„Vidiš ono svjetlo dolje niz ulicu? To je Rasimova kuća“, rekao mi je mještanin kada sam bio u posjeti Novom Pazaru i Hadžetu. Rasim Ljajić dolazi iz te kuće, te mahale i tog grada, i otuda je započeo dugu političku i društvenu utakmicu za prava Bošnjaka u Sandžaku. Ljajićeva sposobnost za kompromis, koja je bila i ostala njegovo najjače oružje, bila je ključna u trenucima kada se historija na ovim prostorima prelamala. No ove godine ono što Ljajića čini posebnom ličnošću jest njegov doprinos u sportu, čime se dugo godina također bavi kako u rodnom Novom Pazaru tako i šire…
Preuzimanjem funkcije predsjednika beogradskog FK Partizan, Ljajić je ušao u klub koji je godinama bio simbol institucionalnog haosa, finansijske neizvjesnosti i unutrašnjih sukoba. Kada je legendarni Ivica Osim preuzeo Partizan početkom devedesetih, zamislio je da od tog kluba napravi balkansku Barcelonu. Švabo je znao šta znači Partizan, pa je 2016. godine izjavio: „Neću nikog da potcjenjujem, da ne misle ovi moji u Sarajevu da je Željo mali klub, ali dok nisam stigao u Beograd nisam znao šta znači raditi u velikom.“ Prije Ljajića, kojem su se pridružili Peđa Mijatović i Danko Lazović, Partizan je bio u rasulu, s dugovima i nikakvim izgledima da vrati staru slavu. Umjesto obećanja o brzim titulama, populizma, galame i kratkoročnih iluzija, Ljajić je sa svojim timom ponudio ono što u ovdašnjim ušima često zvuči nepopularno: konsolidaciju, finansijsku disciplinu i povratak elementarnog povjerenja u upravljanje klubom.
Rezultati takvog pristupa nisu izostali. Partizan je jesenji prvak Srbije i na tabeli ima bod prednosti u odnosu na ljutog rivala Crvenu zvezdu, što dodatno potvrđuje da stabilnost i red mogu proizvesti i takmičarski iskorak. Posebno vrijedi spomenuti ulaganje u razvoj mladih igrača, što će dugoročno sigurno biti glavna karta kluba iz Humske bez obzira na to kako završi ova sezona. Naravno, ne ide sve idealno, i unutar rukovodstva postoji dosta nesuglasica, ali Ljajić, kao predsjednik, ima harizmu strpljivog čovjeka koji prepoznaje identitet kolektiva – neko ko stabilnost stavlja ispred euforije, instituciju ispred instant koristi. On zna da se velike pobjede rijetko rađaju iz haosa, pa je u Partizanu jedna vrsta Džedaja – poput Obi-Wan Kenobija, smiren, promišljen mentor koji vodi druge kroz haos, ali postojan u principima.
Ljajić odudara od klasičnih bukadžija koji vode klubove na prostoru bivše Jugoslavije, zbog čega je često i kritikovan: jednima previše umjeren, drugima previše dosljedan. Ovakvi ljudi su rijetki i dragocjeni – zato je Ljajić i jedna od Ličnosti godine 2025. U sportu, kao i u politici, Rasim Ljajić ostaje čovjek koji ne traži aplauz u prvom redu, već rezultat koji će doći – a nije li to i nasljeđe najvećeg fudbalskog Džedaja ovih prostora, velikog Ivice Osima. „Nogomet je veoma jednostavan, a sve ono što je jednostavno je i teško“, rekao je jednom Švabo. Ono što radi Rasim Ljajić na prvi pogled izgleda jednostavno. Upravo zato je to i teško i veliko. Kad svjetla Hadžeta pokriju Humsku, nema sumnje da Švabo Osim poput Yode namigne na nebu…
