Ovog puta kroz kutilivačku priču o onom što ih je zadesilo izdvaja se nekoliko najobičnijih ljudi koji su nadrasli sredinu naučenu da bespogovorno sluša što im beznačajni i nedorasli političari rade i poručuju, pa su bez imalo ustezanja ustali da brane i svoju i imovinu komšija druge nacionalnosti.
Kutilivač je naselje smješteno pet-šest kilometara sjeveroistočno od Mostara, s više od 1600 stanovnika, promijenjenom strukturom stanovništva, a nakon rata pretežno nastanjeno i izbjeglicama iz istočne Hercegovine. Neobično je da se dva sela često i spominju i pišu kao jedno naselje (Kutilivač, Kuti-Livač), pa su se tu na pola puta između Kutija i Livča, na lokalitetu Semetovac, nastanili i prognani. Sve njih, bilo da su domaći ili prognani, pisali se odvojeno ili zajedno, sa ili bez crte, vežu dva višedecenijska problema. Otpad za smeće Uborak i kamenolom za koji se, više od decenije, vode pravne bitke – jesu li otvoreni ili zatvoreni, imaju li ili nemaju dozvole i papire za rad, ko je (ne)nadležan a ko (ne)odgovoran. I dok gradske, kantonalne i federalne vlasti najčešće izdaju kontradiktorne papire, dozvole i saopštenja, građani ovih dvaju naselja, odvojeni ili spojeni onom crtom u nazivu naselja, protestuju, bune se, dokazuju i demonstriraju.
Zbog toga je ovo naselje više u naslovnicama, novinama i portalima negoli svi ostali problemi kojih u Mostaru nikad ne nedostaje (Inspekcija zabranila, vlast ponovo otvorila mostarsku deponiju, Grad traži da se deponija otvori, Tihi ubica građana i građanki, Protesti na deponiji). I tako decenijama. U međuvremenu je formirana nevladina organizacija “Jer nas se tiče” koja žestoko napada gradonačelnika i gradsku vlast za sva dešavanja oko Uborka i posljedice koje trpe ne samo građani ovog područja nego i čitava regija.
Ne ostaje im dužan ni gradonačelnik, koji uvijek traži krivicu u drugom, pa poslije posljednjih oktobarskih događaja oko Uborka i problema s odvozom smeća izjavljuje kako problem zbrinjavanja komunalnog otpada u Mostaru nije rezultat neaktivnosti gradskih vlasti, već dugogodišnjih opstrukcija koje su usporile provedbu pravomoćnog plana zatvaranja i sanacije deponije Uborak. Priča mu je ista ili slična onoj što o Partizanskom ne prestaje da bulazni.
Ekološka stradanja i Uborak nisu bili dovoljni, pa je Kutilivču i njegovim mještanima, gle čuda, natovaren i kamenolom i sve koncesione ujdurme moćnika koji ne biraju način kako da ostvare veliku, brzu i sigurnu dobit. Kad su dogovorili gdje da miniraju i ruše, valjda nisu ni razmišljali kako do tog kamenoloma i da dođu. Proteklih dana su, zato, u ovo selo pristizali inspektori, kamioni, bageri, sve sa ciljem da se postojeći put proširi na privatnim posjedima za teške kamione. Put su, tvrde mještani, probili i sami asfaltirali, a sad bi da im i to otmu, i put i njihovu zemlju. Na jedno, ipak, nisu računali ti silni planeri. Na otpor mještana.
Srećom, u ovoj kutilivačkoj priči postoje i neki ljudskiji primjeri, koji gotovo nikad ne dolaze iz vlasti ili politike, već neposredno od ljudi koje ujedinjuju prirodne ili političke nesreće. Komšiluk. Jedan od takvih komšija je i Aner Omanović.
Naslušao sam se govora, više loših nego dobrih, ali me Aner otrijeznio dok mi je kazivao iz srca i duše, ostavio trag iskrenosti onog o čemu je pričao: ”Nije ova naša priča od jučer. Stara je stotine godina ili onoliko koliko postoji Kutilivač. Mene su moji preci, i otac i dedo, i mnogi prije njih, naučili da je komšija svetinja a dobro zavjet. Branili smo i čuvali jedni druge, dijelili koru hljeba, živjeli u slozi i jedinstvu. Ne onom iz udžbenika, već onom u zajedničkom dvorištu i avliji. Čestitali mi njima Božić, oni nama Bajram, igrali lopte po vrtačama i prepisivali domaće zadatke. Ni rat nije razvalio, osim par nikogovića, to naše prijateljstvo. Oni koji su otišli uradili su to jer su morali. Danas bi, preko njihovih i naših imanja, da oduzimaju put koji smo mi napravili, proširivali ga i otimali nam preostalu imovinu. E neće moći! Zajedno su muslimani, katolici i pravoslavni. U borbi za opstanak nakupili smo torbe dokumenata da vlasti koja to uporno gura dokažemo, iako to sve znaju, kako ni Milovanu i Goranu, ni Ibri, ni Ivici neće njihovo oteti. Gradonačelnik se nije ni udostojio da bar dođe i razgovara s nama, umjesto njega dolaze bageri i inspektori, kako kažu, da sad čiste mine, a usput obilježavaju novu trasu – kamenolom puta. Mi jesmo za napredak i izgradnju, za autoput, jesmo za dogovor, ali uništenje preostalog baš neće moći makar to morali i golim životima spašavati”, u dahu mi izgovori Aner. I nije Aner sam, prijetili mu ili ne prijetili. Ovdje u Kutilivču je puno nekih anera koji samo imaju druga imena ili prezimena.
S vrha Veleža, koji im je najbliži, vidi se vrh Lovćena kako blješti, a tu iz Livča dolina Neretve i čari bjelopoljske kotline. Dokle oko dopire nekad se vidjela sva hercegovačka ljepota, a danas Uborak zamaglio i život i plantaže. Šta li će tek biti kad kamenolom i kamioni prorade, pitaju se i brane tu ljepotu građani Kutilivča. I Bošnjaci, i Hrvati i Srbi. Svi zajedno. Ne ostavljaju oni ništa za poslije, jer ako se sad ne izbore neće biti ni onog poslije. Malo je ko od onih što se silom diče izvrdao da se s one strmine iznad Kutija što prema Veležu vodi niz brdo još brže vrati. Spustit će se ili survati mnogi što su dograbili vlast i pare, vjeruju mještani ovog jedinstvenog i slobodarskog naselja. Odavno je ta kutilivačka trojka razumjela i shvatila, i srpska i hrvatska i bošnjačka, da su im najžešći protivnici ne oni što se drugačije mole i prezivaju, već oni „njihovi“ što ih u te torove decenijama guraju.
