Sa Huremović smo razgovarali o pripremama za Povorku, tome šta za nju znači taj dan, ali i trenutnom položaju LGBTIQ+ osoba u BiH i svijetu, otporu, važnosti solidarnosti i zajedničke borbe u zbilji koju živimo, a koju osim izazovne lokalne političke situacije diktiraju i globalni politički procesi.
U toku su pripreme za 6. Bh. povorku ponosa. Kako danas doživljavaš odnos šire javnosti prema Povorci – da li vidiš neke pomake, stagnaciju ili nazadovanje kada je u pitanju samo interesovanje za Povorku?
Još uvijek živimo u društvu koje je obojeno predrasudama prema LGBTIQ+ osobama, pa je i odnos prema Povorci vrlo izazovan. S jedne strane bih mogla reći da su upravo na tom polju vidljijvi pomaci, upravo kroz podršku koja dolazi do nas, ali recimo sa druge stane je vidljiv pad broja osoba koje dolaze na Povorku. Kada razgovaramo sa različitim ljudima koji su bili na Povorci, nekako je uvriježen stav da ne moraju biti na svakoj Povorci, pa valjda zbog te činjenice da se svake godine orgnanizuje daju sebi mogućnost da ne dođu. Mislim da je to pogrešno, naraočito ako vidimo da je udar na prava GLBTIQ+ osoba ponovo u toku, i da mi stalno moramo da branimo ono što smo postigli i budemo otpor da nas ponovo ne kriminaliziju ili vrate u četiri zida. Zbog toga je velika odgovornost na cijelom društvu, na svim podržavateljima_cama da budu tu, ruku pod ruku, s nama svake godine, i da zajedno pošaljemo još jaču poruku da smo tu i da se zajedno borimo.
U posljednjih 6. godina svijet u kojem živimo se mnogo promijenio. Pred prvu Povorku sanjali da će prava LGBTIQ+ osoba u BiH u godinama pred nama postajati dijelom zvaničnih politika, a da će se homofobija drastično smanjivati. Međutim, svjedočimo sve većem zaokretu u desno kada su u pitanju politike u svijetu, pa do svega onoga što se dešava u Poljskoj, Mađarskoj, Hrvatskoj itd. Antirodne politike postaju dijelom agendi političkih stranaka, koje se sve više okreću tradiciji i religiji. Gdje smo mi u svemu tome?
Nažalost nismo nigdje drugo nego upravo u tome svemu. Brisanje rodnog identiteta iz zakona u RS-u jasno šalje poruku da se i bh. politika okreće sve više desno (iako mislim da je uvijek i bila), te da smo mi prvi koji smo na udaru. Opasno je ovo što se trenutno dešava, nismo ni svjesni kakve posljedice će sve to ostaviti na cjelokupno društvo, a naročito na marginalizovane grupe poput LGBTIQ+ zajendice. Udaraju na naš lični integritet, brišu nas iz zakona, poručuju nam da nismo poželjni i da nas neće štititi, samim tim daju zeleno svjetlno nasilnicima da vrše nasilje nad nama bez ikakvih posljedica.
Od samog početka, Bh. povorka ponosa je prije svega politički protest, koji se ne libi da artikuliše svoje zahtjeve prema nadležnima, a tek onda prostor za zabavu i uživanje. Koliki je značaj takve Povorke za LGBTIQ+ zajednicu u BiH, posebno u kontekstu rastuće političke nestabilnosti?
Sve što se desi kroz Povorku ima ogroman značaj, od same činjenice da izađemo na ulicu, da ponosno prošetamo, da iskažemo naše nezadovoljstvo, da uzdrmamo patrijarhalne norme, da im se suprotstavimo i kažemo da nećemo da živimo ukalupljeni, to je sve neophodno za razvitak društva. Kada mi svi zajendo, ruku pod ruku, stanemo i kažemo, primjera radi, „No pride in Genocide“, to šalje veliku svjetsku poruku koja prevazilazi granice LGBTIQ+ identiteta, i govori o solidarnosti i empatiji kao vrijednostima koje svi i sve moramo više njegovati i tačno, jasno i glasno iskazati naše stavove. Rijetki smo koji to rade u ovome društvu, koji se ne bave samo svojom nišom, već proširuju i pokušavaju ujediniti borbu.
Kolektiv Bh. povorke ponosa je neformalni, volonterski, grass roots kolektiv, koji sve ove godine opstaje zahvaljujući vjeri ljudi koji ga sačinjavaju u zajedničku ideju, solidarnost i drugarstvo. Bh. povorka ponosa nikada nije imala ambiciju da postane organizacija. Koliko je to važno u kontekstu današnjice u kojoj živimo i promjenljivih donatorskih politika, iniciranih političkim turbulencijama?
Mislim da je jedino ispravno i da jedino možemo na takav način zadržati nezavisnost. Mi povorku možemo organizovati i sa nula maraka, kao i sa 20.000 KM. Ali ne pristajemo ni na kakve kompromise koji će značiti prilagođavanje određenim politikama donatora i slično. Naši stavovi su javni i jasni, oni proizlaze iz naših principa i vrijednosti i svako ko nas hoće podržati, mora znati da mi to nećemo zbog njihove podrške mijenjati. Važno je da ostanemo principijelni. O svemu tome recimo jasno govori i činjenica da trenutni zaokret u Americi, zatvaranje USAID-a, nije poremetilo nas, jer u Povorci niko ne prima platu, ne dobija honorare, već je tu čisto volonterski.
Kroz ovogodišnju temu Povorke ponosa, rekapituliraju se svi oni zahtjevi sa kojima već godinama Povorka, ali i LGBTIQ+ zajednica u BiH izlazi prema institucijama i nadležnima, a oni ostaju gluhi na to. Možeš li nam reći nešto o tome?
Tako je, analizirajući prethodne godine, naše zahtjeve, našu borbu – shvatili smo da nema smisla otvarati neku novu temu, kada prethodni zahtjevi nisu ispunjeni. Bez dobijanja osnovnih ljudksih prava, a to je pravo da stupite u legalnu zajednicu sa vašim partnerom, pravo da dobijete pristup zdravstvenom sistemu i da promijenite oznaku spola ako to želite, da budete zaštićeni i prepoznati kroz Krivične zakone i da zločin iz mržnje prepozna nas kao zaštićenu kategoriju, pravo na prepoznavanje nasilja u porodici nad GLBTIQ+ osobama i zaštitu od istog. Sve to je neophodno da bismo uopšte mogli govoriti o tome da smo postigli neki nivo ravnopravnosti i zaštite. Nažalost, proces zakonske promjene je veoma spor i dok je on takav, životi LGBTIQ+ osoba itekako pate. To moramo promijeniti, i zato ove godine ponovo šaljemo sve iste zahtjeve i tražimo brže i efikasnije promjene. Naši žiovoti ne mogu više čekati, oni trebaju zakone i zaštitu od insitucija.
Slogan “Ljubav je zakon” nosi snažnu, ali višeslojnu poruku. On istovremeno govori o pravu na ljubav, ali i o potrebi za zakonskom zaštitom ljubavi svih građana i građanki BiH. Kako Ti tumačiš ovaj slogan?
Za mene je on sažeo sve ono što mi tražimo svih ovih godina, i što jeste u srži našeg postojanja. Za mene „Ljubav je zakon“ znači da je ljubav uvijek i zauvijek tu, da mi postojimo, uprkos svim preprekama i izazovima, da se volimo, gradimo porodice i dom, odgajamo djecu, ali i da je ljubav iznad svih zakona. S druge strane, ovaj slogan poručuje da zakon treba jednako štititi svaku osobu u ovom društvu, bez obzira nja njene karakteristike, te da nas ne štiti ravnopravno kao ostale. Zato zahtijevamo da ljubav bude prepoznata i kroz zakone, kako bismo osjetili bar malo pravde u našim životima.
Na koji način ljubav može postati osnova za društvenu promjenu? Da li ljubav, kao čin brige i solidarnosti, ima i subverzivni potencijal?
Kao što je historija pokazala koliko mržnja može učiniti promjena, toliko, ako ne i više, ljubav u svojoj osnovi može činiti čuda. Ako se odlučite da priglite ljubav umjesto mržnje, vaša percepcija, vaša energija se mijenja. Vi unosite toliko toga pozitivnog oko vas, da se vaša okolina neminovno mijenja. Homoseksualna ljubav je uvijek bila subverzivna, ona kao takva podrijeva sve one heteropatrijarhalne norme koje pokušavaju da kontrolišu seksualnost, ali i samog čovjeka. Opstajući kao takva, ona biva snažan otpor takvim stremljenjima. U suštini homoseksualne ljubavi jeste sloboda, a ne želimo li svi da težimo ka njoj.
Smatraš li da je ljubav kao takva u svojoj osnovi politički čin, pogotovu u društvu u kojem živimo, a naročito u kontekstu svake ljubavi koja nije propisana konvencijama i patrijarhalnim normama? Može li se danas uopšte odvojiti intimno i političko?
Da, ljubav jeste politički čin ako vam neko uporno ne dozvoljava, zabranjuje ili vas isključuje iz zakona. Kako se pogrešno to sve gleda svjedoči i famozna rečenica: „Nemam ja ništa protiv, ali neka to rade u svoja četiri zida.“ Uvijek me izrevoltira, jer takav stav je itekako ignorantski, neupućen i u svojoj osnovi homofoban. Samo kada bi svi zastali i na trenutak promisliti šta su time izgovorili i na šta su nečiji život sveli. Jer niti jedno ljudsko biće ne može postojati samo unutar četiri zida, niti njegov život jeste samo seksualnost. Pa tako i LGBTIQ+ osobe moraju raditi, kao i svi ostali, školovati se, družiti, odlaziti na sastanke, u kupovinu, plaćati račune, kupovati kuću, komunicirati sa majstorima i šta sve ne. A kako će to uraditi ako ne van četiri zida?! Zato ni ne postoji granica između intimnog i političkog, jer sama država reguliše to intimno – brak kao zakonska institucija upravo svjedoči tome.
Šta tebi lično znači Povorka ponosa i postoji li neki trenutak sa prethodnih Povorki koji posebno pamtiš?
Za mene je Povorka osjećaj da nisam odustala od toga da doživim nekad pravdu zbog onog što jesam u ovoj državi. Ona mi pruža nadu da možemo biti solidarni, empatični jedni prema drugima, i da bez obzira ko smo i šta smo, možemo ostvariti suživot i sreću. Pamtit ću zauvijek prošlu Povorku kada je moja partnerica, nakon duuugih pet godina napokon sa mnom prošetala ponosno. Za mene je to bilo ogrnomo, naročito jer znam koliko je ona planina morala preći da bi bila tu, prije svega zbog sebe, a onda i zbog mene, ali i zbog nas i naše budućnosti.
Imaš li neki ritual na samo jutro pred Povorku J ?
Nisam baš osoba od rituala, haha. Ali pokušavam nekako da taj dan od samog buđenja bude dan sreće, ponosa, slobode. I zaista je do sad tako bilo. Punim plućima pokušavam biti u sadašnjosti baš tada, kako bih moglo osjetiti svaki dragocjen trenutak te slobode u sebi, makar ona bila prividna, jer je samo taj dan.
