Foto: Andreas Arnold/DPA/PIXSELL
Predsjednička prisega, N1, 18. veljače, 14:00
Bila je to odlična poruka. Mlada Chriztel Renae Aceveda, Filipinka koja u Hrvatskoj živi pet godina, izazvala je oduševljenje izvedbom pjesme “Dej mi, Bože, oči sokolove”. Otpjevala ju je na inauguraciji predsjednika Zorana Milanovića, koji je time poručio da je ova zemlja otvorena za Druge. Naznačen je i poželjan standard Drugoga: kulturno adaptiran, jezično prilagođen, sa zakonitim papirima za ulazak. Drugi izvođači, mornarička klapa Sveti Juraj, označavaju drugu dimenziju Milanovićeve politike: oslonac na tradiciju i vojsku.
U odmjerenom inauguralnom govoru Milanović je ipak razbucao sveti gral militarista, plaćenika vojno-industrijskog kompleksa koji tvrde da “sigurnost nema cijenu”. Ima cijenu, kako ne: ponuđeno je pet posto BDP-a, što će reći oko četiri milijarde eura godišnje. Oko toga će još letjeti perje jer nijedna zemlja EU-a nema mogućnost izdvojiti pet posto i ne upasti u recesiju. Uglavnom, Milanović je popio čaj s bromom, smirio se, pročitao govor i govorio u relativno razumljivim šiframa, diplomatski, ali jasno. Ako možemo komprimirati njegov govor, saželi bismo ga ovako: dolaze teška vremena i treba biti mudar, ostati pod stolom, kako ne bismo završili na stolu.
Dnevnik, HRT, 22. veljače, 19:00
Trump ne odustaje od Grenlanda, dijela EU-a! Kamo dalje, rođače? Europa je ostala bez skrbnika, “novi šerif u gradu” promijenio je smjer za 180 stupnjeva. Kako car – Bruxelles – izgleda gol? Ima veliki torzo: 550 milijuna stanovnika i moćno gospodarstvo, ali malu glavu. Dio Europe, sve veći, dijeli Orbanove stavove. Dio pak dijeli Scholtzove i Macronove. Između te dvije Europe zjapi provalija. Orbanova je ksenofobna, neliberalna i više ili manje proruska. Macronova je liberalna, genderistički raspoložena i doživljava Rusiju kao vječnog neprijatelja kojega, od Napoleona preko Kajzera do Hitlera, treba “obuzdavati”. Problem je što se kod tih “obuzdavanja” opruga uvijek vraćala duboko u Europu. Sad prijeti skočiti do Dnjepra ili, ako se rat nastavi, do Dunava. Riječ “mir” utoliko više ne zvuči zloćudno. Jer, što je Zapad više naoružavao Ukrajinu, to su Rusi ulazili dublje u tu zemlju, destabilizirajući i EU, i NATO, i SAD.
Europa nije zajednica vrijednosti, to je fatamorgana koja je dosad bila podupirana silama kojih više nema. Europa nema vojsku. Europa nema jake lidere. Vrh Komisije nije izabrao narod. Orban kaže da će se EU raspasti u roku od tri godine. To je zastrašujuća perspektiva. Čak i ovakva, birokratizirana, uhljebnička, shizofrena Europska unija najbolje je što se našem kontinentu dogodilo nakon poraza Napoleona i stogodišnjeg mira zvanog Pax Britannica. Vođe država morat će organizirati seriju sastanaka na kojima će dogovoriti kako dalje. Održivi optimum zajedništva značio bi zajedničko tržište, Šengen, euro, suverene nacije. Vjerojatno će trebati promijeniti načelo izbora za Komisiju, koju oktroiraju elite, i naći odgovor na tri ključna pitanja. Treba li Europi vojska, treba li ostaviti konsenzus kao načelo odlučivanja i, na kraju, što s NATO-om, savezom u kojemu najvažnija članica, Amerika, iz čista mira prijeti drugoj, mirnoj i vjernoj Danskoj. Što s Rusijom? Ostaviti je u zagrljaju Kine ili vratiti u Europu?
Dnevnik, HRT, 23. veljače, 19:00
Rezultat izbora u Njemačkoj je posve očekivan. Pobjeda – Pirova? – Friedricha Merza, potop Olafa Scholtza i njegovih socijaldemokrata, uspjeh Alternative für Deutschland, prolazak Zelenih, neprolazak Sahre Wagenknecht. Merz mora sa socijaldemokratima. Annalena Baerbock – čudo od inkompetencije, zelena militaristica, na tragu Joschke Fischera – odradila je svoje. Situacija je slična onoj u Francuskoj i mnogim drugim europskim zemljama: sve stranke srednje struje ujedinile su se protiv desnice i ljevice. Jasno je da će, ako nova vlada ne riješi aktualnu krizu, na idućim izborima većinu u parlamentu osvojiti AfD.
Merz i njegovi kolege suočavaju se s golemim izazovima. On želi ograničiti migracije, no socijaldemokrati ne mogu glasati za to i ostati iole vjerni sebi. Merz želi ujediniti sve slabiju Europu oko Njemačke – odvojiti se od Trumpa i stvoriti vojno samodostatnu i jaku Europu – za mogući rat s Rusijom, kojega neće biti. Merz odbacuje diplomatsko rješenje sukoba u Ukrajini, za njega su neprihvatljivi vojni poraz Ukrajine i jačanje pozicije Rusije. “Njemačka treba ostvariti istinsku neovisnost od Sjedinjenih Američkih Država i ojačati europsko jedinstvo”, rekao je Merz poslije pobjede na izborima. Nijemci shvaćaju da gube američki nuklearni kišobran. Govorilo se da će trebati nuklearno oružje za obranu Europe. Ali hoće li ostatak Europe to htjeti? Ovo je, nema sumnje, povijesna prekretnica za cijeli Zapad.
Dražen, Netflix
Na streaming servis stigao je najkontroverzniji film prošle godine – “Dražen”, u režiji Danila Šerbedžije. Film je izazvao silne polemike jer su svi u njemu vidjeli nedostatak nečega: Šibenčani Šibenke, cibonaši Cibone, Hrvati Hrvatske, Jugoslaveni Jugoslavije – nedostajala je samo žalopojka Zvonimira Sunare Sukija da popis ožalošćenih bude kompletan. Nama koji nismo fanovi košarke film je ispričao zanimljivu priču o košarkašu koji je izazivao divljenje, ljubav i mržnju. Zrinka Cvitešić odigrala je sjajnu rolu majke Dražena Petrovića, Biserke, odlično skinuvši šibenski naglasak.
Srpski glumac Dragan Mićanović uvjerljivo je odigrao strogog, ali dobrog Draženovog oca, poštenog i skromnog šibenskog milicajca. Redatelj filma Danilo Šerbedžija dvije male govorne uloge povjerio je novinaru Saši Kosanoviću – kakav talent! koja ljepota! – i redatelju Peđi Ličini, koji su solidno odradili zadatak. S 81.627 prodanih karata “Dražen” je lani bio najgledaniji hrvatski film. Ušao je i među deset najgledanijih naslova u Hrvatskoj uopće, a i na Netflixu se dobro drži. Bujrum!
