Identitet Bosne i Hercegovine složena je tema, a kulturni identitet još složenija. Jedni ga vide kao bogatstvo i raznolikost, drugi kao izvor konflikata i nejednakosti. Mi jesmo kolijevka vrijednog naslijeđa, ali stvarnost u kojoj živimo obeshrabruje svaki pokušaj zajedništva. Iako balkanski narodi dijele kulturu, historiju i civilizacijske obrasce, taj zajednički identitet istovremeno naglašava koliko smo i dalje konglomerat suprotstavljenih iskustava i sudbina.
U takvom maniru progresivnog nazadovanja, posebno fascinira kako se kroz školu prenose narativi o prošlosti, a još je posebnije u vezi s tim narativima koliko je podebljana njihova bitnost u kontekstu kurikuluma. Pod tim neka ne bude shvaćeno da je uredu podvaljivati djeci neke svoje verzije historije i izvrnutih činjenica, nego hajmo s tim da je sveukupnost školstva, kad ga treba zagalamiti u javnosti, smišljeno secirana indoktrinacija koja služi za održavanje paralelnih istina:
Nastavnica koja je ispravila učenika da je Alija prodao državu (a jest), ili udžbenici u RS-u gdje se dešavaju Ratkov i Radovanov lik i djelo (ali ne genocid i brojne presude). Djeca u oba entiteta jednako gutaju lekcije devedesetih jer i Federacija i Republika Srpska školu tretiraju kao teren za ideološki trening, a ne prostor za znanje. Znanje nisu otrovne ili ikakve interpretacije oblikovane (ne)tačnim političkim uvjerenjem i atmosferom vremena.
Znanje su činjenice, a interpretacija je sposobnost da se o znanju razmišlja. To je najvažniji dio obrazovanja i odgovornost prosvjetnih radnika – da nauče djecu da misle, a ne samo da pamte.
I bez obzira na to što se oko takvih činjenica i danas lome mišljenja, ono što je ključno – i što nam stalno izmiče – jest da to uopće nije poenta kada govorimo o školi i djeci.
Umjesto da se učenicima nameću politički narativi, mnogo bi važnije bilo da ih se suoči s realnim problemima: vršnjačkim nasiljem, zloupotrebom supstanci, kladionicama, alkoholom, seksualnim dijalogom, anksioznošću, siromaštvom, preopterećenošću, obrazovanjem koje ne prati savremeni život. Jer sve nabrojano itekako je aktuelna i aktivna problematika među maloljetnicima. Statistike vrište o tome, ali to je nebitno. Bitno je da se obrazovanje pretvara u još jedan teren za bitke tuđih percepcija umjesto da bude prostor za razvoj njihove sadašnjosti. Drugim riječima, manimo se raskoši odrastanja i sazrijevanja, hajmo u radioaktivni baliluk i premium četništvo.
I kada se već tako povede bespotrebna drama, često je vodi ona strana koja bi trebala donijeti smirenje. Zato danas gledamo kako ministrica Hota-Muminović podiže halabuku oko Alije, dok realni problemi – od programa iz prošlog vijeka do nedostatka podrške učenicima – ostaju netaknuti.
Ali zapravo to uopće nije stvarna tema današnje učionice. Jer dok se raspravlja o ratovima, čije terete djeca nisu živjela, školstvo stenje pod vlastitom birokratskom mumijom. Djeca još uvijek pamte datume bitaka i latinske nazive biljaka, kao da će im to biti kompas u životu. A niko ih ne uči kako da napišu e-mail, kako da sastave CV, kako da ispune obrazac ili napišu molbu. Ne uči ih se kako da se snađu u digitalnom prostoru, kako da prepoznaju opasnost, niti kako da stupe u prvi razgovor za posao a da ne nose ožiljak od stresa. Kao da odrastanje samo po sebi nije dovoljno teško. I onda se čudimo što bi učenik radije pitao ChatGPT nego profesora čiji vokabular ne prelazi granice PowerPointa iz 2003.
Sve se to dogodilo negdje između grafoskopa i reformi koje traju duže od karijere prosječnog ministra obrazovanja. Školski sistem izgleda kao da ga je neko dizajnirao 1986, napustio 1991, i od tada ga samo premazuju jeftinim lakom. Svijet se promijenio – škola nije. Ostala je muzej pedagoške arheologije u kojem još vrijedi ko zna zna, ko ne zna – dva.
Nastavni plan i program zaostao već koliko hoćeš, tabla kredom zapišana, a sadržaj na njoj ostao je jednako zapanjujuće neupotrebljiv. Nastavnici se bore kako znaju, uz premalo resursa, previše papirologije i djecu koja žive online, dok roditelji žive neke svoje traume. Ni ovi iz RS-a nisu ništa bolji.
Nije problem u nastavnicima – ali i jest. Kadar je formiran spram uslova: kakva politika prema obrazovanju takav i kadar u obrazovanju. Osim nastavnice koja je dobila otkaz. Njoj je, jadna majko svoja, Alija prisjeo, evo dvaput.
Možda je vrijeme da prestanemo glumiti da je škola „tvornica znanja“. Ona je danas relikvija iz vremena kada se karijera birala po horoskopu i preporuci tetke iz općine.
U toj fluidnoj strukturi naše geografske i mentalne stvarnosti nalazi se folklor koji čini jezgro zajedništva i različitosti. Međutim, pokušaj da toj kulturi damo mjesto u sistemu koji se formalno poziva na demokratiju, a zapravo njeguje tabue, strah i mržnju, pretvorio je (i) obrazovanje u simptom sociološkog zlostavljanja.
Političke i interkulturalne zloupotrebe stvaraju nove, neprivlačne oblike takvog izraza. Naša politička scena pojednostavila je i naše mogućnosti i naše izbore: na izborima zapravo ne biramo, već samo procjenjujemo koji je ponuđeni izbor manje zlo i koji lider se umjerenije brani lažima i halucinacijama. Tokom mandata nas potom ponovo suočavaju s prošlim traumama, jer je to jedina vještina kojom prikrivaju nesposobnost. Najglasniji alat je uvijek priča o žrtvi, ali kroz optužbu Drugog: šta Drugi nije učinio, gdje je zakazao, kako opstruira napredak.
Umjesto dijaloga, stvoren je monolog koji održava neravnotežu. Kritičko propitivanje identiteta pretvoreno je u infantilnu reinterpretaciju prošlosti, često s fašistoidnim tonovima. Kultura sjećanja ne organizira se oko vrijednosti koje su se urušile upravo u periodu zbog kojeg se i sjećamo. Tu misao kupujemo džabe, a prodajemo jeftino. Postala je kratkotrajna valuta bez moralne vrijednosti.
Način na koji tretiramo period bez struje, vode i hrane doveo je do toga da se istinski bitni datumi potiskuju u korist onih koji služe političkim kampanjama. Socijalnu obavezu pamćenja pretvorili su u nadglasavanje i provokacije. Opomena je postala napomena, a baliluk i četništvo sredstva samopromocije. Nude nam imaginarno osiguranje od nečega što se neće ponoviti, a pritom nas vrbuju da budemo strpljivi.
Izostavili smo sve osim osude, koja se lako pretvara u napad. Kritičko promišljanje zatrpali smo agresivnom retorikom visokog rizika. Društvo koje kritički razmišlja ima pravo kritički reagirati na njegove posljedice, ali kada škola postane politički pamflet ona više nije ni gledljiva, ni čitljiva, ni slušljiva. Boga mi, nije ni učljiva.
Obrazovna ustanova zahtijeva intelektualistički pristup. Bez toga, površnost prekida razvoj individue, čovjeka udaljava od samog sebe i pretvara ga u dio kolektiva koji slabi od vlastite autoimune bolesti, uzroka odavno poznatog, a za dominantnu nuspojavu forsira da – il’ si bos il’ si hadžija, il’ si gospodin il’ si balija.
