TUĐMAN, I POSLIJE TUĐMANA (V. dio)

Povezani članci

• Sandi Blagonić: O diskriminaciji diskriminatora: Utjerivanje katolicinizma u kosti
• Nerzuk Ćurak: Možda smo na korak od stavljanja traka na rukave
• Dobrotvorna akcija, info pult i kreativna radionica za pomoć životinjama!
• Boris Pavelić: Jesu li zaboravljene žrtve ratnih silovanja?
• Napast katoličke nedužnosti
• Hrvatska uvezla tri japanska majmuna

U tjednim nastavcima donosimo drugo izdanje knjige Marinka Čulića, TUĐMAN, I POSLIJE TUĐMANA, Zagreb: Novi Liber, 2014.

KOSTI U MIKSERU

Iako je napisao stotine stranica knjiga, te barem isto toliko izgovorio u brojnim stranačkim i državničkim istupima poslije 1990., Tuđman nikada nije imao čvrstu ni prepoznatljivu ideološku matricu i vodilju. Izronivši iz oceanskih dubina komunizma, u kojem je prema uvjerljivim svjedočenjima bio i lojalniji i nadrilaniji vojnik Partije nego što je ova tražila, on je u mirisnoj kupki zapadnog svjetonazora htio doslovce preko noći sprati grijehe prošlosti i kao pretendent na vlast pojaviti se u sasvim novom habitu, skrojenom po najboljim građanskim standardima. Ali to je mogla biti samo krajnje improvizirana preobrazba, u kojoj se novo kaotično miješalo sa starim, a ideološki se predznaci ispreplitali u neprepoznatljiv spoj svega i svačega.

Premda se u Bespućima, objavljenim 1989., predstavio kao već profilirani nacionalist, koji komunizam definira kao jedno od najvećih zala koja su snašla male narode, on će kasnije u intervjuu Poletu, u listopadu 1989., sebe opisati kao “hrvatskog čovjeka, marksista i revolucionara, povjesničara”. Doduše, možda bi se moglo prihvatiti da je tom prilikom bio toliko iskren da je sebe definirao u svjetlu ukupne svoje biografije, a ne samo aktualnih političkih uvjerenja. Ali, puno je vjerojatnije da je imao velike, jedva savladive teškoće sa spuštanjem novog političkog sidra, i da se osjećao nesigurnim u šarenom društvu novih pojmovnih kategorija građanskog društva, za koje je više osjećao nuždu da ih prigrli, nego što bi to istinski želio. Ovo je lako vidljivo iz svih njegovih tekstova koji su pisani s “teorijskim” ambicijama, jer se u njima autori koji slove kao rodonačelnici građanske misli, odreda sagledavaju s jednog sasvim suženog motrišta, tj. samo onoliko koliko se uklapaju ili ne uklapaju u njegova beskrajna glagoljanja o udjelu “zlosilja” u povijesti čovječanstva.

U svakom drugom smislu, oni su za njega nezanimljivi i nevažni, a vjerojatno i dosadni, tako da i poslije desetak godina od dolaska na vlast on ostavlja dojam da je novoj idejnoj bratovštini pristupio poput blaziranog novaka koji revno obavlja sva postrojavanja, sklekove, požarstva, ne tražeći u tome nikakvog smisla, a i ne videći čemu bi mu ovaj poslužio. Zato je krajnji domet njegovog svrstavanja uz zapadne političke vrijednosti mehaničko ponavljanje nekoliko bazičnih varijacija tih vrijednosti – višestranački parlamentarizam, sloboda govora itd. – te inzistiranje na nečemu što se na Zapadu odavno više ne nosi. To je antikomunizam, koji je, kao i obično, žilaviji što je onaj tko ga iskazuje nekada bio bliži totemima po kojima sada pljuje. Posebno u posljednje vrijeme, taj je antikomunizam poprimio i naglašenu pseudoreligijsku notu, zapadajući u afektivni i vjerski neobrazovani katolicizam, koji se važno nudi Evropi kao novo “predziđe” prema starim, zaboravljenim religijskim suparnicima, a Vatikanu i kao predziđe protiv crvene rekonkviste, koja se navodno sprema na osvetu zbog pada Berlinskog zida.

Na ovom mjestu pomalja se temeljna crta Tuđmanove političke biografije, a to je da on čitav vrijednosni aparat koji se uobičava nazivati ideologijom, izvodi iz povijesti, ili preciznije, u cijelosti je zamjenjuje njome. Zorica Stipetić govori o čitavom sustavu “povijesnog državnog prava” na kojem je Tuđman utemeljio svoj politički svjetonazor, uz napomenu da se historijska znanost ovdje pojavljuje samo kao instrumentalizirani medij kojim se ostvaruju strogo “politički i osobni ciljevi”. On “u svome radu nikada nije bio historičar-istraživač. Nije se bavio istraživanjima, ali je stalno vršio nove interpretacije i revizije, i pritom provlačio određene ideje. Najveći je nedostatak njegove metode interpretiranja u tome što on najprije ima tezu koju želi dokazati, a tek se onda brine za argumentaciju” – objašnjava Stipetićka, kojoj je Tuđman nekoliko godina bio šef u Institutu za historiju radničkog pokreta. Ako se ovih nekoliko redaka ukratko sažmu, može se reći da je Tuđman najprije politizirao povijest da bi zatim od takve “povijesti” napravio “politiku”, tako da se na kraju nije znalo imamo li pred sobom politiziranijeg historika, ili historiciziranijeg politika. Ali, on je upravo to i htio. Čim je spustio ideološko sidro u glib mutnih i mitologiziranih činjenica iz prošlosti, a ne provjerljivih činjenica iz sadašnjosti, unaprijed se znalo da se svjesno odrekao argumentiranog diskursa. Znao je da mu s te strane mogu doći samo nepotrebne smetnje i gnjavaža.

Za nj je nastupilo, posebno nakon dolaska na vlast, vrijeme slatkog voluntarizma, kada je povijest postala mala seoska sluškinja, koja će mu obavljati ne samo pospremanja i glancanja po hrvatskoj prošlosti, nego će mu kao zajutrak pripremati i svježe političke formule, presvučene prezlom od biranih historiografskih mrvica. Jedna od središnjih formula bila je ideja o pomirbi partizana i ustaša, koja je polazila od toga da pripadnike ta dva neprijateljska tabora, koji su se navodno svaki na svoj način borili za istu Hrvatsku, treba objediniti pod jedinstvenim barjakom, jer je njihov zajednički, iako različito sanjani san, konačno ostvaren. U načelu, ovoj se ideji ne bi imalo što zamjeriti da je ona smjerala izmirenju ostarjelih pripadnika dviju vojski, koje odavno više ne marširaju u bivšim formacijama, te njihovih potomaka kojima ti marševi također sve manje znače (iako, kako pokazuju spomenuta istraživanja profesora s Fakulteta političkih znanosti, i dalje ostaju na vidljivom mjestu u vitrinama obiteljskog pamćenja). Ali, da se stvarno htjelo samo to, bilo je dovoljno adekvatno valorizirati građanske slobode svih hrvatskih državljana, pa dakle i onih iz dvaju spomenutih tabora, i sam bi Ustav obavio pomirbu bolje i potpunije od ikakvog Pomiritelja, tko god to bio. To, uostalom proizlazi i iz ustavne pozicije predsjednika Republike, koja unatoč carskim ovlastima što su pripale Tuđmanu, njemu ipak samo daje mandat da brine o ustavnim pravima svih građana, a ne da ih ideološki prebrojava, razvrstava i zatim “pomiruje” u skladu s trenutnim političkim interesima.

Njemu to, međutim, nije bilo dovoljno, jer je očito naumio pomiriti ne pripadnike dviju ideologija, nego ideologije same, dakle antifašizam i fašizam, koliko god bilo jasno da je to nemoguće kao i izmirenje rasizma i antirasizma, ili demokracije i totalitarizma. No, očito je samo na taj način bilo moguće ono što je bio krajnji naum ove ideološke reciklaže, a to je da se ustaštvu barem dijelom vrati status legitimne političke opcije, otprilike na način kako su to radili neki “reformirani” ustaše, poput Vinka Nikolića, koji su izjavljivali da je NDH za njih bila pozitivna činjenica na dan osnutka, 10. travnja, a već 11. travnja ona je to prestala biti. Praktički je, međutim, ova rehabilitacija otišla mnogo dalje, jer je usporedo s ovim ideološkim rekomponiranjem Hrvatske, njome krenulo val ustaškog revivala – u sklopu kojeg su obol pomamnoj ikonolatriji Ante Pavelića i NDH posebno dali Hrvatska vojska i hrvatsko ugostiteljstvo – te masovnog rušenja spomenika NOB-a i sistematičnog deprivilegiranja njegovih preživjelih pripadnika. Na ovaj način očito se htjelo po skraćenom postupku vratiti dugove što su ih navodno pripadnici partizanskog tabora nagomilali prema “kolegama” ustašama, kako bi se zatim s približno iste startne crte krenulo u “pomirbu”. Jer, ona je zapravo i bila zamišljena kao zaključni čin operetnog ponavljanja Drugog svjetskog rata, kojem je režiser naknadno izmijenio završni dio i umetnuo sasvim novi epilog. Koliko je sve bilo unaprijed zamišljeno i isplanirano, možda najbolje govori obećanje što su ga predstavnici vlasti, naposljetku, 1999. godine dali preživjelim pripadnicima NOB-a, da se više neće dozvoliti rušenje njihovih spomenika. To je isto kao da im se reklo kako je dogovorena kvota rušenja ispunjena, i sada na pomirbenoj fronti treba zavladati propisana idila i sklad.

Ideju za naknadno izravnavanje računa partizana i ustaša, na način da odabrani predstavnici jednih i drugih svečano objave kako su prestali razlozi zbog kojih su nekada ratovali, Tuđman je najpotpunije izrazio u Bespućima. Ondje se prvi put u hrvatskoj historiografiji pod vlašću komunista, Hrvatsku u Drugom svjetskom ratu tretiralo kao jedinstvenu interesnu cjelinu, tj. kao zemlju u kojoj je uz otvoreni unutrašnji sraz postojao i latentni sraz obiju zaraćenih strana s vanjskim osporavateljima hrvatstva, što se jednim dijelom odnosilo na tadašnje okupatore, ali ipak ponajviše na Srbe i Srbiju. Pritom su pozicije partizana i ustaša izravnane mehaničkim zbrajanjem pluseva i minuseva, koji tek u završnom saldu daju optimalnu cjelinu. Prvima je priznato da su bili štit koji je nakon rata sačuvao Hrvatsku od četničke odmazde, ali im se odricalo hrvatsko državotvorstvo, dok su ustaše, obratno, bili uzorno državotvorni, ali bez efikasnog lijeka od osovinskih i drugih presizanja izvana. S obzirom na važeće standarde u svjetskoj historiografiji te moguća sumnjičenja, koja su ubrzo i uslijedila, Tuđman je napravio pokušaj da se ta partizansko-ustaška cjelina barem donekle svidi i vanjskoj publici. Zato je udio hrvatskih partizana u NOB-u Jugoslavije uzdigao iznad ionako visoke razine, dok je ustaški pokret naprotiv minorizirao ispod svake mjere i svodio ga na malu beznačajnu sljedbu, gotovo bez ikakvog utjecaja među Hrvatima. Tako je ideja “pomirbe” pripremljena za najširu upotrebu, iako se u Bespućima ona još ne spominje pod tim imenom, očito zato da se izbjegnu zazorne implikacije činjenice što je ona izvorno ponikla u ustaškoj emigraciji, što je njezin autor bio Maks Luburić.

Ni kasnije, kada od tih paralela nije toliko bježao, Tuđman nije odavao izvor te ideje, ali sada zacijelo zato da njeno autorstvo ne bi morao dijeliti s nekim drugim i tako nauditi auri “stvoritelja” Hrvatske, na kojoj je upravo radio i koja se najvećim dijelom i bazirala na “pomirbi”. Umjesto toga, potražio je manje konkurentan uzor u generalu Franciscu Francu, kojeg odmah po dolasku na vlast sustavno uzdiže u primjer uspješne pomirbene tranzicije zemalja koje su izašle iz građanskog rata. U srpnju 1990. godine, u intervjuu berlinskom Tageszeitungu, reći će da “zastupamo jasno mišljenje o našim ratnim zločincima: na obje je zaraćene strane bilo idealista i drugih. U Hrvatskoj su se Hrvati borili za slobodu pod različitim zastavama. Čak je i jedan general Franco to spoznao, i prije 30 godina zajedno sahranio fašističke i komunističke žrtve. Samo na temelju te vrste izmirenja može se doći do demokratskog društva u kojem više nema zaraćenih strana. Trebalo bi izgraditi spomenik za sve žrtve rata i konačno shvatiti da su sve to bile posljedice povijesne situacije.” Ista teza varira se i u nizu intervjua i drugih istupa u Hrvatskoj, kao u Startu, u travnju 1991., gdje je ovako objasnio ukidanje zagrebačkog Trga žrtava fašizma: “Točno je da je bilo žrtava fašizma, ali je isto tako točno da je hrvatski narod pretrpio još veće žrtve od četnika i komunizma. Umjesto da podignemo spomenik svima, kao što je to učinio jedan Franco, pa omogućio time normalan razvitak demokracije u Španjolskoj.”

Kao i mnogo drugih Tuđmanovih ključnih političkih inicijativa, i ova je, posebno u početku, naišla na mlaki odjek, potvrđujući da su njegove političke ofenzive u pravilu bile skopčane s defenzivom nekog tko je morao reagirati, ali nije, ili je to učinio na način koji nije bio dorastao izazovu. Reagiranja u zemlji svela su se na nekoliko izoliranih punktova, kojima je ova tema izrazito referentna – pa je jednostavno nisu mogli izbjeći, iako je i tu bilo polovičnosti i oklijevanja – ponajprije na židovske organizacije (ali samo u onome što tangira izravno njih), “profesionalne” antifašiste, manji dio nezavisnih medija… Začudo, Tuđmanovo pomirbeno gugutanje nije previše impresioniralo ni njegovu stranku, ponajmanje onaj dio kojem je izravno bilo upućeno, a to je utjecajna proustaška struja, koja svoju političku promociju duguje baš vrhovnom Pomiritelju. Ta struja očito se zadovoljila time što je nakon višedesetljetnog frustrirajućeg čekanja došla na vlast, i kada je utolila tu glad, nisu joj više trebala nikakva pseudoideološka cifranja koja bi tu vlast opravdavala i davala joj legitimitet. Naprotiv, bila je zainteresirana samo za što izravniju i bržu rehabilitaciju ustaštva i NDH. Zbog toga je Tuđman morao držati svoje pomirbene podoknice kroz čitavu prvu polovicu devedesetih, a u nešto rjeđim razmacima i iza toga, dajući im u jednom trenutku i novi, dotad najizazovniji zamah, idejom da se Jasenovac pretvori u sabirni memorijalni centar žrtava i fašizma i komunizma, koje navodno ondje ionako već leže jedne pored drugih.

Nakon što je izložena u nekoliko novinskih intervjua, ta dopunjena ideja svenacionalnog izmirenja – u kojoj su sada bili sklopljeni svi povijesni, politički i simbolički elementi – najpotpunije je iznesena na 2. općem saboru HDZ-a 1993. godine. Tom prilikom je Tuđman kazao da je baš on taj “koji je imao hrabrosti da vama, HDZ-u, predloži takav program pomirbe i domobrana i ustaša i partizana koje je stjecaj povijesnih okolnosti doveo iz idejnih ili nacionalnih razloga u međusobnu borbu, iako najveći broj njih nisu bili ni fašisti ni indoktrinirani komunisti, nego su se u toj borbi našli i zbog hrvatstva. Prema tome, dovršimo to djelo pomirbe na taj način da ćemo baš tu gdje već imamo taj spomenik žrtvama NDH na tom području prenijeti, gdje otkrijemo u tim zapuštenim jamama žrtve, pa ćemo ih prenijeti na područje Jasenovca, neka se tamo nađu i žrtve fašizma, kako kažu, ali i komunizma, neka tamo budu žrtve i Židova i Srba i Hrvata i svih drugih. Neka svatko ima svoj spomen na te žrtve, ako hoće i svoj muzej i svoju kapelicu, ali kao znak te pomirbe hrvatskog naroda.” Ovom prilikom Tuđman nije spomenuo Franca. Ali to je najmanje bilo zato što bi dale ploda sve češće kritike u zemlji (ponajviše u Feralu) i svijetu, po kojima frankistička Španjolska – sa svojom kopulacijom nacionalističkog katolicizma i fašističkog korporativizma – može biti uzor samo onome tko je na ruševinama dva totalitarizma, fašističkog i komunističkog, naumio uskrsnuti treći, fašo-komunistički.

Nekoliko godina kasnije, 1998. godine, Tuđman će ugostiti šefa međunarodnih mirovnih posrednika u BiH Carlosa Westendorpa, i reći mu da će njega, Tuđmana, povijest staviti uz bok generala Franca kao “spasitelja zapadne civilizacije”. Sasvim u skladu s tom spasiteljskom uobraziljom, koja ga tjera da preobraća i najtvrđe “inovjerce”, nije ga nimalo smetalo što pred sobom ima sugovornika koji gaji duboku odbojnost prema onome što mu se govori. Westendorp je bio posljednji ministar vanjskih poslova u socijalističkoj vladi Felipea Gonzalesa, i ono što mu je staklenog pogleda govorio Tuđman moglo je biti samo u totalnom srazu s njegovim doživljajem frankizma. Kada je koncem šezdesetih godina kao mladi diplomat pristupio Socijalističkoj stranci, ona je još bila u dubokoj ilegali, progonjena od istog Franca kojemu se tridesetak godina kasnije jedan čudak u Zagrebu tako duboko i iskreno divio. Nedugo poslije, Westendorp će u New York Timesu ovako opisati osjećaje koje je imao nakon razgovora s Tuđmanom: “Izašao sam iz Predsjedničkih dvora u Zagrebu, pored svih zastava i straže u urešenim odorama, koje mirišu na totalitarnu moć. Znao sam gdje sam. Sjetio sam se kako je noću završavao program na našoj televiziji, pri čemu se uvijek svirala nacionalna himna dok smo gledali Francovu sliku. Osobito ne odobravam nacionalističke jednopartijske sustave.”

Tuđman se nikada nije osvrnuo na te sarkastične Westendorpove retke. Možda mu je čak bilo i drago što je posredstvom ovako visokog zapadnog dužnosnika mogao poslati u svijet poruku o najvišim ambicijama svoje politike, koja, eto, želi unijeti reda u kaotične civilizacijske silnice kojih nisu svjesni ni najviši predstavnici Zapada. Ovdje treba reći da se ta “spasiteljska” dimenzija Tuđmanovog “učenja” dosljedno odnosi prema njegovoj ideji pomirbe otprilike kao vanjska politika prema unutrašnjoj. I to ne samo u njegovom slučaju, nego i šire. Kao što je, naime, Tuđman uvjeren da je baš njemu bogomdano da zapadnoj civilizaciji izgradi spasonosni grudobran, tako su i svi drugi zagovornici pomirbe koji se patetično oglašavaju s različitih dijelova planeta, iskreno uvjereni da su oni najpouzdanija straža na prilazima svojih “ugroženih” civilizacija. Radovan Karadžić, koji je već 1990. godine zažareno govorio o izmirenju četnika i partizana, bio je – sasvim razmjerno tome – obuzet i mišlju da su Srbi prstom sudbine odabrani da budu graničari i mrtva straža na jednom od najranjivijih oboda pravoslavlja. Zato je za njega i bilo toliko samorazumljivo da oni zapucaju na svaki šušanj koji je govorio njihovoj nabrijanoj uobrazilji da je granica ugrožena, posebno ako je taj šušanj dolazio s muslimanske strane. Istu zabrinutost za pravoslavlje pokazuju u njegovoj populacijskoj matici i ruski komunisti, koji u do jučer nezamislivom zagrljaju s ekstremnom nacionalističkom desnicom čine zbratimljenu sljedbu fanatičnih patriota, što su se napokon našli zajedno u misiji zaštite ruske kulture od pogibelji materijalističkog i individualističkog Zapada.

Nasljednici Lenjinovih boljševika zamijenili su, dakle, nekadašnji klasni sukob Istoka i Zapada civilizacijskim srazom istih planetarnih adresanata. I Franjo Tuđman je “nosio poštu” u oba ta razdoblja, što znači da je prešao istu metamorfozu kao ruski komunisti, koji danas predstavljaju svakako jedan od najortodoksnijih ostataka nekadašnje proleterske avangarde. Nije stoga daleko od pameti da je on nedavno posjetio Rusiju manje privučen demoliranim zapadnim miljenikom Borisom Jeljcinom, a više vitalnim vođom ruskih nacionalističkih komunista, Genadijem Zjuganovim, s kojim uostalom dijeli isto oduševljenje prema Samuelu Huntingtonu i njegovim recikliranim tezama o sukobu civilizacija. Iako to uvažavanje za Zjuganova nije nigdje javno pokazao – možda i zato što se, za razliku od Franca, ipak radi o pripadniku suparničkog civilizacijskog tabora – njegov respekt prema drugim pomirbenim sljedbama provlači se kao nit od samog Tuđmanovog dolaska na vlast. Pritom su njegovi afiniteti prema ruskom pomirbenom modelu možda dijelom ograničeni i time što je tamo došlo do pomirenja ne antifašista i fašista, nego komunista i antikomunista, što je stvar različitog povijesnog iskustva dviju zemalja. Tako bi se moglo reći da su njemu ipak najbliži pomirbeni parnjaci u ovom dijelu Evrope, u čijem političkom koloritu sukob fašista i antifašista zasjenjuje sukob komunista i antikomunista.

U jednom od prvih intervjua koje je dao po dolasku na vlast, u novosadskom Stavu, ponovit će tezu s 1. sabora svoje stranke o ustaštvu kao “izrazu političkih težnji” hrvatskog naroda, ali će dodati da se to u jednakoj mjeri odnosi i na četništvo. Ono po njemu nije bilo samo zločinačko, nego je “i izraz nekih tendencija u crnogorsko-srpskom životu, kao što su ustaše bile u hrvatskom. Na srpskom tlu traju u onome što je bilo izrečeno u Memorandumu SANU, u onome što danas izražavaju Vuk Drašković, ili Šešelj, u Crnoj Gori u izvjesnoj eskalaciji bjelaštva itd.” Tuđman je, dakle, preko novosadskog tjednika nutkao Srbe i Crnogorce da i oni prepoznaju objektivne “sastavnice” svoje povijesti i povežu ih u gamu političkih opcija koje su stvorile srpsku državu. Vjerojatno je namjerno prešutio da je u srpskom slučaju to nešto starija priča – stvaranje srpske države počelo je znatno prije pojave organiziranog četništva – jer je očito žurio da Srbiju predstavi kao pravoslavnu kulu stražaru Istoka, kako bi i Hrvatska bila lakše prihvaćena kao katolička carinarnica Zapada. Milošević, međutim, nije ispunio te njegove želje, tako da su četnici u Srbiji postali “samo” drugorazredni “psi rata”, zaduženi za obavljanje najprljavijih poslova u zaraćenim dijelovima ex-Jugoslavije. Tek puno kasnije, kada mu je vlast počela curiti iz ruku, napravio je i taj korak i pripustio ih u srbijansku vladu, ali opet nije dozvolio njihovu promociju u ideološkog sustanara njegove Socijalističke partije.

Tako se Tuđman kretao bespućima svoje pomiriteljske misije sâm i nezaštićenih bokova, primajući teške udarce kojih je Milošević, i kada je stajao najlošije u očima međunarodne zajednice, uglavnom bio pošteđen. U tom glavinjanju posebno mjesto imao je Jasenovac – koji je s pravom trebalo osloboditi nekrofilskog licitiranja kako je riječ o pravom megalopolisu mrtvih, u kojem je prema najnastranijim “analizama” pobijeno i do dva milijuna ljudi – ali sigurno ne na način kako je to napravio Tuđman. On je hiperbolu jedne vrste zamijenio hiperbolom druge, procjenjujući broj žrtava najviše na 30-40 tisuća. Ali još je gore što je ovo stratište prikazao kao neku vrstu babilonske kule sveprisutnog “zlosilja”, u kojoj su svi ubijali sve, tako da prave granice između zločinaca i žrtava zapravo nije ni bilo. Najveći dio ove revizionističke “pretvorbe” Jasenovca izložen je još u Bespućima, ali se javna recepcija te knjige tokom niza godina uglavnom svela na sporni dio o Židovima, koji je kasnije morao biti brisan, poradi čega se mogao steći krivi dojam da je ona neprihvatljiva samo zbog antisemitskih poruka. Istina, Tuđman je u pasusu o Židovima školski izložio svoju “povjesničarsku” metodologiju, u kojoj se najgore predrasude iznose kao znanstveni sudovi, jer ih tobože potvrđuju i “pouzdani” svjedoci, iako je notorno da oni to nisu bili. U ovom slučaju to su logoraši Vojislav Prnjatović i Ante Ciliga.

Tako, citirajući Prnjatovića, Tuđman piše o “podmuklim” i “sebičnim” Židovima, koji su se uvukli u logorsku hijerarhiju i tako i sami sudjelovali u likvidacijama, posebno Srba. Oslanjajući se pak na Ciligu, pisao je o Židovima kao pješadiji jedne isključive i samožive vjere, koja ih u ime poslanja “izabranog naroda”, tjera na istrebljenje inovjeraca. Ovo je zapravo ključni dio Tuđmanove percepcije Židova, za koje on drži da sve zlo s njihove strane dolazi odatle što su oni istodobno “najzatvorenija” i “najuniverzalnija” nacija, budući su “univerzalizam i internacionalizam samo jedan mojsijevski znamen židovskog nacionalizma”. No, ovi su stavovi duboko utemeljeni u čitavim poglavljima Bespuća i ne odnose se samo na Židove, nego i na Srbe, Jugoslavene, komuniste, liberale, Katoličku crkvu… Tako su Židovi samo metafora svih naroda i ideologija koji su se otrgli svojim nacionalnim korijenima, što znači da izbacivanje tog pasusa iz knjige nije imalo praktički nikakvog značaja. Njena temeljna poruka ostala je neokrnjena, a to je da su u Jasenovcu stradavali “uzgrednici”, koji se iz različitih razloga (civilizacijskih Židovi, Srbi, Romi…, a političkih Hrvati, Slovenci…) nisu uklopili u državni ustroj NDH.

Odatle je poslije “logično” izvedena i formulacija kako su u Jasenovcu stradavali “politički protivnici NDH”, čime je otvoreno dan legitimitet i ustaškoj državi i svemu što je ona učinila da stvori monoetničku političku tvorevinu pod kišobranom njemačkih i talijanskih naci-fašista. Ali to nije sve. Naumivši od Jasenovca napraviti, po Francovom uzoru, središnji znamen hrvatsko-hrvatskog praštanja – ali ne i hrvatsko-srpskog ili hrvatsko-židovskog, što srećom nitko nije ni tražio (osim što je Biljana Plavšić jednom banula u Jasenovac i “oprostila”, ne zna se kome ni od koga) – on je praktički ponovio, ovaj put na simboličkoj razini, etničko istrebljenje koje je tu napravljeno, i to čak konzekventnije nego prvi put. S njegovog stanovišta, to se jednostavno “moralo” napraviti. Jasenovac je, naime, odabran da postane zaglavni kamen velike hrvatske pomirbe ustaša i partizana, a to znači da ga je trebalo isprati od simboličkih naslaga svih nehrvatskih žrtava koje su u njemu pale. Tek tada on je bio priređen za dnevnu političku upotrebu, što i jest bio krajnji cilj ove goleme pseudopovijesne investicije.

Kada je naišao na protivljenje u svijetu (uključujući i tadašnjeg američkog državnog tajnika Warrena Christophera), gdje je optužen da “lopatom prekraja povijest”, Tuđman je jasenovački projekt prebacio u niži fon i sve zavio velom tajnosti. Šef diplomacije Mate Granić se poput patronažne sestre dao u smirivanje napetosti gdje god se pojavila, uvjeravajući inozemne sugovornike, ponajprije Christophera, da je posrijedi “samo ideja” hrvatskog predsjednika, tj. da ne postoji odluka da se doista stvori “zajedničko spomen-područje”. Istodobno je, međutim, u novinama procurilo da je donesen novi statut Spomen-područja Jasenovac, u kojem se predviđa “izgradnja novih spomeničkih objekata” i novih “spomen obilježavanja”. Gotovo sve što sadrži taj dokument proglašeno je “poslovnom tajnom”, tako da ni danas nije jasno što Tuđman namjerava s Jasenovcem, osim što to više ne želi stavljati na velika zvona, tj. izvikivati s prve govornice ili balkona, kako je to inače običavao. No, osim spomeničkog, ova pomirbena saga ima i politički dio, a tu se baš ništa nije promijenilo. Kada je posljednji put govorio o ovoj temi, početkom 1996. godine, Tuđman je izjavio da je uređenje spomenika “svim hrvatskim ratnim žrtvama” potrebno ne samo iz povijesnih nego i “aktualnih političkih razloga”.

Time je jasno naznačio da nije riječ o prolaznom hiru njega i grupe tihih suradnika koji već nekoliko godina rade u njegovoj osobnoj “povijesnoj” radionici, nego o trajnoj preokupaciji, kao što uostalom ni pomirba nije zamišljena kao propagandna poštapalica za jednokratnu upotrebu, nego kao veliki, zapravo središnji projekt njegovog političkog djelovanja. Nije ga kod toga pokolebala notorna činjenica, za koju nisu trebali nikakvi analitički mikroskopi jer se vidjela i iz aviona, da što se više govorilo o pomirbi bilo je manje mira među taborima koje je on želio vidjeti javno zagrljenima. Zapravo je on tim svojim megaprojektom, koji je smjerao laboratorijski simulirati drukčiji, “sretniji” završetak Drugog svjetskog rata, postigao jedino to da se on obnovi, srećom uglavnom simbolički, ali ne sasvim daleko ni od toga da se to stvarno dogodi (masovno rušenje spomenika NOB-a i izazivačko deprivilegiranje njegovih preživjelih pripadnika, puštanje s lanca određenog broja ustaških klonova).

Toj dramatizaciji s druge je strane doprinio nedostatak i najmanje pomisli o pomirbi s hrvatskim Srbima. Oni su neodvojivi dio povijesti NOB-a u Hrvatskoj, no sada se za njih tvrdi da su samo “odglumili” antifašističku borbu (Bobetko), dakle, da su u osnovi bili kriptočetnici i kada su se borili u partizanskim jedinicama. To je drugim riječima značilo da su oni ustali protiv Pavelićevog režima ne zato što je bio ustaški nego zato što je bio hrvatski, što ih diskvalificira da sudjeluju u političkom oblikovanju i današnje Hrvatske. Ovo se ne može mimoići kada se govori o spektru uzroka koji su doveli do rata u Hrvatskoj 1991. godine – što ne isključuje da na tome nije radila i srpska strana, uključujući i srpske “antifašiste”, skrojene po Bobetkovoj mjeri – tako da je Tuđmanova pomirba u jednom dijelu doista prizvala Drugi svjetski rat, i to ne samo simbolički nego i stvarno. Štoviše, ta je dimenzija bila unekoliko i naglašenija 1991. nego 1941. godine, jer su se sada doista s jedne strane postrojili, barem dijelom, hrvatski partizani i ustaše, a s druge srpski partizani i četnici.

Ovo govori da je Tuđmanov koncept pomirbe pao i ispod razine Francovog, jer je instrumentaliziran uoči građanskog rata – kao jedna od njegovih udarnih igala – a ne poslije njega, kao u Francovom slučaju. Osim toga, Franco je svojom pomirbom htio zaustaviti vrijeme i odlazak u nepovrat jednog potrošenog sistema, kojemu više nije moglo biti spasa iako je trajao još razmjerno dugo. Tuđman je, s druge strane, tek gradio sistem strogo kontroliranog višestranaštva, u kojem je pomirba bila i još jeste jedna od glavnih, možda i glavna poluga. Što mu ona znači i što njome namjerava napraviti, najjasnije je izrekao u intervjuu Nedjeljnoj Dalmaciji 1992. godine, u kojem je kazao da je proklamiranjem pomirbe “malo ostalo prostora za oporbene stranke, koje nemaju programa ni u socijalnom ni u državnom smislu i zato se sve svodi na manje-više čisto oporbenjaštvo, oporbenjaštvo radi oporbenjaštva, na prihvaćanje ovog jednog stila što ga vidimo u ST-u, Globusu, Danasu, toj vašoj Slobodnoj Dalmaciji“. Pomirba, dakle, ima malo veze s nekakvim filantropskim nadahnućem koje je iznenada prosvijetlilo Franju Tuđmana, ali zato ima puno veze s političkim inženjeringom kojim se želi preorati političku scenu, kako bi se na toj zaravnatoj površini našlo što više mjesta za jedinu stranku koja ispunjava tražene kriterije – njegovu. Ona bi kao nekakva golema trobojnica, pod kojom bi se nagurali ljudi svih političkih uvjerenja, natkrilila cijelu zemlju, a ostalim strankama bio bi prepušten najminimalniji prostor, i to samo ako uvažavaju središnju političku moć.

Ova složeno-jedinstvena politička tvorevina u mnogome podsjeća na Socijalistički savez radnog naroda iz vremena jugoslavenskog socijalizma, ali postoji i jedna važna razlika. Koliko god bili razmažena djeca političkog voluntarizma, jugoslavenski komunisti nisu konstruirali SSRN baš iz glave, točnije jesu ali su ga onda ugradili u Ustav, gdje je činio jednu od središnjih konstitutivnih kategorija. Tuđman je, međutim, svoju stranku koja je istoznačna s nacijom, izveo doslovce iz glave, jer za to nije postojalo nikakvo ustavno pokriće i opravdanje. Tako se hrvatski državni “poglavar” sasvim oteo definiciji suvremenih državnika koji vladaju u skladu s unaprijed zadanim pravilima, jer je on ta pravila ionako sam stvarao. Zato u napirlitanoj frazi kako je on “stvorio” Hrvatsku, doista ima neke nakaradne istine, a on se trudi da obrani reputaciju “stvoritelja” i u svim drugim smislovima – u etničkom, moralnom, kulturnom, sportskom… čak i u geografskom (inzistiranje da se površina Hrvatske računa tako da se kopnu pribroji i akvatorij).

Nije, dakle, nikakvo čudo što je on bio najiskrenije uvjeren da mu pripada neotuđivo pravo da Hrvatsku politički oblikuje onako kako misli da treba, a to je da po vanjskoj formi bude višestranačka, a po svojoj racionalnoj jezgri i efikasnosti jednostranačka. Zato se otvoreno podsmjehivao zapadnim zemljama, uključujući susjednu Sloveniju, u kojima su na vlasti višečlane koalicije, smatrajući Hrvatsku odabranicom dobrog usuda što je izbjegla tu nesreću, jer jedino velike stranke koje samostalno formiraju vlast mogu biti jamac stabilnog i povijesno smislenog razvoja. Stoga otpočetka nije prestajao šibati i vrijeđati opozicijske stranke, smišljajući im pogrde sve veće jedne od drugih – diletanti, smušenjaci, bezglavnici, stoka sitnog zuba, guščad… – ali su se one kao čičak priljubile uz bičevatelja, ne dopuštajući da budu otrešene. Štoviše, izdržale su sve pokušaje šefa države da odabere svoje omiljene stranke – SDP, HSS, HSLS, HSP…, a ostale proglasi suvišnima, jer Hrvatskoj, tvrdio je, ne trebaju više od tri-četiri stranke, umjesto nekoliko desetaka koliko ih je ispočetka bilo. Ali, ta redukcija političke scene nije nikada obavljena. Stranke su se naučile da poput algi preživljavaju odsječenih korijena, u čemu im je ponajprije pomoglo to što su smjesta razvile štit državotvornosti, a što im nije bilo osobito teško jer je i među njima snažno ukorijenjeno uvjerenje da je Hrvatska zapravo jedna stranka, podijeljena u više struja koje samo različito percipiraju zajednički cilj.

Na ovaj način su opozicijske stranke uspjele omekšati bič kojim su šibane, tako da Tuđman i pored najdrakonskijih mjera protiv njih – što je uključivalo razbijanje stranaka, montiranje sudskih procesa itd. – praktički nije imao kontrolu nad tim raštrkanim stadom. Opozicijska scena ostala je licitarski šarena i konfuzna posljednjih godina njegove vlasti koliko i prvih, tako da nije bilo iznenađenje kada je on počeo razmišljati o alternativnim oblicima organiziranja HDZ-ove vlasti. Već na prvim velikim skupovima svoje stranke nakon osvajanja vlasti, Tuđman će podvlačiti “povijesnu ulogu” HDZ-a da pod geslom “svehrvatske pomirbe” dovrši “pomirbu svih staleža i naraštaja domovinske i iseljene Hrvatske”. Dakako, sebi je odredio središnje mjesto u ovoj orkestraciji ponovo okupljenog hrvatstva, pa je u intervjuima izjavljivao da nisu poznate simfonije koje su skladane kolektivno, te da nema glazbe bez dobre partiture i dirigenta koji zna odabrati glazbenike. Na tome je zatim nikla i paraustavna titula “predsjednika svih Hrvata”, kao vođe cijelog hrvatskog planetarnog plemena, koje se ujedinilo bez obzira koliko ga mora i dolina dijelilo po svijetu, a koliko staleških i političkih razlika kod kuće.

U početku će Tuđman ove ideje iznositi samo u funkciji predsjednika HDZ-a, ali nakon prvih potresa na hrvatskoj političkoj sceni (zagrebačka kriza) počeo je s njima istupati i u službenim državničkim istupima. Tako će u izvještaju o stanju “države i nacije” u 1996. godini reći da “hrvatski politički sustav valja razvijati, pa i ponovno nadograđivati, na crti spoznaje da je suglasnost svih stališa i naraštaja hrvatskog naroda, što će reći i svih hrvatskih političkih stranaka, o temeljnim, ne samo povijesnim već i trenutnim, interesima hrvatskog naroda, bitan uvjet sigurnosti i napretka hrvatske države”. S te pozicije napast će opozicijske stranke koje su 1995. godinu ostvarile prvu veću izbornu pobjedu (izbori za zagrebačku Gradsku skupštinu, koji će kasnije biti praktički suspendirani), optužujući je za “zloporabu vlastite demokracije” i “stvaranje nenaravne udruge, od skrajnje desnice do skrajnje ljevice, samo radi osporavanja prava većinske stranke”. Godinu dana kasnije, na 4. saboru HDZ-a u veljači 1998., ova će pomirbena ofenziva biti okrunjena i karikaturalnim projektom stališkog preuređenja Hrvatske, što ga je izložio još jedan “povjesničar” iz vrha vlasti, Zlatko Canjuga.

Nasuprot klasnom poimanju države i društva, Canjuga polazi od “činjenice da je svaki čovjek integriran u određeni stališ kojem pripada i da njegove intelektualne i sve druge sposobnosti, potencijal i energija, iskustva i znanja, dolaze do izražaja u vojsci, u državnoj upravi, u menadžerstvu, u radništvu gdje čovjek-radnik želi postati poduzetnik ili nešto drugo, u plemstvu, u svećenstvu, ako je čovjek izabrao taj poziv, ili u nekom drugom stališu”. Ovakva podjela Hrvatske imala bi dvostruku retrogradnu ulogu, koja se u ovoj smiješnoj “stališkoj” buli uopće i ne skriva. S jedne strane, staleži bi bili predstavljeni u Županijskom domu Sabora, koji bi bio preimenovan u Dom stališa i županija – u kojem bi njihovi predstavnici bili jednim dijelom birani a drugim bi ih imenovao šef države – što znači da bi po Canjugi ovaj parlamentarni dom ostao bez političkih stranaka, i pretvorio se u nešto nalik mješavini Pavelićevog imenovanog “Sabora” i Vijeća općina iz vremena komunističkog “parlamentarizma”. S druge strane, ovaj Tuđmanov vrtni Kardelj vjeruje da bi ozakonjenje stališa odmah dovelo do onoga čemu se koju godinu prije ponadao njegov stranački šef, a to je da će HDZ ostati bez ijednog spomena vrijednog konkurenta na političkoj pozornici. Ili, kako on sam reče: “Sve dok se proces novog harmoničnog i stališki otvorenog ustrojstva hrvatske države ne završi, sindikati, udruge, razne organizacije i oporbene stranke nametat će se kao socijalni partner za vođenje dijaloga.”

Canjuga, dakle, doživljava političke stranke i sindikate gotovo kao elementarnu nepogodu, i pretpostavlja im stabilan i uvijek predvidiv korporacijski poredak, praktički usidren negdje između Pavelićevih staleža i Titovih depolitiziranih “radnih ljudi i građana”. Spoj je izveden i s potrebnim aranžerskim detaljima, pa kao što su radnici ritualno uzdizani ne samo u komunističkim nego i u fašističkim režimima (1. maj je ozvaničila u praznik rada čak i NDH), slično im se u posljednje vrijeme pokušava dodvoriti i HDZ. Zasad sve ostaje na nespretnim prvomajskim čestitkama i usiljenim osmijesima uz prvomajski grah, ali HDZ ne skriva ambiciju da postane sindikalna majka svih radnih slojeva, što je nepunih godinu dana poslije spomenutog HDZ-ovog sabora demonstrirao osnivanjem “staliških zajednica” radnika, obrtnika, seljaka, umirovljenika, žena… Bilo je očito da je osnivanje ovih cehovskih bratovština planski naslonjeno na nadolazeće parlamentarne izbore, jer bi to mogao biti i jedan od posljednjih pokušaja da se opoziciju razoruža i razbije i prije izbora. No, čitava ova stališka maškarada, kojoj je namjera da u socijalno i politički raslojeno društvo ugradi privid nekog djetinjastog arkadijskog sklada, samo je ogolila nemoć Tuđmanovog režima da izađe na kraj s izazovima tranzicije.

On je skok iz komunizma u kapitalizam izveo na najgori mogući način. Jedna mu je noga ostala na skliskom kamenu zadržavanja rigidne partijske autokracije, a drugom je doskočio na još skliskiji kamen “darvinističke” varijante kapitalizma (ozvaničene Tuđmanovom izjavom da će prosperitet Hrvatskoj donijeti sto najbogatijih obitelji). Tako je sam taj režim izazvao većinu potresa kroz koje je godinama prolazila zemlja, jer je iz prethodnog sistema odbacio ono što je moglo stišati demone narednog (socijalna sigurnost i stabilnost), a iz narednog nije usvojio ono što jedino upokojuje demone prethodnog (višepartijski parlamentarizam). Uz to, on je postao sinonim kulturnog, moralnog i nadasve političkog srozavanja i debilizacije, koji ne samo što brišu svaku perspektivu, nego brišu i ono što je davnih godina postignuto. Kako se ovo dogodilo Hrvatskoj, možda i nije toliko bitno koliko – zašto joj se dogodilo tako brzo? Možda je najispravniji odgovor da sistem što ga je izgradio Tuđman nikada nije imao svoj razvoj – bio on ovakav ili onakav – nego otpočetka samo starenje. Ideja pomirbe središnja je karika te političke gerontologije, ili bolje rečeno starmalosti, jer ona je brinula samo za prošlost, ne znajući što će sa sadašnjošću, koja je u krajnjoj liniji nije ni zanimala. Osveta zaboravljene i podcijenjene sadašnjosti bila je trenutna, jer je, mireći mrtve, Tuđman do krvavih bjeloočnica posvadio žive (o čemu je anonimni himničar ove abortirane povijesti ostavio zapis po kojem plivaju kolutovi onog najretrogradnijeg što je isplivalo iz dubina prošlosti: “Ja ustaša, otac komunista, zaklat ću ga, Isusa mi Krista!”).

Franjo Tuđman danas je jedini evropski državnik koji na Evropu gleda u kategorijama navodne puzajuće obnove Versailleskog ugovora, što ne znači ništa drugo nego strah od nje i od demokratskih novotarija koje otamo dolaze. Uvjeren da “velike ideje” ponovo marširaju – u čemu je svakako više straha od nepoznatog nego od pogibeljnog – Tuđman je hipnotizirao samoga sebe fiksacijom da se tome može suprotstaviti samo hrvatskom idejom pomirbe koja je “jedinstvena, usudio bih se reći i u Europi i u svijetu” (na 4. saboru HDZ-a 1998.). Uz ovo, Hrvatska je pobijedila u ratu, što joj navodno daje pravo da “piše svoju povijest”, a to znači i pravo da od liberalnih i demokratskih ideja Zapada – koje su, sjetimo se, “omogućile i fašizam i nacizam” – uzme samo ono što odgovara njenim “specifičnim” potrebama. A to je praktički značilo da hrvatsko pravo na svoju državu uključuje i pravo na svoju demokraciju i na svoj model parlamentarnog života.

Tuđman je to u nekoliko navrata i otvoreno rekao, a još više se to osjeća u praktičnom političkom djelovanju njega i njegove stranke, koja se ne zadovoljava samo time da zaposjedne glavninu političke scene i odatle dominira opozicijom. Da je ostalo samo na tome, HDZ bi bio koliko-toliko nalik velikim strankama ili koalicijama stranaka u zapadnim zemljama koje godinama, a ponekad i desetljećima vladaju, da bi ih zatim zamijenile stranke i koalicije sličnog profila i sličnih političkih navika. U slučaju Tuđmanove stranke, koja je po njemu predodređena da vlada “desetljećima”, ta smjenjivost nije uključena u pravila igre, jer HDZ otpočetka pretendira da bude “stožerna” stranka, prema kojoj se ostale odnose kao grane iste, sveobuhvatne krošnje. Na ovaj način, čitava je hrvatska politička scena postala unutarstranačko pitanje vladajuće stranke, koja opoziciju tretira kao neku vrstu vanjskih frakcija, i to frakcija čija je uloga drugorazredna u odnose na frakcije u samom HDZ-u. Ili, kako ističe Vesna Pusić u Demokracijama i diktaturama, glavne političke polarizacije ne zbivaju se “između stranke na vlasti i opozicije, već unutar same stranke na vlasti. Frakcijski pluralizam, dobro poznat iz realsocijalističkih dana, zamijenio je po svojoj važnosti stranački pluralizam. Time je uloga birača i građana marginalizirana jer, barem privremeno, više nije bilo ozbiljnih konkurenata u natjecanju za njihove glasove.”

Ali, ovdje je važno dodati da je gotovo isti doživljaj političke scene kao nečega u osnovi “tuđmanocentričnog” blizak i opoziciji. Zato česta osipanja opozicijskih stranaka i brojni prelasci iz njih u HDZ podsjećaju na povratke kućama ljudi koji su nekim poslom proveli određeno vrijeme u susjednim zemljama. Također je važno da su ovakvu percepciju usvojile i ključne nepolitičke institucije, u znanosti, prosvjeti, kulturi, sportu itd., tako da je stvorena čitava mreža orbitanata, koji se, i kada nisu u ljubavi s vladajućima, zapravo cijelo vrijeme natječu za njihovu naklonost. Iz ovako složenih političkih silnica, koje su redom položene od periferije prema centru, stvoreno je mlitavo i apatično političko stanje u kojem glavnina opozicijskih stranaka i nerežimskih institucija počinje sličiti na klijentelističku pod-elitu, koja se svim silama upire da statusno namiri sebe, dok o svojim članovima i pristašama, šire da se ne govori, jedva imalo brine. Nema te rasprave u Saboru koja bi ovoj pod-eliti toliko razvezala žučne kesice kao kada su na dnevnom redu pitanja koja određujuće utječu na njen društveni, parlamentarni ili materijalni status.

Tuđman je tom egoizmu izašao u susret tako što je parlamentarnim zastupnicima osigurao vrlo dobre plaće i još bolje uvjete za umirovljenje, što s obzirom na ogromnu financijsku moć koju je prigrabila njegova stranka znači da ih je kupio doslovce mrvicama. Ali, istodobno je podignut izborni cenzus koji opozicija mora ispuniti da joj se prizna pobjeda na izborima. Nakon prve velike pobjede opozicije na lokalnim izborima u Zagrebu 1995., koja je kasnijom opstrukcijom samog Tuđmana praktički poništena, on će izjaviti: “Istinska demokracija pretpostavlja poštovanje prednosti one stranke koja na izborima dobije relativnu većinu, ili pak koalicije politički i programski srodnih stranaka.” Naravno, “istinska demokracija”, podrazumijeva nešto sasvim drugo. Stranka s relativnom većinom može formirati vlast samo ako joj to dopuste ostale stranke, koje u zbroju imaju apsolutnu većinu. A hoće li se one povezivati u koalicije “srodnih” ili nesrodnih stranaka, to je njihova unutrašnja stvar i svakako nikada ne može postati toliko zazornim kao Tuđmanova odluka da svoju stranku sastavi od dviju strana bojišnice iz Drugog svjetskog rata.

Stvar je tim gora što ni do njegovog dolaska na vlast taj rat u emotivnim trezorima hrvatskog naroda nikada nije dobio pravo mjesto, jer ni uz masovnu i neselektivnu poslijeratnu partizanizaciju Hrvatske, njena deustašizacija nikada nije temeljito provedena. Ali Tuđman je i iz tako nesređenog emotivnog naslijeđa izabrao ono najgore, a odbacio ono što je na razini elementarnih standarda valjalo – demokratsko opredjeljenje svih zemalja koje su pripadale i nekadašnjem savezničkom i osovinskom taboru. Posljedica je da su se u Tuđmanovoj pomirbenoj parnici na kraju izmirila dva najtvrdokornija izdanka ideologija što su ukrstile koplja na ovome prostoru: udbaški stražari komunizma i najekstremniji uskoci iz ustaške emigracije. Čak i da je htio iskoristiti ove bande (Enzensberger) samo kao privremene pretorijance, koji će mu pomoći da dođe na vlast, a poslije ih odbaciti, ovo bi sličilo na vratolomni salto unatrag koji ne može proći bez krvavih dlanova i podlaktica.

Ali, on im je namijenio ulogu udarnog odreda svoje “demokracije”, iza kojeg će poslušno stupati svi ostali, a to je moralo završiti marširanjem na samom rubu provalije.