Radio sam na Bliskom istoku – u Libanonu, Siriji, Iraku – ali i ovdje, na Balkanu, istražujući dugu i tešku povijest regije. Posljednjih godina, fokus mi je na Ukrajini. Putujem i radim kao slobodni novinar za nizozemske i belgijske medije. Ovaj posao znači stalnu borbu – ne samo na terenu, već i u financijskom smislu i prilikom odabira priča. Ali omogućava mi i jednu ključnu stvar: slobodu izbora.
Ako moram izdvojiti jednu stvar koju sam naučio, to je da je život u zoni sukoba potpuno nepredvidiv. Dopustite mi da ispričam priču iz Sirije, iz 2019. godine. Radili smo blizu Baguza, posljednjeg malog dijela teritorija koji je držao ISIS. Moj tim – George, snimatelj iz Beiruta, Mahmood, najbolji fiker na svijetu, i Fas, najbolji vozač – bili smo na terenu. Bili smo u društvu još nekih kolega, uključujući jednog švicarskog reportera, ovisnika o ratu i alkoholu, koji je karijeru počeo u Hrvatskoj 1991. godine, i jednog Škota, tipičnog “ratnog kauboja” koji je AK-47 zamijenio kamerom.
Nakon dana snimanja, morali smo pronaći sigurno mjesto za spavanje, izvan dometa artiljerije. Smjestili smo se u napuštenu kuću u Abu Kamalu, gdje su već boravili kurdski borci i ekipa Sky Newsa. Na podu su bili tanki madraci – za ratne uvjete, pravi luksuz. Večerali smo kruh, tunu i malo sira. Poslije smo se pridružili ekipi Sky Newsa oko vatre i podijelili bocu viskija.
Oko šest ujutro, probudio nas je snažan udarac i bljesak svjetlosti. Sljedećeg trenutka, usred sobe stajao je muškarac s tamnom bradom i vikao na arapskom, mašući revolverom. Moja prva misao, ležeći u mojoj mumija-vreći za spavanje, bila je: ‘Gotovo je. ISIS-ovac je iz podruma i doša je da nas pobije.’ Osjećao sam se potpuno paralizirano.
Srećom, Švicarac je razumio arapski. Čovjek je urlao: “Posrali ste mi se u krevet! Posrali ste mi se na madrac!” Moj švicarski kolega je viknuo nazad: “Zašto bismo se mi posrali u tvoj krevet? Misliš da smo barbari?” Nakon vike i prijetnji, čovjek se smirio i izjurio iz sobe. Ispostavilo se da je to bio vozač Sky Newsa, Sirijac koji je predugo u ratu. I on je pio viski, otišao je u svoju sobu i legnuo, no stavio je glavu ravno u hrpu mačjeg izmeta. Da, bio je to mačak, koji je skoro uzrokovao našu smrt. Kasnije sam je vidio kako mi se trlja o nogu dok sam pio kavu. Takvi trenuci, gdje se smrtna opasnost pretvara u apsurd, najbolje ilustriraju kaos i nepredvidivost rata.
Kada se pripremam za put, stvari se dijele na tri dijela: priprema, rad na terenu i povratak kući.
Prvi je priprema. Kao freelancer, moram prodati svoje priče. U situaciji poput Sirije nakon pada Assadovog režima, sve je “zlato” – svi žele vidjeti što se događa. Ali u dugotrajnim ratovima, poput Ukrajine, morate pronaći jedinstveni kut. Moram smisliti priču, pripremiti ideju i pitati klijente, medije za koje radim, jesu li zainteresirani.
Nakon što dobijem zeleno svjetlo, slijedi tim i novac. Ja uglavnom snimam i fotografiram sam, kako bih bio financijski pristupačniji. No, najvažnija osoba u ekipi je fiker – on je više od prevoditelja. On je moj kontakt, moj savjetnik za sigurnost, moj vodič, on je sve. A fiksere, pogotovo dobre, morate dobro platiti. Ja plaćam svog fiksera i vozača 500 dolara dnevno. Pomnožite to s deset dana rada – 5.000 dolara! Troškovi su ogromni, a ja moram zaraditi dovoljno da pokrijem put i zaradim za život. Dakle, financijski, to je uvijek borba.
Sigurnost je najvažnija. Niti jedna priča nije vrijedna smrti. Prva stvar je HEAT trening (Hostile Environment Awareness Training). To je petodnevni tečaj koji vas uči kako se nositi s otmicama, napadima dronovima, raketama i kako pružiti prvu pomoć. Cijena takvog dobrog treninga je oko 3.500 eura, ali je neophodan. Oprema je također skupa. Moj set pancirke i kacige, na primjer, košta oko 15.000 eura. Nošenje pancirke nije samo za vašu sigurnost, već i za sigurnost kolega koji će vam morati pomoći ako ste ranjeni.
Također, ključna je mentalna priprema. Kako ću reagirati kada se nađem u opasnosti? Hoću li se smrznuti, pobjeći ili se boriti? Borba je glupa opcija, a bijeg i smrzavanje mogu biti jednako opasni. Morate razmišljati o tome prije nego se dogodi.
Jednom kad uđem u zemlju, moram razmišljati o slobodi izvještavanja i etici. Radio sam u zemljama gdje je sloboda nulta. U Iranu su mi dali kontroliranu SIM karticu, prate vas noć i dan, čak i u hotelskoj sobi.
U Siriji pod Assadom, dodijelili su mi vladinog fiksera. On nije kontrolirao samo mene, nego je kontrolirao ljude koje intervjuiram. Nastojao sam razgovarati s povratnicima koji su imali razloga žaliti se na vladu, ali su morali paziti što govore. On je stajao pored i slušao. To je vrlo tanka linija između dobivanja priče i čuvanja sigurnosti tih ljudi.
Uvijek se moramo prilagoditi lokalnim sigurnosnim uvjetima, ponekad nošenjem lokalne odjeće (Jemen) kako bismo bili manje vidljivi. U Kabulu, nakon što su se talibani vratili, jeo sam ručak s njihovim borcima. To je bilo kao u lavljoj jazbini. Izgledalo je mirno, ali osjećaj da bi jedna pogrešna riječ mogla biti fatalna bio je snažan. Adrenalin me uvijek udari tek kad se izvučem na sigurno.
Ipak, najteži dio je etičnost. Radimo s ljudima koji su izgubili sve, čije su priče ispunjene traumom, tugom i bijesom. U kampu za izbjeglice na granici s Grčkom i Sjevernom Makedonijom, radio sam priču o dječaku za dječji informativni program. Bilo je važno povezati se s njim. Onda mi je prišao drugi novinar i pitao: “Mogu li ga sada dobiti?” Ta rečenica, koja tretira ljudsko biće kao citat koji treba pokupiti, šokantna je. Ljudi nisu rekviziti.
Moj posao je da pričam istinu, ali moram paziti kako portretiram žrtve. Radije ću u ratnoj zoni fotografirati dijete koje se smije, nego ono koje plače. Moramo ih portretirati dostojanstveno. Ponekad si samo svjedok. Kada sam posjetio stariju ženu u Ukrajini koja je odbila napustiti svoj dom i prekrasan vrt blizu fronte, znao sam da je jedino što mogu je ispričati njezinu priču. I uvijek me boli što ih ostavljam u toj situaciji.
Kada nas, na primjer, Hezbollah u Bejrutu pozove na “press turu” po bombardiranim četvrtima (Dhahiyeh), znate da sudjelujete u propagandi. Svi međunarodni novinari snimaju iste kadrove. Ipak, to je prilika da vidite, da svjedočite. Moj stav je: uzet ću priliku, ali moram biti svjestan da je to propaganda, kao što bih bio svjestan i da me Izrael vodi na sličan put u Gazu. To je kompleksnost rada: balansiranje pristupa informacijama s prepoznavanjem manipulacije.
Najkonfliktniji dio je povratak kući. Kontrast između razrušenog Damaska ili prve linije u Ukrajini i terase u Rotterdamu, gdje ljudi bezbrižno kupuju, može biti zapanjujući i bolan.
Ključno je razgovarati. Imao sam terapeuta, koji je radio za Liječnike bez granica, s kojim sam mogao nazvati i razgovarati o tome što sam vidio i osjetio. Mnogi kolege izgube sebe u alkoholu ili drugim supstancama jer im je lakše tako se nositi s traumom. Moramo biti svjesni tih rizika i tražiti pomoć.
Što me pokreće? Nisam thrill-seeker. Iako sam s vremenom izgubio dio idealizma koji sam imao kad sam počeo, još uvijek vjerujem da svojim pričama možemo promijeniti male dijelove svijeta. Mogu zapadnoj publici pokazati da ti ljudi u Siriji ili Jemenu, iako drugačije vjere i navika, imaju iste snove za svoju djecu i sebe.
Moj je savjet mladim novinarima: Budite hrabri i ostanite neovisni i iskreni prema sebi. U svijetu punom “kreatora sadržaja” i lažnih vijesti, mi smo novinari – mi govorimo istinu onakvu kakva jest. To je sve važnije. Pronađite dobrog urednika, počnite s manjim pričama i ne plašite se miješanja žanrova. Dobro novinarstvo je zanat i poziv, i dok god postoji stvarna znatiželja i želja za preciznošću, ja ću biti na terenu. Želim ispričati ljudske priče, poput one o baletnoj trupi u Odesi koja je nastavila s probama unatoč uzbunama za zračnu opasnost. To je priča o životu koji odbija da se preda. I takve priče vrijedi iznova i iznova donositi.
