Foto: afp
Milorada smo vidjeli u različitim ulogama, od glavnog pjevača na šatorskim veseljima do ništa manje civilizovanih govora u skupštini RS-a i sličnih gostovanja u različitim medijskim kućama. Njegovi govori uvijek su isti, a karakteriziraju ga prijetnje i malograđanština kao norma koje se nerijetko ogledaju u psovkama i prozivkama njegovih političkih protivnika, medija i novinara.
Dodik je od svog prvog dodira s politikom do danas u svome diskursu promijenio puno toga, a njegov SNSD ga je od samog osnivanja pratio u ovoj (d)evoluciji. Gdje je sve započelo?
Kako smo i navikli kod skoro svih domaćih političara, prvi dodir s politikom i Dodik je imao kao član Komunističke partije dok je obavljao funkciju funkcionera u Laktašima u periodu između 1986. i 1990. godine. To je bilo vrijeme u kojem se očekivao raspad bivše države, a formiranje novih interesnih talova pod krinkom nacionalnog ponosa i ugroženosti naroda je uveliko bilo u procesu formiranja. Ekonomska nestabilnost bivše Jugoslavije s jedne strane i eksponencijalan rast populizma s druge bile su društvene okolnosti koje su odgovarale onima koji će kreirati društvenu degradaciju u godinama koje slijede. Odbijajući dogovor kao glavnu civilizacijsku opciju, donesene odluke su samo na površini bile popločane dobrim namjerama novih vlasti, dok su u svojoj suštini te namjere pokazale svoju pravu sliku devedesetih godina.
Nedugo nakon funkcionerskog iskustva u Laktašima, Dodik ulazi u parlament Bosne i Hercegovine ispred Saveza reformskih snaga Ante Markovića. Sama ideja koju je zagovarao Marković nije se mogla nositi sa tri bujajuća nacionalizma i kao takva nije naišla na potrebnu popularnost u narodu, koji je na prvim demokratskim izborima u Bosni i Hercegovini odabrao nacionaliste i tako im dao legitimitet u usmjeravanju trule politike. Ne bismo mogli reći da je Dodik gubio vrijeme zbog nemogućnosti napredovanja uz Markovićevu stranku, pa je za vrijeme rata bio nezavisni poslanik u Narodnoj skupštini Republike Srpske.
Foto: srpskacafe.com
U tom periodu njegovu politiku još uvijek je karakterizirao ideološki animozitet prema tada dominantnom SDS-u. Milorad Dodik je u javnom diskursu bio prepoznatljiv kao liberalna opcija i u tom trenutku se činilo moguće da se s njim ostvari dijalog, što je bilo i ostalo nužno potrebno na nivou cijele Bosne i Hercegovine. Vrijeme će pokazati da je Milorad Dodik jedan od težih ličnosti kada je riječ o saradnji i međusobnom uvažavanju. Iz današnje perspektive, stavovi i ideje Milorada Dodika iz tih dana čine se kao da dolaze iz neke paralelne dimenzije u kojoj ga je danas, dok sjedi ispred sutkinje Sene Unuzović, nemoguće zamisliti. Dodikov tzv. liberalni pristup je izostao onda kada je najviše bio potreban, a želja za političkom moći je samo još jednom pokazala kako je ona ta koja ima glavnu riječ u daljnjem toku stvari kada naspram nje stoji nužna politička reforma i politički dogovor.
Dodik nije svoje vrijeme trošio samo u Skupštini RS-a, nego je ratni period kvalitetno iskoristio i za napredovanje u biznis vještinama. Ovaj „trening“ tokom rata Dodik će, kao i mnogi drugi, uspjeti prebaciti u sferu legalnosti polako stvarajući svoje carstvo, koje će obilježiti pad nataliteta i masovni odlazak radno sposobnih i obrazovanih kadrova. Prije nego što je postao poznat kao prvi čovjek Republike Srpske narod ga je poznavao pod nadimkom „Mile Ronhil“, i to ne zbog toga što je uživao u dimu cigareta. Više je puta bio optužen od raznih medija i političara da je švercovao cigarete, što je Dodik svaki put negirao na sebi svojstven i uvijek kreativan način.
Lako se da zaključiti da je ovdje riječ o još jednom političkom kameleonu koji će se utopiti u onoj političkoj pozadini koja mu najviše daje izgleda za opstanak i vlast. Dodikov odnos prema međunarodnoj zajednici, genocidu u Srebrenici i njegovom stavu prema Mladiću i Karadžiću samo su neki od pokazatelja njegove tendencije za promjenom dresova nakon završenog poluvremena.
Milorad Dodik je krajem devedesetih i u prvoj deceniji 2000-ih slovio za reformističkog i prozapadnog političara iz srpskog naroda koji je prezirao politiku SDS-a i cijelo naslijeđe te stranke. Tačno je da je ovaj prijezir između ove dvije strane i danas aktuelan, ali zar nije danas Dodik taj koji više liči na osnivače SDS-a nego sam današnji SDS? Do 9. januara bismo mogli nabrajati gdje je i kako je Milorad Dodik promijenio matricu, a ovo su samo neki od slučajeva.
To su bila vremena kada je Dodik priznavao instituciju OHR-a i Visokog predstavnika, a njegov odnos s Evropskom unijom i politikom SAD-a bio je više nego prijateljski. Dodik je danas glavni protivnik USAID-a, a donedavno nije vidio ništa sporno u toj organizaciji. Uživo u programu 2008. godine javno je priznao genocid nad Bošnjacima Srebrenice, a bio je i stava da su Ratko Mladić i Radovan Karadžić ratni zločinci, čime je potvrđivao presude Haškog tribunala protiv nekadašnjeg političkog i vojnog vrha bosanskih Srba. Bošnjačka politika je tada Milorada Dodika gledala kao nekoga ko je obećavao i s kim je poželjno biti za pregovaračkim stolom, mada jednom kada je došao za pregovarački stol pregovarati s njim je bilo sve samo ne lako i obećavajuće. Nije išlo glatko, a samo 12 godina poslije ove izjave Dodik je na Palama svečano otvorio studentski dom „Radovan Karadžić“, čiji natpis nije bio dugog vijeka.
Foto: Fočanski dani
Današnji Milorad Dodik je već politička prošlost, ali zanimljivo bi bilo vidjeti kako bi se probosanske stranke skupa sa svojim biračkim tijelom odnosile prema njemu ako bi on naglo promijenio kurs po kojem djeluje. Kada bi se ponovo vratio na liberalno krilo, koje istinski Dodik nikad nije ni bio, samo je pitanje koliko bi simpatija dobio kod bošnjačkog narodnog i političkog korpusa. Pitanje bi dakle bilo koliko, a ne da li bi ih dobio, jer bošnjačkoj eliti mnogo imponuje kada im neko ide niz dlaku, makar on bio poltron i lažov.
Drugo pitanje koje je potrebno postaviti u ovom momentu trebalo bi da se tiče Dodikovog opstanka na vlasti u slučaju da nije došlo do promjene stavova u njegovom političkom diskursu. Zaokret od 180 stepeni u Dodikovoj političkoj poziciji ustvari nije ništa drugo nego pragmatični potez koji mu je osigurao vlast i direktan pristup budžetu Republike Srpske. Milorad Dodik je na ovaj način postao vladar manjeg bosanskohercegovačkog entiteta, te je od Karadžića preuzeo ulogu onog stražara koji se redovno potrudi da ratnohuškačka retorika ne miruje, što smo vidjeli u ko zna već koliko navrata. Kao rezultat ovakve politike SNSD je isključen iz Socijalističke internacionale 2011. godine, što i nije bila vijest za veliko iznenađenje.
Poseban dio Dodikovih javnih istupa tiče se njegovih najava otcjepljenja Republike Srpske od Bosne i Hercegovine. Kontinuitet ovih najava datira od dolaska SNSD-a na vlast, a od tada do danas nismo vidjeli nikakve konkretne poteze o ovom pitanju. Ipak, najave o otcjeljenju su prisutne u Miletovom rukavu kao bitna karta koju je uvijek lijepo odigrati. Dodik se također kontinuirano nameće svom biračkom tijelu kao jedina ličnost na prostoru RS-a koja bi mogla provesti ovaj zahtjevan zadatak i konačno „osloboditi“ Republiku Srpsku od političkog Sarajeva.
U vremenu kada postoji svemirski jaz između iznosa prosječnih primanja i potrošačke korpe u Bosni i Hercegovini samo oni s nižim intelektualnim sposobnostima mogu misliti da bi ovaj potez donio bilo kakvu stabilnost stanovnicima RS-a. Ipak, kada bi zaista došlo do „oslobođenja“ od političkog Sarajeva i nezavisnosti RS-a, šta bi to ustvari značilo za Republiku Srpsku i njeno stanovništvo?
Foto: tip.ba
Prije svega, potrebno je vidjeti u kakvom se stanju Republika Srpska trenutno nalazi.
Bruto domaći proizvod za Republiku Srpsku 2023. godine iznosio je 16,1 milijardu KM, a prosječna neto plata za 2024. godinu iznosila je 1404 KM, dok zaduženost Republike Srpske u martu 2024. godine je iznosila 6,2 milijarde KM.
Iznos ukupnih dugova dvaju bh. entiteta je sličan, ali ako poredimo zaduženost RS-a i FBiH po stanovniku situacija je mnogo drugačija. Uzimajući u obzir manji broj stanovnika u RS-u od FBiH, lako se da zaključiti da je RS u ovom smislu mnogo zaduženija od FBiH. Ako uzmemo pad nataliteta u cijeloj Bosni i Hercegovini kao bitan faktor, stvar postaje još kompleksnija, pogotovo za Republiku Srpsku. Po podacima istinomjera iz marta 2024. godine svaki stanovnik ovog bh. entiteta dužan je 5.574 KM, dok u FBiH ta brojka iznosi 3.070 KM. Pored ovoga, RS se zadužuje po puno višoj kamatnoj stopi od FBiH. Kamatna stopa RS-a je npr. 2021. godine iznosila 0,6%, dok je u isto vrijeme u FBiH bila -0,002%.
Više kamatne stope u ekonomiji stvaraju nepovoljniju situaciju za stanovnike, što se ogleda u zaostanku najbitnijih stavki za život običnog čovjeka! Kao i uvijek, to znači veće poreze, smanjenja socijalnih davanja, pogoršavanje javnih usluga i infrastrukture, što će bez dvojbe dovesti do još većeg rasta trenda iseljenja mladih osoba i daljeg pada nataliteta. Ministrica porodice, omladine i sporta RS-a Sonja Davidović još 2019. godine poručuje da je podsticaj rađanju i ostanak mladih ljudi prioritet RS-a, s ovakvom ekonomskom i demografskom slikom veoma teško, ministrice!
Na sve gore navedeno treba dodati i to da u sistemu indirektnog oporezivanja FBiH ima mnogo veće doprinose od RS-a, čime FBiH takoreći omogućuje ekonomsku održivost RS-a. Nepravilna raspodjela se svodi na to da FBiH, iako uplaćuje oko tri četvrtine prihoda, dobija znatno manje iz kasnije raspodjele, dok RS uplaćuje 22%, a dobija oko 32% sredstava u povratu. Entitet Republika Srpska finansira svoje institucije i javne usluge preko Federacije Bosne i Hercegovine. Ekonomska situacija u Republici Srpskoj je jedva održiva, a Federacija Bosne i Hercegovine je ta koja kroz „ekonomske injekcije“ drži i sebe i RS na životu.
Šta bi značilo onda kada bi u ovakvom jednom stanju Republika Srpska odlučila i konačno provela otcjepljenje od Bosne i Hercegovine? Koliko bi takva odluka bila ekonomski održiva i da li je takav scenarij uopšte realan i dobar za bilo koga, pa i za Milorada Dodika?
Kao prvo, to bi sigurno značilo da će Republika Srpska izgubiti značajan dio sredstava kojima je navikla raspolagati sve ove godine, te ostaje pitanje kako bi uspjela reagovati na novonastalu finansijsku pukotinu?
Obraćanje Srbiji za pomoć u ovom trenutku i ne čini se kao neki realan potez uzimajući u obzir „obojenu revoluciju“ protiv koje se Aleksandar Vučić žestoko bori, a bajke o konfederaciji Republike Srpske i Srbije su samo ipak priča za malu djecu. Drugo, Bosna i Hercegovina je međunarodno priznata država, te ukoliko Republika Srpska dobije svoju političku nezavisnost pitanje je ko bi je priznao i ko bi uopšte bio raspoložen s njom da ostvari bilo kakve diplomatske i trgovinske odnose, osim Srbije, Rusije, Donbasa i Sjeverne Koreje? Brčko distrikt nije sastavni dio RS-a, tako da bi morali izaći iz ove države kako biste ponovo u nju ušli, što bi njenu teritorijalnost činilo fenomenom u historiji crtanja državnih granica. Pad nataliteta i iseljenja radno sposobnih, obrazovanih i generalno mladih ljudi trendovi su koji bi samo nastavili rasti ako bi Republika Srpska proglasila otcjepljenje od Bosne i Hercegovine. Postavlja se pitanje čiji bi predsjednik ustvari bio Milorad Dodik?
Gledajući cijelu stvar s pravne strane, stvar je više nego jasna. Dejtonskim sporazumom usaglašena je unutrašnja struktura Bosne i Hercegovine, te nezavisnost ili ukidanje nekog političko-administrativnog tijela unutar države treba biti doneseno u saglasnosti predstavnika svih triju konstitutivnih naroda Bosne i Hercegovine. Milorad Dodik je u javnom prostoru uradio sve što je moguće da sebe i SNSD poistovjeti s ovim bh. entitetom, a erupciju ovog nastojanja gledali smo svih ovih prethodnih dana pred izricanje konačne presude protiv njega. U skladu s tim, napad na Dodikove kriminalne radnje, kao i javno ukazivanje na njegovo kršenje zakona već tradicionalno Dodik vidi kao atak na Republiku Srpsku, njene institucije i. naravno, srpski narod.
Ustvari, istina je jedna. Srpski narod u Bosni i Hercegovini je već 20 godina Dodikov talac i glavna žrtva njegovih politika iz konzerve, s kojima nije moguće pokositi i očistiti korov oko davno zatvorenih i razbucanih fabrika, a kamoli napraviti nezavisnu i funkcionalnu Republiku Srpsku u kojoj bi se neko ko danas ima 20 i nešto mogao vidjeti u budućnosti.
Zbog neprovođenja odluka visokog predstavnika Milorad Dodik je danas proglašen krivim a Sena Unuzović mu je izrekla godinu dana zatvora i šest godina zabrane vršenja dužnosti predsjednika RS-a. Bitno je istaknuti da je riječ o prvostepenoj kazni i da Dodik ima pravo uložiti žalbu na ovu presudu.
I jučer kao i do sada, Milorad Dodik se potrudio da njegovi gosti budu osobe koje su svoj ugled izgubile kod sviju kome je stalo do osnovne kulture ponašanja i vladanja. Jedan od njih je bio i Rudy Giuliani, čovjek koji i nije tako skup, a cijena koju trebate platiti kako bi se ovaj čovjek pojavio gdje i kada treba varira između 35 i 50 hiljada dolara. Ostaje nepoznato da li je ova suma plaćena iz budžeta SNSD-a ili RS-a, ali ako je Dodik jednako RS, a RS jednako Dodik, da li je to uopšte i bitno? Giuliani je za novac podržavao sve i svašta, pa što bi bilo koga čudila činjenica da se pojavio u Banja Luci kako bi podržao već potonulog Dodika?
Foto: seattletalentbuying.com
Prije jučerašnjeg mitinga podrške Miloradu Dodiku, svi patrioti i simpatizeri Republike Srpske su bili pozvani da nakon skupa ostanu ispred Narodne skupštine RS-a sve do današnjeg izricanja presude. Ipak, nakon ovog događaja kao zadnji ispred postavljene bine je ostao samo Ilija Grahovac (Zmaj od Šipova), a bili su pripremljeni i šatori koji su nestali tokom noći a ujutru na ovom mjestu nije bilo nikoga osim policije entiteta RS.
Ovaj događaj je po ko zna koji put skinuo masku navodne odanosti koju Dodik (ne) uživa u narodu i čini se da je utakmica završena a mijenjanje dresova više nije jedna od opcija.
Lijepo je bilo dok je trajalo, Milorade.
