A onda je čedo proplakalo, a onda se Alija, dok je Hajrijina krv liptala, dozvao pameti, uhvatio se za glavu, i prema majci se okrenuo…
Da, priznao je, grijeh je njegov, ali je veći grijeh njen…
Uvijek bi ova pjesma, dok bih slušala kako je pjevaju Safet Isović, Marinko Rokvić, Nedžad Salković… u meni izazivala nekakvu nelagodu, zgražanje, tugu, ali nikad je nisam doživjela onako kao sinoć dok je ove riječi, u grbavičkom Centru za djecu i omladinu, izgovarala Tijana Vignjević.
Tijanin glas, tih, smiren, kao da se odvojio od svega oko nje, od cijele planete, kao da je taj glas lebdio između nas u publici, zavlačio se pod sjedišta, u našu odjeću, pod našu kožu, taj tihi, smireni glas. Bio je sve, i slika, i zvuk, i krik nesretne žene, i plač njenog čeda, i zloba njene svekrve, i surovost, bešćutnost njenog muža. Koji se bijesa, zbog neostvarene ljubavi, rješava handžarom. Od tog trenutka počele su kliziti suze niz moje lice i nisu prestale do kraja „Hasanaginice, kako ti je ime?“. Vidjela sam, osjetila sam, čula sam, plakale su i žene oko mene. Jer je ta predstava jednostavno takva. Izvuče iz vas i posljednji dah, a kako tek neće suzu! Svaki stih koji kažu autorica projekta Hasija Borić-Stojić i Tijana Vignjević, dirigentica, kompozitorica odjednom se pretvori u našu stvarnost. Kao da listaš oplemenjenu, beharom prekrivenu Crnu hroniku.
„Hasanaginicu“ sam sto puta čitala, slušala, ali ovaj put se u svakoj Hasijinoj riječi sakupilo ne samo ono što je pokosilo vjernu, stidnu ljubu stoljećima prije nas nego i sve ono što trpe, što kao uteg najteži nose današnje žene, što ih iz pakla ljubavi put vodi do tabuta, do bijelog kovčega, do crnice zemljice.
Čuli smo preko 160 pogrdnih imena, od preko 500 sakupljenih, koje svaki dan i svaku noć, kao svoj smrtni dar, primaju žene. Čuli smo pjesme iz turbo-folk produkcije, video beogradske studentice Ane Ninković, u kojima On, bahato, likujući, obznanjuje da vrijeđa, siječe, reže, guši, siluje, gazi, pljuje, udara, udara, udara… ženu. Može mu se, hoće mu se. Žena mu sve to dopušta, pa čak i to da je ubije, ne bi li mu barem tako potvrdila svoju ljubav. I ne bi li i ona osjetila ljubav. Mrvicu ljubavi. Čuli smo ispovijesti žena istražiteljima, policiji, socijalnim radnicima, psiholozima, kriminolozima, nakon što bi bile šutane, uza zid spljoštene, u rijeku bačene. Prije nego što bi ih likvidirao njihov muškarac, partner, suprug, ljubavnik…njihova ljubav… onaj kome bi dale sve, i još i više bi, da ih nije ubio.
Hasijin život na sceni (ne mogu to nikako nazvati glumom jer bi, čini mi se, bezlično zvučalo) toliko okupira svaki damar da okameni, zaustavi svaku kretnju, svaku misao. Toliko je taj život vjeran onome što nas okružuje, što ga udišemo, uzdišemo, čitamo, što ga strijepimo, i što smo mu se prestali čuditi. Samo čekamo u redu.
Hasija i Tijana su čitav ansambl, a ne samo dvije fascinantne žene koje su nasilju svake vrste, velikoj pošasti našeg vremena, suprotstavile „Hasanaginicu“ Ta „Hasanaginica“ je lijek, rješenje, magija, i to toliko da cijelo ovo jutro nakon predstave u mome stanu zvoni telefon. Oni koji su je gledali ne mogu prestati pričati o njoj, i povodom nje. Nije dovoljan bio ni sinoćnji razgovor s doc. dr. Sandijem Dizdarevićem, koji je preko 40 ubica poslao u tamnicu, a koji je sinoć, sigurna sam, i nekim od prisutnih žena otključao tamnicu njihove duše.
Da sam ja ne(t)ko, kako je Davor pjevao, izdala bih dekret po kojem svaki državljanin Bosne i Hercegovine mora da pogleda ovu predstavu, na čijem kraju Hasija i Tijana izvode pjesmu s melodijom „Ay Carmele“.
I noć prođe…, još je čujem.
