Tuđman je bio mnogo kompleksnija ličnost u odnosu na Izetbegovića, vjerovatno i zbog toga što je u sebi ujedinjavao nekoliko različitih, pa čak i oprečnih identiteta – titoistu i mačekovca, komunistu i demokratu, partizana i ustašu, jugoslovenskog unitaristu i hrvatskog nacionalistu. To što je u jednome trenutku shvatio da komunizam nije ono što je kao mladić mislio da jeste ili možda nakon što je pod skramom partizana u sebi počeo da otkriva duboke naslage hrvatskoga nacionaliste, nije ga činilo opreznijim i više sumnjičavim prema svojim kasnijim uvjerenjima.
Naposljetku smo izgubili ono zbog čega volim svoju zemlju; Albert Camus je to nazvao “stara uvjerenost” koju je čovjek imao u sebi, zbog koje je vjerovao da uvijek može izmamiti ljudske reakcije iz drugog čovjeka razgovara li sa njim na jeziku zajedničke čovječnosti.
Manifest o zemlji, njenim ljudima i internacionalnoj zajednici
Uvjeren sam, i stojim iza te izjave, da je Petar Zelenika organizirao ubojstvo mojih roditelja Luke i Divne Vuković te dviju starijih rođakinja, Dese i Ljubice Vuković, u noći s 8. na 9. siječnja 1993. godine. Zelenika tu nije bio nalogodavac, nego operativac-organizator. Postojale su tri razine hijerarhije: izvršitelji-ubojice, operativci-organizatori i nalogodavci. Zelenika je bio operativac, a Jadran Topić Ćela nalogodavac. Da se ubojstvo priprema, znali su još i Dika Slezak, Jadranko Prlić, Neven Tomić i Jasmin Jaganjac.
Zapanjujuća je ta bešćutnost hrvatskih institucija, ali ništa manje i hrvatskoga društva: pa zar ne bi Hrvatska bila dužna obeštetiti žrtve ratnog zločina silovanja koja su počinili pripadnici HVO-a? Tim više jer za to u Hrvatskoj postoji jasan i uhodan zakonski mehanizam: ako je Hrvatska i zakonom priznala da žrtve ratnih silovanja imaju pravo na jasnu zakonsku zaštitu, i ako pravo na zakonsku zaštitu imaju i invalidi HVO-a, zašto ista takva prava nemaju i žene kojima su vojnici HVO-a u BiH seksualnim nasiljem nanijeli doživotne traume?
Velika stvar za građane Bosne i Hercegovine i zapadnog Balkana bila bi potpuna, apsolutna i konačna izolacija Milorada Dodika, prije nego što umisli da je Che Guevara.
“Desničarske stranke koje su spremne da preuzmu vlast nisu populističke. One su nešto mnogo gore. Trump, Farage, Narendra Modi, Recep Tayyip Erdogan, Viktor Orban, Benjamin Netanyahu, Vladimir Putin, Marine Le Pen, Giorgia Meloni, Mahendra Rajapaksa, Min Aung Hlaing i Alice Weidel nisu populisti – oni su većinski nacionalisti. Svaki od njih ima isti cilj: uzeti nominalne većine u svojim zemljama (definirane rasom ili religijom) i pretvoriti ih u samosvjesne, suprematističke većine, odlučne da preprave svoje nacije po svojoj vlastitoj slici i da smanje vjerske i etničke manjine u red građana drugog reda ili još gore…
Prošlo je četiri mjeseca od smrti velikog pjesnika i književnika Abdulaha Sidrana. Njegove i svoje slike više niko ne objavljuje, a rijetko vidim da ga neko i spomene. Nije to ništa čudno, oduvijek smo više cijenili „tuđe“, nego svoje. Nekako je ovaj grad najmanje cijenio one koji su ga na neki način proslavili.
Mehanizam proizvodnje zamjenske naracije može uprkos tome i u današnje doba funkcionirati tako što će falsifikatori prošlosti naprosto ignorirati glasove žrtava, zapravo ignorirati stvarnost, te se potpuno zatvoriti u vlastiti hermetični komunikativni sistem, ali cijena takvog postupka je svojevrsna secesija od ostatka svijeta, oblikovanje jednog paralelnog univerzuma kao okvira za paranoidnu zajednicu koja sebe uvjerava u vlastiti identitetski falsifikat.
Najrigidnije konzervativne ideologije nacionalizma rasturaju jezikom mržnje važne zajedničke bosanskohercegovačke vrijednosti, kao da je zajedništvo neko metafizičko zlo. Ipak, najveća je sreća što se ne može tako lako uništiti istorijska vertikala jednog društva, a bosanskohercegovačko društvo je kroz istoriju društvo koje ima opasne dionice zla ali i snažne dionice dobra.
Ne vidi Srbija ni 57 masovnih grobnica koliko je iskopano samo u opštini Prijedor, niti se pita kako su u njima završila tela pogubljenih nesrba. Slepa je srpska javnost za logore u okolini Prijedora, za Omarsku, Keraterm i Trnopolje u kojima su ubijani ljudi samo zato što nisu Srbi, u organizaciji velikih srpskih heroja Ratka Mladića i Radovana Karadžića, pod budnim okom tadašnjeg zvaničnog Beograda. A kad vidi nekog izgladnelog, izmučenog logoraša poput Fikreta Alića koji je, na sreću, logor preživeo, onda se uvek nađe neki patriota kao što je reditelj Predrag Gaga Antonijević koji će cinično da ustvrdi kako je ovaj bolovao od tuberkuloze, a nije trpeo nikakva zlostavljanja.
Da bi se dolazak policajaca Republike Srbije u Banja Luku, Trebinje i Foču tokom turističke sezone i/ili defile kadeta i starješina drugačije percipirao on bi zahtijevao spremnost Srbije da se prema Bosni i Hercegovini odnosi kao prema državi, bez zaobilaženja sporazuma koje je ratificirala država, i bez pozivanja na Deklaraciju koje po svojoj suštini ima destruktivan sadržaj za BiH.
