo, smanjujući pritisak na vlast da mijenja politiku. Industrijska akcija, međutim, djeluje drugačije. Radnici pokreću ekonomiju. Kada odbiju izvršavati svoje dužnosti, posljedice mogu biti politički i ekonomski skupe.
Za razliku od protesta, štrajkovi i industrijski prekidi mogu paralizirati lance snabdijevanja, podići troškove proizvodnje i prisiliti na ustupke. Sindikati imaju organizacijske kapacitete da strateški eskaliraju akcije – od lokalnih usporavanja rada do nacionalnih štrajkova – pretvarajući ekonomske poremećaje u politički pritisak.
U liberalnim demokratijama, sindikati ostaju najefikasniji instrument putem kojeg građani mogu primorati vlade na akciju. Istorija to potvrđuje.
Primjerice, sindikati u zapadnim državama igrali su važnu ulogu u borbi protiv aparthejda u Južnoj Africi. Štrajk radnica u irskoj trgovini Dunnes Stores u julu 1984., kada su odbile rukovati južnoafričkom robom, postao je prekretnica radničkog otpora. Iste godine lučki radnici u San Franciscu odbili su istovariti teret iz Južne Afrike.
Takve akcije solidarnosti doprinijele su pritisku koji je naposljetku natjerao zapadne vlade da zvanično uvedu sankcije protiv aparthejda.
Poremećaj trgovine EU–Izrael
Evropska unija je najveći trgovinski partner Izraela, s 32 posto ukupne robne razmjene u 2024. godini. EU obezbjeđuje 34,2 posto izraelskog uvoza i prima 28,8 posto njegovog izvoza. Veći dio izraelske vojne opreme i logistike dolazi iz EU država. Poremetiti taj lanac znači direktno oslabiti izraelsku ratnu mašineriju.
Lučke zone predstavljaju ključne čvorišne tačke, jer kontrolišu protok robe. Selektivne industrijske akcije u lukama koje zaustavljaju isporuke prema ili iz Izraela imale bi značajan učinak. Izraelska roba čini tek 0,8 posto ukupne trgovine EU, pa bi takve mjere teško pogodile Izrael, a minimalno evropske ekonomije.
Osim toga, poremećaji u evropskim lukama bi se prelili i na druge regije. Velik dio izraelske trgovine sa Sjedinjenim Državama prolazi kroz evropske luke. Blokiranje pretovara ili povećanje troškova transporta prisiljavanjem brodova da izbjegavaju evropske čvorne tačke moglo bi naglo povećati logističke troškove Izraela.
Sindikalne akcije mogu uključivati odbijanje rukovanja robom proizvedenom u nezakonitim izraelskim naseljima, pa čak i odbijanje bilo kakvog prometa robe iz ili u Izrael. Time bi trgovina s Izraelom postala znatno skuplja za evropske kompanije.
Takva bi strategija bila potpuno usklađena s međunarodnim pravom i ljudskim pravima.
Zajedničke borbe rada i pokreta solidarnosti
Izraelski rat i kolonizacija Palestine oslanjaju se na bliske veze s korporacijama, posebno u Evropi i Sjevernoj Americi. Mnoge od njih su istovremeno i veliki poslodavci koji eksploatišu radnike, spuštaju plate i lobiraju za deregulaciju rada, dok ostvaruju profit na okupaciji i ratu. One lobiraju za političku podršku Izraelu i kupovinu oružja i tehnologija testiranih na Palestincima za nadzor i represiju nad vlastitim stanovništvom.
Tu nastaje zajednička borba. Poremećajem izraelskog lanca snabdijevanja, sindikati mogu oslabiti ratne kapacitete Izraela, ali i pozvati korporacije na odgovornost zbog stavljanja profita ispred ljudskih života – bilo palestinskih ili evropskih.
Ova konvergencija napora pokreta solidarnosti i sindikata ključna je u trenutku kada Izrael svoje masovne napade zamjenjuje sporim ubijanjem i izgladnjivanjem pod okriljem primirja, kako bi umirio međunarodnu javnost.
Simbolični gestovi i diplomatska uvjeravanja nisu dovoljni. Samo materijalna, koordinirana akcija može zaustaviti genocid.
Sindikalne organizacije u Evropi imaju moć da to urade – prekidanjem izraelskih ekonomskih arterija kroz strateške industrijske akcije. Ciljanim udarom na lance snabdijevanja koji hrane rat, radnici mogu natjerati korporacije i vlade da se suoče s vlastitom saučesničkom ulogom.
Simbolični protesti neće zaustaviti ubijanje palestinske djece.
Radnici moraju ustati, ujediniti se i zaustaviti kolonijalno nasilje u Palestini.
