Španjolska kantautorica Rosalía Vila Tobella, puno poznatija pod mononimom Rosalía, tijekom proteklih desetak godina ostvarila je jednu od najzanimljivijih novijih pop karijera. Objavljen početkom studenog, njen četvrti studijski album “Lux” dočekan je gotovo univerzalnim panegiricima kritike.
Odmah po izlasku postao je jedan od najhvaljenijih albuma godine, često karakteriziran i kao njen najambiciozniji projekt dosad. Brzinski pogled na nepregledan popis suradnika i sudjelovanje Londonskog simfonijskog orkestra na svakoj pjesmi takav opis bez problema formalno opravdava. No od samog početka i debitantskog albuma “Los Ángeles” bilo je jasno da se radi o izvođačici nesvakidašnjeg senzibiliteta i ambicije.
Od tinejdžerskih dana posvećena glazbi i odgojena kao pjevačica flamenca, Rosalía je završila prestižni glazbeni studij (ESMUC) u Barceloni, a u sklopu glazbenog obrazovanja nastajala su i njena dva prva studijska albuma, spomenuti “Los Ángeles” iz 2017. te “El mal querer” iz 2018. “Los Ángeles” je minimalistički tretirao stare klasike flamenca, ograničavajući se na dinamičnu akustičnu gitaru Raüla Refreea i Rosalíjin glas, no već je “El mal querer” u originalnu flamenco formulu umiješao elektronsku produkciju španjolskog producenta El Guincha i izrodio prvi veliki hit “Malamente”.
Tijekom sljedeće tri godine uslijedio je daljnji zaokret i novi val popularnosti u kojem je Rosalía surađivala s brojnim zvijezdama latinoameričkog popa poput Bad Bunnyja, J Balvina ili Ozune, ali i britanskim i američkim glazbenicima poput Travisa Scotta, Billie Eilish i Jamesa Blakea. Veliki hitovi kao što su “Con altura” i “La noche de anoche” pretvorili su je globalnu pop zvijezdu, a odlazak u latinoameričke forme donio joj je i niz optužbi za kulturnu aproprijaciju. “Motamami“, njen treći studijski album iz 2022., podgrijao je te tvrdnje potpuno napustivši flamenco utjecaje te spojivši niz afrokaripskih ritmičkih tradicija s eksperimentalnom, o hip-hop oslonjenu produkciju koja je predstavila provokativnu, kičastu, pop kulturom informiranu personu.
Nakon EP-ja “RR” iz 2023. nastalog u suradnji s portorikanskim glazbenikom i njenim tadašnjim zaručnikom Rauwom Alejandrom, činilo se da je tranzicija u latin pop potpuna. Međutim, iste godine izlazi i singl “Oral”, suradnja s Björk koja će se, slučajno ili ne, pokazati krucijalnom za smjer aktualnog albuma.
U pravu su oni koji u albumu poput ovog vide opreku logici neprimjetne pozadinske hrane za algoritme, no isto tako treba reći da raskošni orkestralni album bez pijevnih refrena ne bi bio ni približno uspješan da ga ne radi netko tko je već ostvario zavidan i kritički i komercijalni uspjeh
Islandska avant-pop diva pojavila se na singlu “Berghain”, no to je daleko od jedine poveznice s njezinim stvaralaštvom. Slično poput Björk na “Homogenic” iz 1997. i “Vespertine” iz 2001., ili pak FKA Twigs na “Magdalene” iz 2019., Rosalía ovdje spaja orkestralne aranžmane, elektroničke ukrase i pop instinkte. U drugoj polovici albuma osjeća se i snažan povratak strukturama i zvukovima flamenca, pa ostaje dojam da su zaključci o radikalnom odmaku u odnosu na prijašnje stvaralaštvo pretjerani te da se jednostavno radi o svemu što je naznačeno na prva dva albuma, samo izvedenom na većoj skali i s nemjerljivo većim budžetom.
Eksplicitno pozitivne recenzije na brojnim međunarodnim portalima poput Pitchforka, Guardiana, BBC-ja ili New Yorkera zdušno slave “Lux” kao iznimno snažno i riskantno djelo. Julyssa Lopez za Rolling Stone ga je opisala kao djelo “bezvremenske umjetnosti koje ne bi mogao napraviti nijedan drugi pop izvođač”. Mark Savage za BBC je pak album prikazao kao “smion i moderan, s iznimnom produkcijom i hip-hop fraziranjem u vokalima koje nenametljivo prožima orkestralnu raskoš”. Recenzenti također ističu tematiku koja miješa sakralno i profano, naglašavajući danas vrlo čestu, da ne kažemo pomodnu temu osobne transformacije.
Kad tome pridodamo da su pjesme izvedene na 13 jezika, nije teško uvidjeti zašto je sama širina albuma zabljesnula kritiku. No ne radi se samo o kritičkom uspjehu. Premda ovdje nema zaraznih plesnih stvari poput “Chicken Teriyaki” ni izravnih, zavodljivih balada kao što je “La Fama”, album je uspio postati najslušaniji materijal neke izvođačice koja primarno pjeva na španjolskom unutar 24 sata od objave na Spotifyju, srušivši tako rekord Karol G iz 2023. Ovakav uspjeh možda je i kontraintuitivan ako uzmemo u obzir da je većina kritičara doživjela album kao antikomercijalan i antialgoritamski.
Razgrnemo li sve superlative, ostaje kompetentno avant-pop ostvarenje koje spretno koristi klasične utjecaje te talent i znanje brojnih suradnika sa svih strana glazbenog spektra. “Lux” je album u koji je očigledno uloženo puno ljubavi, truda i energije. S druge strane, ni muzički, a pogotovo ne tematski se ne radi o nečemu izvan šire pop tradicije. Miješanje seksualnosti i religijskih motiva ponavljajući je motiv popularne glazbe 20. stoljeća. Koliko god bili naoko hrabri i zanimljivi, aranžmani se savršeno uklapaju u narativ nedavne publicističke knjige Elisabeth Alker “Everything We Do Is Music”.
Alker pažljivo rekonstruira nevidljivu mrežu utjecaja između klasike, avangarde i popularne glazbe, a njezina središnja teza je da granice između tzv. ozbiljne i popularne glazbe nikada nisu bile krute, već su vrlo često omogućavale intenzivnu kreativnu razmjenu. Ne samo da album poput ovog to s lakoćom potvrđuje, nego je i cijela Rosalíjina dosadašnja karijera posvećena rušenju granica između “visoke” i “niske” kulture. Utoliko je “Lux” samo još jedna logična stepenica na putu prema iskorištavanju materijalnog i kulturnog kapitala kako bi se izgurala vlastita vizija, bez obzira na to koliko ona bila slušateljima poznata ili nepoznata.
Vrijedi napomenuti da je kroz sve te stilske mijene konstantu predstavljala Rosalíjina vokalna izvedba, uvijek jednako ekspresivna i fluidna u rasponu od flamenca do reggaetona. Kad glazba posjeduje takvo “sidro”, onda je slušatelju, čak i onom nenaviklom na avangardnije tendencije, daleko lakše prihvatiti ono što se događa u široj zvučnoj slici.
U tom smislu, u pravu su oni koji u albumu poput ovog vide opreku logici neprimjetne pozadinske hrane za algoritme, no isto tako treba reći da raskošni orkestralni album bez pijevnih refrena ne bi bio ni približno tako uspješan da ga ne radi netko tko je već ostvario zavidan kritički i komercijalni uspjeh. Od samog se početka Rosalía svrstala među malobrojne glazbenike koji jednako dobro igraju ulogu autsajdera i pop zvijezde. Ovim albumom samo potvrđuje da će i u budućnosti obje igrati podjednako dobro.
Što se pak tematskog dijela albuma tiče, koliko god ideja spajanja sakralnih i svjetovnih tema bila dijelom pop jezika, teško je ne uočiti da album dolazi u trenutku u kojem su na globalnoj razini prisutni pojmovi poput retradicionalizacije, u kojem u SAD-u jača pokret za ukidanje prava glasa ženama, u kojem New York Times mrtvo-hladno objavljuje kolumne naslovljene “Kako su žene razorile Zapad”.
U takvom kontekstu tematika albuma, gotovo pravilno raspoređena između karnalnog i spiritualnog, djeluje vrlo prigodno i provokativno – ako ni zbog čega, onda zbog toga što je (makar je to dojam iz prijevoda) ton tekstova poprilično ambivalentan i nikad ne prelazi granicu svetogrđa, ostajući, baš poput naslovnice albuma, na granici provokacije i iskrenog zanosa.
Sve navedeno ne znači da je “Lux” najbolji album godine, kako su mnogi požurili zaključiti, ali da je zanimljiv i dobrodošao – u to nema sumnje. Kad bi se više pop zvijezda usudilo raditi glazbu kakva ih zanima, a ne onu koju će algoritmi pomilovati, ovakvi albumi ne bi predstavljali nikakav radikalan šok, već standard kreativnog izražavanja.
