Trockog sam prvi put susreo 1904. nakon događaja u siječnju. Ne sjećam se više odakle je došao u Ženevu, na veliki skup sazvan povodom te tragedije[1] gdje smo bili u prilici razgovarati. Za razliku od svih nas ostalih, Trocki je ostavljao dojam neobično otmjena čovjeka i bio je k tome i vrlo zgodan. Njegova elegantna pojava, a posebno neka vrsta nonšalancije i govora svisoka sa bilo kim, neugodno su me se dojmili. Uopće mi se nije svidio taj kicoš; njihao je nogom preko noge skicirajući olovkom nacrt govora koji je trebao održati na sastanku. No, govorio je prilično dobro…
Malo sam ga viđao tokom revolucije 1905. Držao se podalje od nas, ali i od menjševika. Radio je prvenstveno u Sovjetu radničkih deputata…
Sjećam se kako je jednom netko u Lenjinovom prisustvu rekao – “Zvijezda Khristaleva je potamnjela i jaki čovjek u Sovjetu danas je Trocki”. Lenjin se na trenutak namrštio i onda odvratio – “Da, Trocki je izašao kao pobjednik zahvaljujući svome neumornom i predanom radu”…
Silna arogancija i neka vrsta nesposobnosti ili nedostatka volje da bude blag i pažljiv u ophođenju s ljudima, kao i nedostatak šarma koji je uvijek krasio Lenjina osudili su Trockog na stanovitu usamljenost. Valja se sjetiti da su neki od njegovih ličnih prijatelja (govorim jasno samo o političkoj sferi) kasnije postali njegovi zakleti neprijatelji…
Izgledalo je da se Trocki teško uklapa u rad u političkim grupama, no to se nije pokazalo bitnim u bujici povijesnih događaja gdje takve osobne značajke gube svoju važnost. Tu su do izražaja došle samo pozitivne strane njegovog karaktera.
Uvijek sam smatrao Trockog velikim čovjekom. Tko bi uopće mogao u to sumnjati? Još tokom rata, dok je stanovao u Parizu smatrao sam ga velikim državnikom. Njegov je ugled u mojim očima kasnije nastavio dalje rasti, ne znam da li zato što sam ga bolje poznavao, pa sam mogao bolje uočiti dimenzije njegovih sposobnosti na širem području djelovanja koje su mu ponudile povijesne okolnosti, ili zato što su stvarna iskustva revolucije i njezini problemi naglasili njegovu veličinu i omogućili mu da “raširi krila”.
Premda rad na agitaciji u proljeće 1917 baš i nije predmet ovih mojih zabilješki, moram reći da su zahvaljujući širini njegovih pogleda i iznimnim uspjesima, mnogi ljudi uz Trockog bili skloni da u njemu vide istinskog vođu Ruske revolucije. Tako je M. S. Uritsky, koji je Trockog izuzetno poštivao, rekao jednom, mislim Manuilskom i meni – “Vidite, dolazi velika revolucija i bez obzira kolika bila Lenjinova inteligencija, ona počinje pomalo blijediti uz Trockijev genij”. Ova se procjena pokazala pogrešnom, ne zato jer je pretjerano uveličavala snagu i talente Trockoga, već zato što u to vrijeme nisu bile posve razvidne dimenzije Lenjinovog političkog genija…
Najznačajniji talenti Trockog su njegov govornički i literarni dar. Trockog smatram vjerojatno najvećim govornikom našeg vremena. Čuo sam sve velike parlamentarne i pučke govornike socijalizma svoga doba, kao i mnoge od onih u buržoaskom svijetu, no teško mi je imenovati bilo koga, osim Jauresa, kojega bismo mogli staviti uz bok Trockom.
Upečatljiva pojava, široke geste, snažan ritam govora, prodoran, posve neumoran glas, sjajna kompozicija i literarnost fraze, bogatstvo imaginacije, oštra ironija, fluidni patos i jedna izuzetna logika, čvrsta poput čelika u svojoj jasnoći – to su kvalitete Trockijevih govora. On zna govoriti epigramatski, odapeti nekoliko oštrih, dobro usmjerenih verbalnih strelica ili formulirati takve maestralne političke fraze kakve su se mogle čuti samo od Jauresa. Vidio sam Trockog kako govori dva i pol – tri sata posve tihoj publici koja je cijelo vrijeme stajala na nogama i slušala kao da začarana prisustvuje veličanstvenoj političkoj seansi.
Trockijevo je unutrašnje ustrojstvo kao vođe takve je vrste, da je, kako sam već rekao, na nižoj skali partijske organizacije nesposoban i nevješt. On je tu ograničen svojom nepopustljivošću i drugim već spomenutim nedostacima svoga karaktera.
Trocki je neugodan, arogantan. Samo je u svojim odnosima sa Lenjinom, nakon njihovog udruživanja uvijek pokazivao pažnju i popustljivost. Sa skromnošću istinski velikog čovjeka on je priznao Lenjinovo prvenstvo.
Veličina Trockog kao mudrog političara jednaka njegovoj govorničkoj veličini. Drugačije i ne može biti. Najvještiji govornik čiji govori nisu izraz njegove mudrosti samo je isprazan virtuoz, a njegovo je govorništvo samo “zvečeći cimbal”. Govorniku ne mora uvijek biti potrebna ljubav o kojoj govori apostol Pavao, on može biti i pun mržnje, ali je britka misao apsolutno nužna…
Često se za Trockog kaže da je veoma ambiciozan čovjek. To je, naravno, čista glupost. Sjećam se njegove upečatljive primjedbe izrečene u vrijeme kad je Černov prihvatio mjesto u vladi – “Kakve odvratne ambicije – odreći se svoje historijske uloge za portfelj”. U ovome je sva Trockijeva misao. U njemu nema ni trunka taštine.
Lenjin također nije nimalo ambiciozan. Vjerujem da Lenjin nikad ne promatra sebe samog, nikad ne baca pogled na ogledalo povijesti, čak niti ne razmišlja što će o njemu kazati budućnost – on jednostavno radi svoj posao. On taj posao radi sa žarom, ne zato što mu je vlast slatka, nego zato što je siguran da je u pravu i što ne bi mogao podnijeti da mu itko pokvari njegovo životno djelo[2]. Njegova ljubav za moć izrasta iz ogromne sigurnosti u ispravnost svojih principa i, ako baš hoćete, nesposobnosti (vrlo korisne za političkog vođu) da promatra stvari sa motrišta svojih oponenata…
Za razliku od njega, Trocki često promatra sebe samog. On nastoji procijeniti svoju povijesnu ulogu i bio bi nesumljivo spreman učiniti bilo kakvu žrtvu, ne isključujući ni žrtvu vlastitog života, da bi u uspomeni čovječanstva ostao ovjenčan aureolom istinskog revolucionara. Njegova ljubav za moć istog je karaktera kao Lenjinova, s tom razlikom što je skloniji činiti greške jer ne posjeduje gotovo nepogrešiv politički instinkt, kakvog ima Lenjin, kao i zato što ga kao čovjeka kolerične prirode povremeno znaju zaslijepiti vlastite strasti, dok se za Lenjina može reći da uvijek gospodari sobom i da ga je jedva ikada u životu spopao bijes ili ljutnja.
Međutim, ne treba misliti da je drugi veliki lider Ruske revolucije u svemu inferioran svome kolegi. Postoje stvari u kojima Trocki nesumljivo nadmašuje Lenjina, on je pronicljiviji, jasniji u izražavanju, dinamičniji. Lenjinu savršeno odgovara sjediti na predsjedničkoj stolici Sovjeta narodnih komersara i genijalno voditi svjetsku revoluciju, no on se očito ne može nositi sa titanskim zadatkom koji Trocki nosi na svojim plećima – iznenadne posjete raznim krajevima zemlje, veličanstveni govori, lavine zapovijedi, uloga u elektrifikaciji zemlje ovdje, uloga u demobilizaciji armije ondje. Ne postoji čovjek na Zemaljskoj kugli koji bi mogao zamijeniti Trockog.
Istinski veliki vođe istinski velike revolucije moraju biti sposobni pronaći odgovarajućeg aktera za svaku znatniju ulogu u toj povijesnoj drami. Jedan od znakova veličine naše revolucije je taj što je Komunistička partija u svojim redovima pronašla ili iz drugih partija adoptirala i čvrsto uz sebe vezala toliko mnogo sposobnih ljudi za ovu ili onu funkciju u upravi.
Među svim tim jakima stoje dvojica najjačih – Lenjin i Trocki.
