U trenutku kada sam čuo za zemljotres u Japanu, dovršavao sam za žurnal.info tekst o Sanctum, filmu koji je producirao James Cameron. Ideja je bila da filmsku priču o ocu koji u pećini ponovo uspostavi vezu sa sinom povežem sa jugoslovenskom mitologijom, po kojoj je Otac svih naših naroda i narodnosti utočište pronašao u pećini u Drvaru. Onda sam od toga odustao, jer sam u reakcijama na zemljotres u Japanu prepoznao ideologiju (zapravo religiju) koju artikulišu Cameronovi filmovi. O čemu je riječ?
ŠTA JE BIT PRIRODE
Ako među holivudskim rediteljima sa A-liste postoji promoter matrijarhata, dosljedni kritičar terora oca, onda je to James Cameron. To je najuočljivije u Terminatoru 2 i Aliens, njegovim studijama o majčinstvu. Sliku kvare samo Istinite laži – nenadani, neobjašnjivi i trijumfalni upad oca u Cameronov opus. No to je sve tek predigra za Avatar, u kojem Majka Priroda pobjeđuje ne samo Oca, nego i čovjeka.
Sada, Cameron se pojavljuje kao producent filma Sanctum, prvo ime na traileru. Tako je i pravo, Sanctum suštinski i jeste Cameronov film, jer vizuelno nastavlja tamo gdje je stao Ambis (pod vodom), a ideološki tamo gdje je stao Avatar (nad očevim lešom). Priča je to o grupi istraživača pećina, koji se spuštaju u “majku svih špilja”. Tamo će ih zadesiti nevolja – kiša će donijeti poplavu, voda će se uliti u špilju. Njihova jedina nada je da rone kroz pećinske kanale i pokušaju stići do mora. U tome će ih predvoditi otac, sin i kapitalista koji je finansirao ekspediciju, ovdje u funkciji ne-svetog duha. Film završava hepiendom, iako će preživjeti samo sin. Hepiendom, kažem, jer sukob između oca i sina, konstantno zgroženog očevom surovošću i samovoljom, biće izglađen: sin će, kada izroni iz vode i vrati se u svijet, saopštiti kako je u tami pećine, duboko u utrobi zemlje, po prvi put razumio oca, njegovu filozofiju i veličinu. Nije li to risky business, snimati film u slavu oca u trenutku kada demonstranti svrgavaju očeve država i nacija, kada se autoritet doživljava još samo kao dio onoga što treba porušiti, a zakon oca smatra samo nasilnim suprotstavljanjem prirodnom načelu ravnoteže? Nije li Sanctumom, onda, Cameron načinio faux pas, pa još i iznevjerio vlastitu ideologiju?
U Sanctumu, naši se junaci spuštaju u utrobu Majke Zemlje. Doduše, specifičan je to silazak: ulaz u Esa-ala pećinu, snimljen iz helikoptera, asocira na džinovski anus koji se pred našim pogledom jezivo i širom otvara usred pacifičke prašume. Malo kad na filmu su analne anksioznosti junaka čijim ćemo manifestacijama prisustvovati tako nedvosmisleno najavljene.
U svojoj analnoj trajektoriji (izrazu “uvući se u guzicu” – ovaj film daje sasvim novo značenje – ovdje doista vidimo ljude kako se Majci Zemlji uvlače u prkno), Sanctum slijedi trend pećinskih horrora koji je 2005. pokrenuo izvrsni Marshallov The Descent, i kombinuje ih sa takođe trendovskim filmovima preživljavanja (vidi očajni Boyleov 127 hours).
Podsjetimo se: u Avataru, kapitalizam je ekscesivni, samovoljni Otac iz Freudovog Totem i tabu – onaj koji nameće zabrane, i za kojega ne postoji nijedna zabrana. Film završava ubistvom tog oca i „mističnim“ sjedinjenjem sina s Majkom. U Cameronovoj interpretaciji, to je hepiend. Da li, zaista? Nije li činom oceubojstva udaren temelj za nastanak civilizacije – nije li civilizacija pobijedila u trenutku kada su se Na’vi obranili od nje? Nije li trijumf Oca već u tome što je žitelje svijeta u koji se nepozvan pojavio prisilio da ga ubiju? Žitelji Pandore obranili su se od njega, ali nije li ono što neizbježno slijedi – povratak Oca? Ne slijede li, nakon Avatara, nove Istinite laži? Jer Otac trijumfuje onako kako poštar zvoni – uvijek dva puta: prvi put dok smo mu pokoreni, i drugi put kada se, slobodni od njega, zbog svoje slobode kajemo. Cameron je na Pandori obranio Zakon Majke Prirode, ali po koju cijenu: sve što na planeti živi oslobodio je sin, koji je doslovce sišao s neba i uzeo tijelo urođenika. Ovo sa sinom koji nas oslobađa zvuči poznato?
Avatarom nam je Cameron poručio kako Čovjek treba nestati jer je etički nedostojan života, jer se etički ogriješio o Majku Prirodu – zato što je kopa, sagorijeva, zagađuje i tako povrjeđuje i vrijeđa. Ali: život je kasapljenje, krvarenje, ubijanje, truljenje, neprekidna borba – kako se, uopšte, toga može biti nedostojan? Ništa iz prirode ne traži etičko utemeljenje svoje egzistencije – ni sama priroda nema etičko utemeljenje. U prirodi prirode je da ne razlikuje vrijednosti: njoj je sve svejedno, to je sama bit prirode, kako je u Podrumu pisao Bernhard.
Cameron je u Avataru stvorio svijet etički očišćen od Oca. A onda je producirao Sanctum, film u kojem se tiranska samovolja oca pokazuje nužnom za opstanak sina. Otac se ovdje ponaša kao produžena ruka prirodne selekcije, onaj koji će dotući slabe i izdići jake. Oca u Sanctumu ne muče etičke dileme: on će ranjene bez milosti ostaviti da iskrvare, ženu sa kojom roni bez dvoumljenja ostaviti da se uguši, niti jednim činom neće dovesti u pitanje opstanak sposobnijih, neće pokazati slabost samilosti prema onima koji zaostaju.
SAMO MRTAV OTAC JE DOBAR OTAC
U Avataru, otac je zbir kulture, tehnike i kapitala, radikalno suprotstavljen Prirodi. Zato će ga Cameron bez milosti ubiti. U Sanctumu, otac će se sukobiti sa kapitalistom, stradati u sukobu sa njim, ali time omogućiti sinu da se spasi. Sin je isprva zgrožen očevim ja-sam-survival-of-the-fittest-fundamentalista stavom, ali će do kraja filma, rekosmo, razumjeti i prihvatiti oca. Koji je Cameronov prihvatljivi otac? Onaj koji je odbacio etičko i kulturu, pa se, opremljen tehnikom, spustio u utrobu Majke Zemlje da tamo sprovodi njen prirodni zakon. Tek takav otac vrijedan je sinovljevog poštovanja. Ali čak i takav, ne prije nego što je mrtav. Sanctum je, stoga, dosljedni Cameron – nikakva greška, nikakav korak u suprotnom pravcu. Cameronova doktrina parafraza je stare kaubojske izreke o Indijancima: samo mrtav otac je dobar otac.
Rečena doktrina, primijetimo, svakim danom dobija na popularnosti. Već u prvim satima nakon zemljotresa u Japanu, ionako idiot-friendly društvene mreže pogodio je cunami idiotskih komentara. Koji se mogu sažeti u ovo: “eto, Majka Priroda poslala nam je još jedno upozorenje, što će nam se desiti ako nastavimo da je ne poštujemo, ako se i dalje budemo suprotstavljali njenim zakonima”.
Aha. Majka Priroda nije manji tiranin od Boga Oca. I ne samo to: guess what – Majku Prirodu boli kurac za vas. Hrišćanski i muslimanski fundamentalisti koji vjeruju da će naši gradovi biti uništeni zato što tolerišemo pedere i njihove neprirodne seksulane prakse, i mamini fundamentalisti koji vjeruju da ćemo biti uništeni zato što tolerišemo narušavanje prirodne ravnoteže, ontološki su jedno. Njihova osvetnička majka koja nas uništava samo je dionizijska verzija njihovog apolonskog, gnjevnog starozavjetnog oca.
Reći kako smo sami krivi za tragedije o čijim dimenzijama ne uspijevamo ni misliti, krivi jer smo uvrijedili onoga/onu koji/a odlučuje o našim sudbinama, najbjedniji je, pa stoga i najčešći odgovor. Očito da je svaka glupost koja objašnjava “smisao” i dalje poželjnija od odsustva smisla. Koji je definitivno precijenjen. Za ništa čega nema nikada nije plaćena veća cijena.
