Šehićev roman nema „rodbine“ u bosanskohercegovačkoj književnosti, nema knjigu blizanca, ali se u njegovu rukopisu zrcale svi oni brojni pokušaji govorenja o iskustvu stradanja, gubitka i velike tuge, naveli su iz Društva pisaca.
Šehić je pjesnik Une, vojnik Krajine, uvijek sa žestinom i inventivnošću u razgovoru, komentaru ili književnom radu. Jednom mi je u kultnoj kafani „Dva ribara“ na Čobaniji pričao o tome kako je bio ranjen u ratu, baš u vrijeme kad se igralo Svjetsko prvenstvo u fudbalu u Americi 1994. U bihaćkoj ratnoj bolnici ranjenici su htjeli gledati finale između Italije i Brazila, ali su tada u sobu ušli Bužimljani s imperativom da se prebaci na drugi kanal jer je na njemu Bruce Lee mlatio protivnike. Logično da se na televiziji prebacio kanal, jer jedan je Mali zmaj.
Faruk Šehić je književnik s kojim jednostavno nema rasprave, jer u njegovim djelima rat, ljubav, gubitak i sjećanja grade unutrašnji pejzaž. On je na neki način beskompromisan u svom pisanju kao što su Bužimljani isključivi kada je riječ o Bruceu Leeju. Šehić ne piše da bi bio popularan, da bi se nekom dodvorio ili da bi ugodio tržištu – on piše zato što mora. Vidi se da njegovo pisanje dolazi iz utrobe. Živio u Sarajevu, Berlinu ili negdje u Švicarskoj, u njemu je Una. U toj vodi oblikuje se njegovo razumijevanje svijeta i ljudskih sudbina.
On je umjetnik koji razumije ratne drame i obične, svakodnevne trenutke života. Zna kako razmišljaju Bužimljani i svi oni koji su, kao i njegovi likovi, preživjeli rat, ali nisu izgubili ljudskost ni sposobnost za tvrdoglavost, smijeh, ljubav i otpor prema nepravdi. Čovjek koji piše u ritmu Une i Brucea Leeja zaslužuje da bude jedna od Ličnosti godine, posebno kada se promišlja o osobama koje oblikuju našu kulturnu, društvenu i moralnu stvarnost.
