Bosna i Hercegovina danas izdvaja samo 1,3 eura po glavi stanovnika za kulturu. Toliko vrijedi naš identitet u očima politike. Manje od cijene jedne kafe. Dok većina evropskih zemalja ulaže između 50 i 300 eura godišnje po stanovniku, jer razumiju da je kultura temelj obrazovanja, empatije i društvene stabilnosti, mi tonemo u statističku sramotu i kulturnu tišinu.
Ne postoji država u Evropi koja s tolikim prezirom gleda na sopstvenu kulturnu baštinu i savremenu umjetnost. Slovenija, zemlja slične veličine, izdvaja gotovo trideset puta više. Hrvatska i Srbija deset puta. A u BiH – institucije kulture preživljavaju zahvaljujući entuzijazmu, improvizaciji i osjećaju misije onih koji su odavno mogli otići, ali nisu.
To nije više pitanje estetike, nego društvene dijagnoze. Zemlja koja ne ulaže u kulturu, ne ulaže u budućnost. Bez umjetnosti nema ni stvarne pismenosti, ni zajedničkog jezika, ni sposobnosti da se prepoznamo kao zajednica. Kultura je ono što od haosa pravi smisao, a od naroda – društvo.
U zemlji u kojoj su se ratovi vodili zbog simbola, sada vlada bezosjećajnost prema simbolima. Pozorišta i muzeji imaju programe i publiku, iako imaju ubjedljivo najskromniji budžet u regionu. Nezavisna teatarska produkcija sa Kosova ima veću subvenciju za program nego Narodno pozorište Sarajevo za godinu dana sa tri segmenta: Drama, Opera, Balet. O filmu da tek ne govorimo. Filmski trzaji autora opstaju zahvaljujući koprodukcijama i grantovima stranih fondacija. Galerije postaju caffe prostori, a javne biblioteke zaboravljene arhive.
Umjetnici su pretvoreni u prekarne radnike, freelancere bez osiguranja, bez statusa, bez priznanja. Njihov rad se slavi kad donesu međunarodnu nagradu, a potom se zaboravlja u budžetskoj proceduri. Kao da su ambasadori neke druge zemlje, a ne vlastite.
Kultura nije trošak. Kultura je najisplativija investicija jednog društva. U njoj se formira kritička svijest, samopoštovanje i osjećaj pripadnosti.
Zato Evropa i ulaže, jer zna da nijedna nacija nije opstala zahvaljujući BDP-u, nego zahvaljujući idejama, pričama i vrijednostima koje je proizvela.
Uzmimo primjer Francuske, koja svake godine ulaže milijarde u sistem kulturnih institucija. Ne zato što nema druge prioritete, već zato što razumije da kultura stvara društveni kapital, da oblikuje ukus, otpor prema populizmu i banalnosti. Skandinavske zemlje ulažu u umjetnost da bi sačuvale povjerenje i solidarnost. Njemačka je nakon Drugog svjetskog rata obnovila identitet kroz teatre, simfonije i muzeje – ne kroz ekonomiju.
Bosna i Hercegovina, s druge strane, još uvijek raspravlja ko je nadležan za kulturu. Dok političari mjere entitetske kvote i rasporede moći, umjetnici sami krpe kulise, sami proizvode svoje filmove i sami prodaju ulaznice. To nije heroizam, to je sistematsko poniženje jedne profesije i jedne civilizacije.
Nema kulture – nema ni ogledala. Bez nje, društvo više ne zna kako izgleda. I zato nije slučajno da su nam ulice sve ružnije, govor sve siromašniji, a javni prostor sve grublji. Kad nestane umjetnosti, nestane i osjećaja za mjeru, ton, ritam, suštinu.
Vrijeme je da prestanemo govoriti o kulturi kao o „slabosti“ ili „privilegiji“. To je naš jedini preostali instrument prepoznavanja
.Ako država ne razumije da su pozorišta, biblioteke i muzeji infrastruktura smisla, onda je dužnost građana, umjetnika i intelektualaca da to neprestano ponavljaju, dok se ne čuje.
Jer kad kultura padne ispod linije dostojanstva, društvo više nema što da brani.
A Bosna i Hercegovina je danas upravo na toj liniji – između zaborava i samoprezira.
