Dok sam prepričavao anegdote s tog ispita, sadašnji direktor Narodnog pozorišta Dino Mustafić kaže mi: „Pogledaj ovu fotografiju…“ Na njoj je Branislav Nušić, za kojeg nije toliko poznato da je dvadesetih godina prošlog vijeka bio i direktor Narodnog pozorišta. Govorio mi je s ushićenjem o Nušićevom značaju za razvoj ne samo ove ustanove nego i kulture u Sarajevu. To se vidi na prvu: Mustafić je čovjek kulture – one koja popravlja svijet i ljude oko nas.
Radi se o jednom od najvažnijih bosanskohercegovačkih pozorišnih i filmskih režisera, poznatom po dugogodišnjem angažmanu u kulturi i javnom životu. Njegov film Paviljon otvorio je ovogodišnji Sarajevo Film Festival, što je izuzetan profesionalni i kulturni uspjeh jer je domaći film otvorio glavni program festivala. Kao direktor Narodnog pozorišta, Mustafić je ove godine potpisao i režirao praizvedbu prvog bosanskohercegovačkog autohtonog mjuzikla ‘Sarajevo, moje drago (autorsko djelo Zlatana Fazlića Fazle). Pod Mustafićevim mandatom Narodno pozorište je također ugostilo operu Tvrtko, kralj bosanski, a između ostalog režirao je i predstavu Jedan je Muhamed Ali autora Almira Imširovića.
Osim što uspješno vodi jednu od najvažnijih kulturnih institucija u zemlji i regiji, Mustafić je angažirani intelektualac koji ne pristaje na pasivni status. Kada bih ga uporedio s nekim u kulturnim koordinatama ovog prostora, Mustafić zauzima mjesto kakvo u Evropi ima Thomas Ostermeier, njemački režiser i dugogodišnji direktor berlinskog pozorišta Schaubühne. Kod obojice institucija pozorišta nije birokratski aparat nego živi javnopolitički i estetski prostor. Nabrajajući sve ono što Mustafić radi, zahvaljujući njegovoj viziji, umjetničkoj hrabrosti i sposobnosti da Sarajevo i Bosnu i Hercegovinu predstavi kao prostor savremene, angažirane kulture, nema sumnje da je Dino Mustafić jedna od najzaslužnijih ličnosti 2025. godine.
Na zidu Narodnog pozorišta vise fotografije onih koji su ovu kuću vodili prije njega, a Mustafić pripada onima koji razumiju da institucija ne živi od teatarskih zidova i pozornica, nego od ideja i hrabrosti. Pozorište ne služi da se u njemu šuti, nego da se u njemu govori – jasno i odgovorno. U vremenu u kojem kultura često traži opravdanje za vlastito postojanje, Mustafić je čini nužnom, a to je možda i najveća režija koju jedan čovjek može potpisati.
