Milorad Dodik nije politička ideologija. On je porodični virus — kućni fašizam koji se iznosi u javni prostor kao prljav veš na promaji. Njegova politika je ogledalo u koje se ne želimo pogledati. Jer znamo šta ćemo vidjeti: sebe, onakve kakvi stvarno jesmo.
U nas, stoljećima unazad, ljudi su gubili glave i komšije jer su „izdali vjeru“ — pravu, naravno. Nije termin balija nastao 1992., niti vlah i latin 1991. To su riječi koje su se generacijama izgovarale šapatom, pa šapatom prenosile na djecu, sve dok jednog dana više nisu bile šapat nego ratni poklič. To nisu uvrede, to su kodovi — jezici dehumanizacije, podjele, krvi. I taj je jezik živ, u našim kućama, na portalima, u komentarima, u kafanama, na fakultetima.
Milorad Dodik danas izgovara to što mnogi misle, a ne smiju reći. On ne pravi novi narativ, on čita porodični testament.
I zato njegovi nastupi nisu „incident“, „provokacija“ ni „politička igra“. Oni su simptom. Oni su dim iz kuće u kojoj nešto već odavno gori.
Nije to samo državni udar. To je porodična drama, stara stoljećima. I ako ikad postoji trenutak da se suočimo sa sobom — onda je to sada.
Vrijeme je da se suočimo s traumama. Da otvorimo stare ormare, one što godinama stoje zaključani u svakoj kući sa mapama, pričama o „njihovim zločinima“ i „našoj patnji“. Vrijeme je da iznesemo to smeće — ne da ga presložimo, ne da ga pretvorimo u muzeje nacionalne veličine — nego da ga iznesemo, bacimo, i po mogućnosti zapalimo.
Ugledni teolog Ivan Šarčević jednom je rekao: “Mi moramo iz početka. Od nule.”
To nije metafora. To je plan preživljavanja. A nula ne podrazumijeva zaborav. Nula znači da prestajemo identitet temeljiti na ratu, na vjeri, na krvi i tlu. Nula znači da prestajemo koristiti etikete kao što su balija, vlah, latin, ustaša, četnik kao kategorije postojanja. Nula znači da prestajemo mrziti naslijeđeno.
Jer da bismo se oslobodili, moramo iznijeti đubre iz kuće. I moramo ga vidjeti. Dodirnuti. Osjetiti kako smrdi. Neće nestati samo zato što smo prestali pričati o njemu.
Dodik je tu da nas natjera da gledamo.
I zato njegovo ludilo nije samo prijetnja. To je i prilika. Ne za iluziju državnosti. Nego za ono mnogo važnije — za konačno oslobađanje.
