Tako je u Srbiji gdje se ozbiljan sukob prenio na ulice između istih po naciji ali različitih po ubjeđenjima, ili u Hrvatskoj gdje se sad i fizički mjerkaju oni iz Dalmacije s onim zapadnije, u Crnoj Gori podjele po osnovu ko je za Crnu Goru, a ko za Srbiju, a svi navodno slave Njegoša i njegovu duhovnost. Kao i obično Bosna i Hercegovina je po svemu izuzetak. Samo na način da se događanja iz komšiluka ovdje umnožavaju tri puta. U tom sivilu podjela prepoznati su i tzv. ljevičari koji su obrnuli kompas u svakoj od nasljednica bivše nam zemlje.
U Srbiji Vučić, provjereni nacionalista, zajedno sa Ivicom Dačićem predsjednikom Socijalističke partije i nekadašnjim julovcem Vulinom, čine višedecenijsku vlast koja bi još i lijevim da se predstavlja. Pri tom bi Dačić da se narodnim i radničkim prikaže, dok je Vulinu dodijeljena uloga kućnog ljubimca koji po potrebi urla za unutrašnje i Vučićeve potrebe, navodno za Moskvu i Putina, a u stvari samo servisiraju vođu kako bi on, i oni zajedno s njim, učvrstili neograničenu vlast. Sjedenju na dvije stolice, onoj zapadnoj i istočnoj, lijevoj i desnoj, polako se nazire kraj. U međuvremenu je Dačić skoro pa dokrajčio socijaliste, a Vulin uništio julovce. Važniji su im njihovi lični od lijevih ili radničkih interesa. Zato danas u Srbiji i ne postoji ozbiljna ljevica jer su je decenijama obesmislili političari poput Dačića i Vulina.
U Makedoniji je značajan period na vlasti bila Socijaldemokratska partija koja je navodno željela ostvarenje radničkih i građanskih prava, brz ulazak u EU, a u stvarnosti i ona i njen bezlični predsjednik Zoran Zaev ostali prepoznati samo po tome što su promijenili ime i prezime i rodni list sopstvene države, a nisu ni blizu ostvarili ni jedan od postavljenih ciljeva. Naprotiv!
U Hrvatskoj, od Račana pa do današnjih dana, SDP nije ni blijeda kopija partije za koju se predstavljaju. Žive od prošlosti i ne uklapaju se ni u vremenu ni u prostoru. Bezlična partija i još bezličnije vođe, istina sem Milanovića koji je jako prepoznat ali kao predsjednik Hrvatske a ne kao nekadašnji predsjednik partije. Mijenjaju se predsjednici partije, ali ne i partija koja za nekoliko decenija ne pronalazi ni sebe samu, niti oblikuje državu kakvu bi trebali njeni građani. Srećom, u Hrvatskoj se sve više i jače prepoznaju neke nove lijeve partije i pojedinci koji bi mogli oblikovati noviju i savremeniju ljevicu. Valjda ne umijemo drugačije. Kada pustite da se decenijama društvo kotrlja uz povike Za dom spremni, ne može nikakav gradonačelnik Zagreba dekretom popraviti stanje, niti premijer jednom političkom osudom izmijeniti događanja na Marka Perkovića koncertima.
U Crnoj Gori socijaldemokrati, pored DPS čiji su bili višegodišnji privjesak u vlasti, nikada i nisu imali sopstveni imidž. Takve partije onda obično umjesto vlastite snage iznjedre moć pojedinca. Urušavao se ugled SDP u Crnoj Gori a sve više rastao njen predsjednik Ranko Krivokapić. Obavljao najodgovornije dužnosti od predsjednika Skupštine do…, a onda od jedne SDP partije napravljene su dvije koje teško prepoznaje i njihov birač, a kamo li neko sa strane. Ranko Krivokapić je u međuvremenu sa najvećom penzijom u Crnoj Gori, a nakon toga odjednom postaje i savjetnik jednog od sadašnjih podpredsjednika Vlade koja ni po čemu ne pripada stvarnim socijaldemokratskim idejama. Kad ne može partija, može predsjednik.
Prava socijaldemokratija u Bosni i Herecegovini nestala je odlaskom Nijaza Durakovića. Dolazili su narcis vođe poput Zlatka Lagumdžije koji je vlast i kad nije vlast, pa sadašnji predsjednik SDP zbog koga se krši sopstveni Statut kako bi mu se produžio mandat, jer bože nema boljeg. No baš ilustrativan primjer, za ličnosti o kojima pišem, jeste lik i djelo Denisa Bećirovića. I potpisnik ovih redova koji pokušava ispratiti politička dešavanja u Bosni i Hercegovini, ne zna gdje je u ideološkoj ravni i stvarnosti ovaj politički fenomen. Ono što sigurno znamo jeste da je Bećirović dugogodišnji podpredsjednik SDP, da je kritikovao druge, da je često viši desničar i od samih desničara, da mu je SDP poslužio samo onoliko koliko je bilo potrebno za izbor u Predsjedništvo, a onda je odmah zaboravio ili nikad nije ni imao socijaldemokratske i crvene ideje.
U Republici Srpskoj godinama je na vlasti SNSD koja samo u svom imenu ima ideju socijaldemokratije, a sve ostalo, pogotovo njen predsjednik, nema ama baš ništa ni s ljevicom niti socijaldemokratijom.
Niko nije upropastio najbolje ideje ljevice i socijaldemokratije kao tzv.ljevičari i vođe te ljevice. Zajednička karakteristika im je uvijek bila lični a ne opšti interes. Govorili su jedno, a radili drugo. Zato je, između ostalog, ljevica tu gdje jeste. I začudo ,opet, niko ne može vratiti tu lijevu ideju kao njeni najbolji pojedinci, a danas su to mladi i obrazovani ljudi poput Dragana Markovina ili Ivora Perića, a ne presuđenici koje daljinski, u ministarske fotelje, otpremaju njihove vođe, poput kantonalnog ministra Magode.
