foto: OLX
RETROPIJA
Eto, ja naprimjer svoj osjećaj nostalgije uopće ne smatram banalnim. Sasvim obratno. Ponekad on zna biti “veličanstven”. Pa zar nije moguće da se “Utopija” nađe u prošlosti, a ne u budućnosti? U ovom inverznom, čudnovatom svijetu i životu koji danas živimo, a u kojem čak i ono naizgled najnestvarnije postaje itekako stvarno i moguće i obratno: ta mogućnost kao da postaje sasvim realna. Uostalom, zar briljantni anglopoljski filozof Zygmunt Bauman, poznat po svojoj teoriji “likvidnog (tekućeg) društva” nije svojim nostalgičnim pogledom unazad, za razliku od “Utopije” Thomasa Mora kao izvjesnom snu o još nerealiziranom idealnom društvu smještenom u budućnosti – svoju “Retropiju” smjestio direktno u prošlost? “Retropija” također simbolizira jedno nepostojeće (sigurno) mjesto “ali ne zato što jednom nije postojalo”, nego zato “što više ne postoji”, a nama je danas preostalo samo da “sanjamo o sigurnom svijetu kojem se može vjerovati”. Stoga, gledajući gdje i kako živimo, što se zbiva s nama, kakva su naša očekivanja i koje vrijednosti danas caruju – sve češće upiranje naših pogleda unazad, u prošlost kao u područje “izgubljene Utopije i sigurnosti” više nikoga ne bi trebalo iznenaditi. Ako za Oscara Wildea napredak nije bio ništa drugo doli “ostvarenja utopija”, danas svjedočimo sasvim obratnom procesu u kojem ljudi, a posebno mladi, od budućnosti ne očekuju nikakve “dobitke” nego samo “gubitke”. Živimo vrijeme u kojem po prvi put nove generacije strahuju da neće ostvariti niti kvalitetu života svojih roditelja, a bolju da i ne spominjemo. Tako se prošlost pojavljuje kao naše izgubljeno utopijsko mjesto, kao “Retropija”. Na neki način mi živimo vrijeme kraja utopija. Walter Benjamin, genijalni židovsko-njemački filozof čiji tragičan kraj u pokušaju bjekstva pred fašizmom upozorava još i danas, bio je ospsjednut slikom Paula Kleea “Angelus Novus”, na kojoj je prikazan anđeo koji izgleda kao da se s naporom pokušava udaljiti od nečega u što se zagledao raskolačenih očiju, otvorenih usta i krila spremnih za let. Licem je okrenut prošlosti a leđima budućnosti. Vihor, koji za Waltera Benjamina predstavlja budućnost, uhvatio mu se u krila. Taj “Novi Anđeo” ustvari je “Anđeo Povijesti” koji se okrenuo za 180°C .
INTRAHISTORIJA
Velki Miguel de Unamuno, Bask kojeg Španjolci smatraju “moralnim arbitrom nacije”, svojim “intelektualnim ministrom”, “skladištarem najviših moralih vrijednosti” (Francisco Javier Escobar Borrego), “budilnikom savjesti” (José Vicente Rodríguez), čovjek koji se u Salamanci 12. 10. 1936. g. za vrijeme proslave “Fiesta de Raza” usudio Francovim falangistima kazati da oni mogu pobijediti, ali da “pobijediti ne znači i uvjeriti” – uvodi pojam “intrahistorije” – “unutarnje povijesti” kao one “tihe”, “skrivene”, “svakodnevne povijesti” svakog pojedinca koja djeluje u “augustinskoj”, “samostanskoj tišini”, a na kojoj izrasta “vidljiva, zvučna povijest” jer se na “beskrajnom tihom čovječanstvu” izdižu oni koji stvaraju “buku povijesti”. Ta Unamunova “vida intrahistorica”, taj tihi, šutljivi, nijemi, stalni, unutarnji život jeste poput morskog dna, uporišta istinske povijesti. “Nevidljiva povijest” ustvari je “prava povijest”, supstanca progresa nasuprot oficijelnoj, bučnoj, lažnoj “metapovijesti” jer se “Istina traži ponizno”, tiho, a ne galameći. Ono što se medijski producira kao “povijest”, nije ništa nego “samo površina mora, pjena na vrhu vala” koja se okamenjuje u knjigama. A ispod toga “tvrdog pokorova” buja tihi svijet milijuna ljudi “bez povijesti”, koji svakog dana u svim dijelovima zemaljske kugle ujutro ustaju, rade i “žive u tišini mraka”, “nevidjivi poput suboceanskih koralja” koji čine bazu na kojoj se uzdižu vidljivi “Otoci Povijesti”. Tragedija je što u svakodnevnom životu ti “obični”, “nevidljivi ljudi”, ti “mravi” koji su temelj i graditelj svega postojećeg: prošlog (povijesti), sadašnjeg i budućeg – za “vidljivi”, reflektorima medija obasjan “bučan površinski svijet spektakla” dominantnih (lažnih) elita najčešće kao da i “ne postoje”.
SVJETLO
Ja sam Splićanin. Rođen sam u Splitu 1952. g., sedam godina nakon završetka Drugog svjetskog rata. Nisam tada razmišljao zašto je to tako, ali moj Split zbog nečeg su zvali “crvenim gradom”. Odrastajući, saznao sam da je Split 1941. g. imao 40 000 stanovnika od kojih je 12 000 “otišlo u partizane”, da je u Splitu 1944. g. djelovalo čak 15 000 aktivista “Pokreta”. Tada mi je sve “silo na svoje misto”, “postalo kjaro”. Pa Split je zaista bio “najcrveniji grad na svitu”. Samo iz splitskog “škvera” u partizane otišlo je više od 500 radnika (poginulo ih je 285). U partizanima su završila i oba splitska nogometna kluba nakon što su raspuštena jer su odbili igrati za talijanske i njemačke fašiste i njihove ustaške sluge. “RNK Split” odlazi u partizane 1941. g. (njegova je momčad gotovo kompletna izginula u “Prvom splitskom partizanskom odredu”), a “Hajduk” se obnavlja 1944. g. na slobodnoj teritoriji Visa i postaje momčad Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije, a 1945. g. Charles de Gaulle “Hajduk” proglašava počasnim klubom Slobodne Francuske. Prvi ilegalni partizanski oružani udarni odred u okupiranoj Europi formiran je u Splitu na južnoj strani Marjana na blagdan Sv. Duje 7. 5. 1941. g., kada su 63 Splićana položila “Antifašističku Zakletvu”: “U ime naroda zaklinjem se da ću se boriti protiv fašističkih okupatora i njegovih sluga. i za slobodu svog naroda dati sve svoje snage, a ako ustrba i život”. On će u kolovozu prerasti u “Prvi splitski partizanski odred”. Prve antifašističke novine također su bile osnovane u Splitu 23. 6. 1941. g. kada izlazi prvi broj “Našeg izvještaja”, ilegalnog glasila Komunističke partije Hrvatske za Dalmaciju koje će 1943. g. prerasti u “Slobodnu Dalmaciju”. Odrastajući u didinoj kući na Poljudu ispod babinog goblena Sv. Ante Padovanskog – zaštitnika naše kuće, tek sam kasnije skužio da su moj otac i njegova dva brata bili partizanski prvoborci, da su očevi roditelji, moja baba Vinka i dida Marin, završili u talijanskom zatvoru jer nisu htjeli položiti “talijansku prisegu”, da je moja majka Marija s (!)4 godine zajedno s njenim petnaestogodišnjim bratom Tomislavom otišla u Mosorski partizanski odred, da su njena dva brata (moji ujaci Ante i Miro) s dalmatinskim partizanima prošli Neretvu i poginuli na Sutjesci, da su materinog oca, mog drugog dida Marina, Nijemci ubili “na njene oči”, a majku joj (moju dobru babu Jelu) odveli u logor. Jer o tim se stvarima “prid dicom” nije puno pričalo. To je bila njihova, a vremenom će postati i moja (porodična) “nevidljiva” tiha “intrahistorija”.
TAMA
Splitska “tama” za vrijeme Drugog svjetskog rata, uz sve strašne nesreće koje je rat sa sobom donio, bila je puno svjetlije boje od one u većini drugih sredina, jer su “Snage Svjetla” moga grada, bez obzira na veličinu žrtve koju su zbog toga morale podnijeti, bile toliko hrabre, snažne i odlučne da mu nisu dozvolile da (povijesno) potamni, a još manje da (politički) pocrni. Izdajnici u Splitu gotovo da i nisu postojali. Tako je Split dao svega 50 ustaša i 45 četnika. Dakle među četrdeset tisuća Splićana našlo se manje od sto “apostata”, gradskih otpadnika. Bilo je tu još i 50 (regrutiranih) domobrana. Oni su ipak bili nešto drugo. Marks će u “18. brumaire Louisa Bonapartea” o deklasiranim otpadnicma, bresprizornoj rulji koja će podržavati diktaturu Napoleona III, pisati kao o “izmetu”, “društvenom višku”, “šljamu svih klasa” na koje se oslanja “populistički bonapartizam”. Marks ih naziva “roués” (pokvarenjaci, razvratnici), “raspadnutom masom”. Upravo “u tom šljamu, smeću, otpadu svih klasa” Bonaparte pronalazi “bezuvjetnu osnovu” svoje diktatorske vlasti. Baš u takvima uporište su našli i “naši” domaći fašisti jer svaki grad, svaka nacija, svaka država, socijalna skupina i društvo imaju svoj “izmet”. Ovih stotinjak splitskih izdajnika bili su “povijesni izmet” mog grada. Ustaša se u Splitu za vrijeme drugog svjetskog rata našlo jedva 50 (vjerojatno puno manje od broja njihovih današnjih simpatizera) na čelu kojih se, ironijom povijesti, našao splitski odvjetnik Edo Bulat koji je “na velika vrata” ušao u politiku ništa manje nego kao tajnik ORJUNE (Organizacija jugoslavenskih nacionalista), koja je u Splitu osnovana 1921. g. svega 26 dana nakon objavljivanja “Obznane”. Bulatova ORJUNA negirala je postojanje Hrvata, Srba i Slovenaca kao posebnih nacija smatrajući kako su oni samo “tri plemena” jedne te iste “jugoslavenske nacije”. On će (može li uopće biti išta luđe od toga?) nakon uspostave NDH postati ustaški “ministar za Dalmaciju” u Pavelićevoj vladi. Ministar je postao 12. 10. 1941. g. i na toj je funkciji bio cijelih osam dana, sve do 21. 10. 1941. g. Taman toliko dugo dok marionetski “Poglavnik” nije kao cijenu svoje sluganske vlasti morao svojim talijanskim gospodarima “darovati” Split, Dalmaciju, otoke i sve drugo što su htjeli. Nakon “pada” Italije 1943. g. Nijemci će u Split ponovo dovesti notornog Edu Bulata da šefuje splitskim ustašama, ali će on rezignirao slati poruke u Pavelićev “Glavni stan” kako u Splitu jednostavno nije moguće osnovati ustašku organizaciju jer “nitko neće da im se pridruži”. Zanimljivo je kako je odmah nakon formiranja NDH u Split stigao i četnički vojvoda Ilija Trifunović Birčanin, bliski suradnik Koste Pećanca kojeg će Draža Mihailović uskoro imenovati “komandantom Dalmacije, Hercegovine, zapadne Bosne i jugozapadne Hrvatske”. On sav u čudu 1942. g. piše Draži Mihailoviću kako “u Splitu i celoj Dalmaciji, a naročito u ovom glavnom mestu na primorju, kao da je devedeset odsto komunista”. Tako su isti jadi u Splitu i Dalmaciji mučili ustašku i četničku crnu bratiju.
BUDUĆNOST NAŠE PROŠLOSTI
Istinu o dalmatinskoj protuprirodnoj ljubavi između “ljutih neprijatelja ” ustaša i četnika (“braće po zločinu”) njihovi sljedbenici danas skrivaju “kao zmija noge”. Uostalom, pa zar još Nietzsche nije rekao kako “ne postoje činjenice“ nego samo njihova “interpretacija”?! Ovaj furiozni Nijemac kao da je anticipirao tragičnu sudbinu svog vlastitog filozofskog djela u naknadnim interpretacijama (u rasponu od nacističkih propagandista do suptilnog Heideggera i radikalnog Ernsta Noltea ili sumnji T. Manna u vezu između Nietzscheovog “bijega od građanskog” i fašističkog “ razbijanja svega građanskog” pa do Lukacsove teze o naslanjanju fašizma na Nietzscheov “građanski iracionalizam” itd.). Zločinci se uvijek nadaju kako će oni pobijediti i zatim napisati “svoju vlastitu varijantu povijesti”. Stari prepredeni lisac Churchill nije bez razloga kazao: “Povijest će biti dobra prema meni jer je ja namjeravam pisati”. Ironija naše situacije je u tome što su “dobri” u drugom svjetskom ratu pobijedili “zlikovce” ali kao da današnji trenutak tim povijesnim gubitnicima nekakvom “abrakadabra socijalnom alkemijom” daje šansu da svoj poraz naknadno pretvore u pobjedu a zlo u dobro i obratno. Žestokim jurišom revizionista na Istinu u vječnoj borbi između Dobra i Zla (ne nužno Ormuzda i Ahrimana) budućnost naše prošlosti ozbiljno je došla u pitanje. Na nama je da je obranimo kako ne bismo doveli u pitanje smisao vlastitog postojanja.
SPINOZA “KONTRA” UNAMUNA
Za razliku od Miguela de Unamuna jedan drugi veliki čovjek ogromnog moralnog integriteta, Baruch de Spinoza, smatrao je kako striktno osobni detalji nečije egzistencije ne zaslužuju značajniju pažnju u “Velikoj Shemi Stvari”. On smatra kako autobiografski detalji osobne povijesti kao i identitet grupe kojoj netko pripada ne znače previše. Spinoza živi u vremenu velike netolerancije 17. stoljeća (sam je postao žrtva sefardskih rabina koji su ga isključili iz židovske zajednice) a Unamuno je suvremenik jednog drugog strašnog vremena 20. stoljeća kada u uvjetima jačanja fašizma i početka španjolskog građanskog rata buja netolerancija. Veliki zamasi povijesti mljeli su i proždirali svaku vrstu posebnosti i individualnosti. On vidi da osim tog agresivnog, netolerantnog duha kolektiviteta (nacije, partije, ideologije, vjere, klase) koji sve unificira, pretvara u anonimni broj i obezljuđuje postoji i jedan drugi, intiman svijet “unutarnje povijesti” u kojem postoje ljudi s “imenom i prezimenom” i njihovim zbiljskim, najkonkretnijim životima i sudbinama. Upravo će taj prostor za Unamuna postati svijet “jedine prave povijesti”.
AKO JE LJUBAV JAKA, UNIFORMA NIJE VAŽNA
U svibnju 1942. g. ustaške vlasti iz Knina počele su razgovore s dalmatinskim četnicima kao i s onima iz Bosne. Već u lipnju postigli su međusobni sporazum. Veliki župan Velike župe Bribir i Sidraga, ustaški stožernik David Sinčić, 17. 6. 1942. g. poslao je iz Knina nadređenima brzojav: “Postignuta je suradnja s četničkim vođama Bogunovićem, Đujićem, Rokvićem, Rađenovićem. Četnici u dogovoru sa mnom i po dobivenim uputstvima idu prema Glamoču sastati se s četnicima Drenovića i domobranima, gdje će odrediti plan daljnjih zajedničkih akcija. Radi djelovanja protiv partizana radi postignuća dodira s hrvatskom vojskom četnici su izvršili napadaj na Peutlje, Crni Lug, Grkovce, Podgoru, Tičevo malo i veliko uspjehom. Četnici za suradnju s nama i borbu protiv partizana nemaju oružja, streljiva i hrane. Potrebito je opskrbiti ih preko Knina ili u času dodira s našom vojskom u Glamoču, Bosanskom Petrovcu, južnoj Lici, potrebno je zapovjedništvu sedme operativne zone u Kninu poslati pojačanje u ljudstvu, oružju, osobito strojnicama, bacačima mina i vojnim vozilima. Četnici su poveli akciju protiv partizana iz Metka prema Strmici. Potrebno je povezati ovu akciju s akcijom naše vojske iz Gospića. Četnici očekuju za svoje akcije uputstva našeg vojnog zapovjedništva. Poruke treba slati preko Knina ili krilašima u Bosansko Grahovo, kao što je već učinilo zapovjedništvo trećeg vojnog zbora četnicima Branka Bogunovića. Gornje dostavite zapovjedništvu trećeg vojnog zbora Sarajevo i Ministarstvu vanjskih poslova za Vrančića.” Borba “protiv partizana” bio je taj čarobni amalgam koji je čvrsti zagrljaj sljubio naizgled nespojive ustaše i četnike (“kape” i “šubare”) u na prvi pogled bludnu (a u biti “sasvim logičnu”) vezu iz koje se trebao poroditi nekakav politički mutant kao njihovo dugo očekivano zajedničko čedo. Sva sreća da se taj “politički degenerik” nikada nije rodio, jer se ipak radilo o incestuodnoj vezi unutar iste političke familije loše maskirane u različite uniforme i nacije. Već sljedeći dan agilni veliki župan David Sinčić piše MUP-u NDH, ”Glavnom stanu” poglavnika i drugim nadređenima: “Danas sam četničkim vođama izručio jednu makar skromnu količinu hrane, a naše vojno zapovjedništvo stavilo im je na raspolaganje 20 000 metaka, 100 pušaka i 10 dobrovoljaca puškomitraljezca s oružjem”. Ustaški župan zatim obavještava vrh NDH: “Sada se baš završava u zajedničkoj suradnji uništenje tih partizanskih odreda. Ovaj posljednji događaj izazvao je osobito zanimljivu i novu sliku Knina. Knin su prolazili i prolaze oružani četnici. Njihovi vođe s oružanim pratnjama šetali su Kninom u društvu s našim ljudima i časnicima te sa mnom. Dolazili su s bombama i puškama u župu. Priređena je bila večera, gdje su bili njihove vođe sa mnom i predstavnicima naše vojske”, jer je običaj da se kod nas najsnažnija prijateljstva kuju “uz dobro iće i piće”. Na kraju ustaški stožernik Sinčić obavještava “ustaški vrh” kako su “u moj stan” dolazili “domobranski bojnik Emil Rahaj, ustaški logornik Konstantin Urumović, četnički vojvoda Uroš Drenović, zapovjednik četničkog odreda “Petar Kočić” u Mrkonjić-Gradu te ustaški kotarski predstojnik Marko Jungić u Mrkonjić-Gradu (Vrcar-Vakufu) 1942.”
ZDRAVSTVENA I SOCIJALNA SKRB ZA ČETNIKE U NDH
“Glavni stan” Poglavnika Ante Pavelića u lipnju 1942. g. šalje “Okružnicu” u kojoj se preciziraju postupci oko pregovora s četnicima koje su ustaške vlasti trebale organizirati i voditi u svim velikim župama. Između ostalog u toj se “Okružnici” ističe kako je “dopušteno da četnici obnašaju samoupravnu vlast” (e, moj druže Kardelj!) na područjima koja su držale četničke postrojbe ali “pod kontrolom vlasti NDH”. Naravno, glavni cilj ovih pregovora bila je zajednička borba protiv partizana. Osim toga, u jesen 1942. g. pri ustaškom Ravnateljstvu za javni red i sigurnost MUP-a NDH osniva se “X odjel” koji je bio zadužen za “kontakt s četnicima”. Uskoro (već od polovine lipnja 1942. g.) gotovo svi četnici na području NDH formalno i neformalno surađuju s vlastima NDH i to bez obzira na to s koje su se strane “crte razgraničenja” (njemačke ili talijanske) nalazili. Suradnja ustaša i četnika sve više i više jača. Kruna tih pregovora i ustaško-četničke suradnje bilo je postignuće da četnici na kraju priznaju vlast NDH, a vlast NDH priznala je četnike kao svoje partnere u borbi protiv partizana. Postiže se još puno toga. Tako je NDH osim naoružavanja četnika omogućila bolničko-zdravstvenu skrb za ranjene četnike i to jednaku kao onu koju su uživali ustaški i domobranski ranjenici. Štoviše, članovima obitelji poginulih četnika (u “svetoj borbi” protiv partizana) garantirana je socijalna skrb pod istim uvjetima kao i vojnicima u službi NDH. Ne znam što o ovoj “bratskoj suradnji” kažu (uvjeravajući nas da ne lažu) oni koji danas ustaše drže “pozitivcima” ili četnicima tepaju kako su bili “drugi antifašistički pokret”. Bez obzira na sve, pa ma tko danas pokušavao falsificirati povijest, ona tiha, duboka i jedino stvarna “intrahistorija” svakog onog pojedinca koji se u to vrijeme suprostavio zlu Nijemaca, Talijana, ustaša i četnika svjedoči zauvijek jednu drugu dostojanstvenu i herojsku, a ne izdajničku pravu stvarnost i Istinu o sebi i o nama samima.
FENOMENOLOGIJA FAŠIZMA
“Fenomenologija fašizma”. O, kako to učeno zvuči! Ali na našim prostorima suština tog “fenomena” daleko je od svake “učenosti”. Svela se na stravičnu barbarizaciju života, zločin, krv i užas. Europski fašizam se “u našoj varijanti” manifestirao kao njegova “periferijska”, “divlja varijanta” koja je svojom neobuzdanom brutalnošću zgrozila i same “roditelje nacizma”. Nijemcima nije smetala ustaška okrutnost prema Židovima, pa i Romima, ali smatrali su da ustaški surov progon Srba i Hrvata antifašista jako utječe na omasovljavanje antifašističkg pokreta. Edmund Glaise von Horstenau, austrijski časnik, general Wermachta i njemački vojni izaslanik u NDH u svojim službenim izvještajima Berlinu žestoko kritizira ustašku divlju politiku ubijanja i proganjanja. O ustašama piše kao o ljudma “u ludom bijesu” ne krijući svoje gađenje prema Paveliću. Ipak je on bio bivši austrijski ministar unutarnjih poslova i ministar rata koji je završio Terezijansku vojnu akademiju, a ne “balkansku tradicijsku školu klanja”. Naravno da fašizam nije među ljude “pao s neba”. Kada govorimo o društvenim procesima, onda se ništa na ovom svijetu ne dešava slučajno. Još je Demokrit tvrdio da “nijedna stvar ne biva bez uzroka, nego sve s razlogom”. Ali, s druge strane, nadrealisti (Buñuel) smatraju kako na osobnoj razini “slučajnost” tka naše živote. Kada u filmu Bernarda Bertoluccia “Novecento” Olmo Dalco (Gérard Depardiú) kaže: “Fašisti nisu poput gljiva koje izniknu preko noći, ne. Postojale su gazde koji su fašiste posadili, njegovali ih, plaćali ih”, onda izgovara veliku istinu. Bez pomoći financijskih i političkih elita, od čije se kontrole kasnije otrgnuo, fašizam bi ostao bez jednog od svojih osnovnih preduvjeta za osvajanje vlasti. Pa zar Ludwig von Mises, jedan od očeva austrijske ultraliberalne ekonomske škole čije je učenje danas glavna inspiracija ekscentričnog argentinskog predsjednika Javiera Mileia (zvanog “El Loco”, “Luđak”), nije 1927. g. u svojoj knjizi “Liberalizam” pisao da su fašisti bili “ispunjeni dobrim namjerama” i kako je fašizam efikasna “zakrpa za hitne slučajeve” koja je nužna kako bi se europska civilizacja zaštitila od socijalističke prijetnje? Povjesničar Emilio Gentile smatra da je fašizam fundamentalno državna forma orijentirana na “proizvodnju poslušnosti”. Kako inače objasniti ”Einsatzgruppen”, znane još kao “Mobilne jedinice za ubijanje” (Schutzstafiel, SS paravojni odredi smrti nacističke Njemačke) ili fenomen pretvaranja “običnih ljudi” u masovne, bešćutne ubojice (o čemu govori izvrstan dokumentarac “Ordinary Men: “The Forgoten Holocaust” iz 2023. g.), ustaške i četničke koljače? Može li uopće normalan ljudski um dokučiti tajnu tolike količine obezljuđenosti koju opisuje Kurzio Malaparte u svojoj knjizi “Kaputt” govoreći o svom susretu s Pavelićem kada je u njegovom uredu ugledao posudu s nečim za što je pomislio da su školjke: “‘To su ostrige iz Dalmacije?’, upitao sam Poglavnika. Ante Pavelić podiže poklopac i, pokazujući mi te plodove mora, tu ljigavu i pihtijastu masu ostriga, reče smiješeći se na onaj njemu svojstven način: ‘To je poklon mojih vjernih ustaša: ovdje ima dvadeset kilograma ljudskih očiju’.”
ESTETIKA FAŠIZMA
José Carlos Mariátegui u “Biologiji fašizma” (1925.g.) napisao da je Musollini “direktna emanacija rata”. Zaista je teško iz perspektive balkanskog klanja govoriti o bilo kakvoj vrsti “estetike fašizma” (možda jedino u značenju “estetike nasilja” Ernsta Jungera ili “metafizike rata” Juliusa Evole), ali njegove (intelektualne) temelje nalazimo i u svijetu umjetnosti. Po Mariáteguiju – “Il Profeta”, književnik Gabriele D’Annunzio nije bio fašista, ali je fašizam estetski bio “dannunzioano” (“danuncijanski”). Walter Benjamin smatra kako boljševizam politizira estetiku, a fašizam “estetizira politiku” kako bi je konzervirao upotrebljavajući masu kao “kinematogrfski akt”. Malograđanski (kič) karakter fašizma možda je najplastičnije prikazao Federico Fellini u svom “Amarcordu” (1973). Ali brzo će biti jasno da iza fašizma ne stoji nikakva operetna nego stravična, tragična i krvava zbilja koja se dešava stvarnim ljudima, u stvarnom životu. Drugačije i nije moglo biti u sustavu koji Thomas Mann detektira kao “patološku infekciju” koja se razorno širi i oblik vlasti koja je “protiv svega plemenitog, najboljeg, pristojnog, protiv slobode, istine i pravde” prihvaćajući “nasilje i krvoločnost, vladavinu iracionalizma i okrutnost”. Reiner Werner Fasbinder smatra kako je film Lucina Viscontija “Sumrak bogova” (1969) koji analizira “fenomenologiju zla” koje se pojavljuje “uvijek i iznova” – “možda najveći film; film za koji mislim da za povijest filma znači isto što i Shakespeare za kazalište”. Godard kaže da je Visconti kreirao filmsku “formu koja govori”. U ovom je filmu ta forma dramatično progovorila o užasu “fašistogene svijesti”. Najljepši film o nečem najstrašnijem (fašizmu) vjerojatno je snimio Roberto Begnini (“La Vita e bella”, 1997. g.). Hrpe tekstova napisane su o tom filmu tražeći rješenje tajne ove humorne drame u filozofiji Schopenhauera i Nietzschea, ali je ironija slučaja htjela da Begnini inspiraciju za naslov ovog filma nađe u rečenici koju je slavni vođa boljševičke Oktobarske Revolucije i tvorac “Crvene Armije”, Lav Davidovič Bronstein Trocki, napisao neposredno prije nego što ga je u dalekom Ciudad de Méxicu 1940. g. stigla ruka ubojice koji je ”na zadatak” poslao živi komunistički bog Josif Visarionović Staljin, a ne fašist Adolf Hitler.
“KRV JE MOJE SVJETLO I MOJA TAMA”
Opet oči. Izvađene oči. Ovaj put krvnici su četnici, a pjesnik koji govori o tom strašnom zločinu jeste Ivan Goran Kovačić u svojoj vanvremenskoj “Jami”: “Krv je moje svjetlo i moja tama, / Blaženu noć su meni iskopali / Sa sretnim vidom iz očinjih jama; / Od kaplja dana bijesni oganj pali / Krvavu zjenu u mozgu, ko ranu./ Moje su oči zgasle na mom dlanu.” Mladog hrvatkog tridesetogodišnjeg pjesnika koji je ispjevao najžešći protest protiv ustaških pokolja nad Srbima ubijaju četnici u srpnju 1943. g. U tom je činu na simboličan način bila sažeta ne samo sva tragedija smrti prefinjenog nebeskog pjesnika kojeg ubija pakleni nož domaćeg fašističkog zla (kao što je “u njegovoj Granadi” metak lokalnih fašističkih probisvjeta ubio Lorcu – “to najdraže dijete španjolske poezije”) nego je u Goranovoj smrti sažeta i sva dubina perverznosti koljačke “ljubavne veze” ustaša i četnika. Dvjesta pripadnika Drvarsko-petrovačkog četničkog odreda pod komandom Mane Rokvića 30. 9. 1942. g. dolazi vlakom iz Knina u Split, odakle se kamionima prebacuju u Omiš, sjedište ustaške Velike župe Cetina, gdje su večerali i prenoćli. Sutradan su pod pratnjom dva oružnika Ministarstva unutarnjih poslova NDH krenuli u masakr stanovnika po selima omiškog zaleđa. Divljali su vadeći živima ljudima oči, spaljujući ih žive i koljući ih. Ukupno oko Splita i Omiša ubijaju oko 200 ljudi ne birajući spol niti dob. Najstarija žrtva imala je 87 godina a najmlađa devet mjeseci. Ne samo da su četnici uoči pokolja spokojno prespavali u sjedištu ustaške Velike župe Cetina nego ih je za vrijeme ovog barbarskog divjanja Četnički štab ostao čekati u Omišu dok se “junaci” ne vrate “iz akcije”. Mosorski partizanski odred usiljenim je maršom hitno krenuo u pomoć seljanima i tako spriječio još veći pokolj. Početkom 1943. g. iz Knina će u Split stići još nekoliko stotina četnika popa Đujića kojima će se uskoro pridružiti čak 3 000–5 000 četnika koji će zajedno sa svojim ratnim amigosima, ustašama i domobranima, zbratimljeni na istom brodu, krenuti pijano pjevajući prema Metkoviću iz kojeg dalje odlaze za Bosnu u IV ofnzivu (“Bitka na Neretvi”). U srpnju 1943. g. četnici ponovo dolaze u dalmatinsku zagoru koljući u Lovreću 50-ak civila i 60 partizana iz Mosorskog odreda. Društvo im čine Talijani iz divizije “Bergamo” i stotinjak folksdojčera iz SS divizije “Prinz Eugen”. Zdravom ljudskom razumu teško je shvatljivo da danas postoje oni koji se usuđuju te koljače nazivati “antifašistima”. Nek to pokušaju kazati potomcima poklanih Dalmatinaca.
“KAJA, UBIT ĆU TE!”
Situacija rata, kao najradikalnija manifestacija sukoba između Dobra i Zla, ne dozvoljava nikome da ostane “negdje nigdje”, “negdje između” u svojevrsnom stanju (božanske) “ataraksije” ili nezainteresirane samodostatnosti. Kako bi to rekli egzistencijalisti, rat je jedna od “najčišćih situacija” u kojoj se svatko (“htio ne htio”) svojim svakodnevnim ponašanjem (pa makar to značilo i zauzimanje pozicije: “to se mene ne tiče”), objektivno jasno opredijelio. Na neki način ostaje tajna kako u takvim radikalnim situacijama neki ljudi u sebi razvijaju svoje najgore osobine, a drugi najbolje. Jedni će postati stvarni zločinci, a drugi stvarni heroji (makar zauvijek ostali anonimni). Ivo Andrić (u svojoj “Gospođici”) te monstrume, naše dojučerašnje mirne susjede, sugrađane, “neprimijetne ljude” koji odjednom u situaciji rata izlaze na površinu iz svog osobnog i društvenog podzemlja da bi vršili najbestijalnije, najnezamislivije i najsvirepije zločine, naziva “fakir fukarom”. Nakon završetka rata (ukoliko uspiju izmigoljiti pred rukom pravde) oni ponovo poput ljigavih jegulja otpuze u svoj mračni podzemni svijet anonimnosti “do sljedeće prilike”. Surovost tog, u vremenima normalnog života neprimijetnog ljudskog šljama opisao je Victor Klemperer (1947) u neprolaznom djelu “LTI – Lingua Tertii Imperii: Notizbuch eines Philogen”. Još upečatljivije, na fascinantan umjetnički način provalu takve vrste iracionalnog zla uspio nam je predočiti Vatroslav Mimica u vjerojatno jednom od najznačajnijih filmova hrvatske kinematografije; u svom “Kaja, ubit ću te!” (1967). U takvim dramatičnim situacijama zli ljudski nagoni, ta mračna strana dijela onih koji su do jučer neprimijetno živjeli pored nas, prevladava nad ljudskom civilizacijom izjedajući iznutra same tenmelje zajednice. To raspadanje unutarnje strukture ljudske zajednice može zaustaviti jedino konkretna akcija konkretnih ljudi koji će se svojim životima hrabro suprostaviti nadirućem Zlu i onima koji ga nose. Zato Tonko (Antun Nalis) u jednom trenutku (u Mimičevom filmu) kaže: “I nima ti druge nego se opredijeli. Ovod po sridi nemoš ostat jerbo je propuh!” U takvoj situaciji razarajućeg povjesnog vihora rata nitko više ne može “ostati po strani”. Svi se na svoj način opredjeljujemo. To je situacija “ili-ili”. Ima onih koji misle kako danas, naknadno, nakon svega mogu promijeniti strane onih koji su se jednom sasvim jasno svrstali. Ne, to nije moguće jer ne postoji niti će ikada postojati takva vrsta magije koja bi nekadašnje ustaše ili četnike danas pretvorila u antifašiste, odnosno u povijesne pozitivce – ma koliko im spomenika podizali, a partizanske rušili. Tako je Branimir Glavaš, kao predsjednik Izvršnog vijeća Osijeka, svom vlastitom bratu Tomislavu, direktoru komunalnog poduzeća “Unikom”, cinično naredio da “preuzme mjere u svezi zaštite spomenika kulture te s tim u vezi da organizirate skidanje spomen-ploča NOB-a radi restauriranja istih” uništavajući na taj način čak 60 partizanskih spomen-obilježja. Nije pri tome na odmet prisjetiti kako spomenici koji se ruše nerijetko padaju upravo na glave primitivnih baraba koji to rade.
METRON ARISTON
Dosezanje “Najbolje mjere” u uređenju zajedničkog života u atenskom polisu slobodnih Grka nalagalo je nužnost oslanjanja na razboritost (“sophronei”). Naime, slobodnog čovjeka (“eleutheros”) određuju “nous” (um) i “logos” (razbor). Cilj zajedničkog života ljudi u grčkom polisu jeste osiguravanje društvenog okvira za međusobno djelovanje “noetičkih” (racionalnih) pojedinaca. Herodot “nomos polisa” suprostavlja “nomosu perzijskih despota” jer se “slobodni Grci” boje samo jednog “despotesa”, a to je zakon (“nomos”). One kojima ne vlada zakon nego volja “jednog bića”, Heleni nazivaju barbarima. Pravda (“dike”) načelo je “nomosa ljudi”. Dobro, vrlinu, “sam bitak ljudi” – stari Grci zovu “arete” što nije ništa drugo nego dosezanje najboljeg načina zajedničkog života (“dikaiosyne”). Otkriće Politike podrazumijeva zadobijanje svijesti o inherentnom načinu zajedništva. Solon shvaća kako je ljudsko ponašanje uzrok reda (“eunomiae”) i nereda (“dysnomiae”) pa je stoga nužna potraga za pravom “mjerom reda”, odnosno osvještavanjem izvora reda. Ta napetost između sila reda i nereda zahtijeva dosezanje one “nevidljive mjere” koja ujedinjuje građane u zajedničkom području “dobrih djelovanja” – odnosno Politicke. Koliko li smo samo milijuna svjetlosnih godina danas udaljeni od ovih idela starih Grka? U današnjem društvu jednako smo udaljeni od “uma” i “razuma”, a način funkcioniranja zakona u stvarnom životu stalno perpetuira bolesni razdor, shizofrenu diskrepanciju između apstraktnog i konkretnog bića u svakome od nas. U nama kao da istovremeno žive dvije međusobno suprotstavljene osobe: ona apstraktna kojoj je sve priznato u zakonima i ona konkretna kojoj u stvarnom životu nije priznato ništa. Nije lako podnositi takav život. Na kraju se kompletno društvo pretvara u bolesno, a stari Grci bi rekli – barbarsko (despotsko) društvo pošto u njemu sve manje vladaju zakoni, a sve više “izuzetni pojedinci”. Ne treba se zato čuditi što u takvoj zbilji jednako stradaju i sadašnjost i prošlost. Pri tome je najluđe od svega što legalna država (ostajući tako bez izvornog legitimiteta) postaje sama sebi najveći neprijatelj stimulirajući stvaranje paralelnih, paradržavnih (nelegalnih) struktura koje sve više i više u sebi koncentriraju i preuzimaju stvarnu društvenu moć. Tako je hrvatska vlada osnovala “Vijeće za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima”. Odluke tog hibridnog političkog “čudnovatog kljunaša” vremenom će zadobiti status “zakona iznad zakona” na koje će se jednako pozivati kako premijer tako i svi ostali dijelovi vladjuće političke kaste u Hrvatskoj. To je Vijeće donijelo tzv. Dokumet dijaloga kojim je aposteriori “doregulirana” inače Ustavom i zakonima Republike Hrvatske zabranjena javna upotreba ustaškog pozdrava “Za dom spremni”. Tako smo kao konzekvencu ove unikatne “lebdeće politike” dobili “drveno željezo” hrvatske stvarnosti koje nikako niti da potone niti da pliva, ali s kojim se “brod civilizirane Hrvatske” na svom putu stalno sudara. “Sancta simplicitas!”
“READY FOR HOME”
Svakog 18. XI. u Hrvatskoj se obilježava godišnjica stradanja civila i branitelja u Vukovaru i Škabrnji. Pritom je Vukovar postao najveći, dramatičan simbol stradanja (ubijena su 2717 branitelja i civila, a 374 još se vode nestalima), ali i neprimjerenog političkog iskorištavanja tragedije vukovaraca u najprizemnije političke svrhe. Tako najrazličitiji “politički šibicari” svake godine pokušavaju pretvoriti Vukovar iz mjesta pijeteta, dostojanstva, sućuti, podsjećanja na patnju, žrtve i besmislenost rata – u poligon primitivne političke samoreklame, nedolične estradizacije i stranačkog kokošarenja. Ove godine na Vukovar su tog dana pale “teške boje” jer su “kolonu sjećanja”, na čelu koje su se uvijek nalazili branitelji i ratni stradalnici, ovaj put predvodili pripadnici HOS-a sa svojom “crnom ornamentikom” koja je uključivala i ustaški pozdrav “Za dom spremni”, pa je dr. Žarko Puhovski s pravom (TVN1, 20. 11) konstatirao: “Ono što se zbilja dogodilo svodi se na parafrazu nekada poznate parole koja bi danas glasila: ‘Drug Ante, jaši na čelu kolone’. Jer na čelu kolone bili su simboli Ante Pavelića.” Sapienti sat! Na notornog gradonačelnika Ivana Penavu ne treba trošiti riječi. Zec toleriranja “ustašovanja na mala vrata” leži u jednom drugom grmu, u vladinom “čudnovatom kljunašu” (“Vijeće za suočavanje…”) koje ne zna “bi li pišilo ili bi kakilo” izmišljajući nekakvu (nepostojeću) razliku između “ustaškog ZDS” i “neustaškog ZDS”. Sam Franjo Tuđman borio se protiv HOS-a (stranačke vojske Hrvatske stranke prava – HSP) kojoj je u programu, da sve bude jasno, pisalo da se zalaže za “Hrvatsku do Zemuna”. Tuđman ih je zbog koketiranja s ustaštvom smatrao opasnim provokatorima u službi KOS-a. Po njemu je ustaški pozdrav “Za dom spremni” (koji se nalazi u njihomom grubu) “sjeme zla”. HOS je na kraju zabranjen i početkom 1922. g. integriran u hrvatsku vojsku. General HOS-a Ante Prkačin je jedan od onih koji ne pristaje na tu “čudnovatokljunašku vladinu mimikriju” pa jasno i glasno kaže kako “nema nikakve dvojbe da je pozdrav “Za dom spremni”, kao i HOS, vojska koja je nastala na tradiciji ustaške vojske iz Drugog svjetskog rata” (TVN1, povodom 25. godšnjice Oluje 2020. g.). Zato nikakva “između” ili “je i nije politika” u ovom slučaju, jednostavno, nije održiva. Ustaški “Za dom spremni” nije poput boga Dionizija “dvaput rođen”. Ne, njegov “otac i majka” jeste Ante Pavelić i između tog njegovog ZDS i tobože nekavog novog ZDS nema nikakve razlike. Riječ je o istom pozdravu. Ukoliko, dakle, “stavimo pravu stvar na pravo mjesto”, a “popu kažemo ‘pop’ a bobu ‘bob’” – više se ni dubrovački gradonačelnik Mato Franković neće moći kititi majicom s “nekim drugim” ZDS, niti će Thompson urlikati “neko svoje”, a ne ustaško ZDS, niti će HOS-ov maneken Marko Skejo, gdje stigne da stigne, kliktati sa svojim gavranovima ustaški ZDS.
ANTE I MILAN
Bila jednom dva dobra prijatelja, Ante i Milan. Oba izbjeglice. Sprijateljili su se u Buenos Airesu nakon Drugog svjetskog rata. Ante je bio Hrvat, a Milan Srbin. Prvi je bio bivši “Poglavnik” marionetske NDH, a drugi bivši Predsjednik vlade Kraljevine Jugoslavije. Milan je imao odličnu šljivu koju je Ante obožavao pa su često uz nju ljudikali usput dijeleći novu, “Titovu Jugoslaviju”. Zbližila ih je zajednička ljubav prema rakiji i mržnja prema “komunjarama”. Ante se prezivao Pavelić, a Milan – Stojadinović. Que amigos! Tako su jednog dana, devet godina nakon uspostave “Titove Juge”, ova dva zbratimljena rakijaša, međusobno podijelili novu Jugoslaviju. Argentiski drugari te 1954. g. bez velikih problema dogovorili su se o razgraničenju između Srbije i Hrvatske. Bosna i Hercegovina nestala bi. Nju su “bratski” podijelili. Sarajevo bi pripalo Srbiji, a Banja Luka Hrvatskoj. Na Jadranu bi sve južnije od Makarske postalo dio Stojadinovićeve Srbije. Pavelić nije škrtario, makar više nije bilo Talijana da ga “pritišću”. Kompletna dolina Neretve, dubrovačko primorje s Dubrovnikom i Konavlima – sve bi to postalo Srbija. Nekadašnja “turska Hrvatska”, zapadni dio Hercegovine i dijelovi srednje Bosne pripali bi Hrvatskoj, a cijela istočna Bosna i Hercegovina postala bi dio Srbije. Crna Gora i Makedonija pripale bi Srbiji, a svi Srbi u Hrvatskoj postali bi “pravoslavni Hrvati”. Kao što to kaže narodna poslovica: “Složna braća kuću grade”. Pitam se pitam: zašto “naše” neoustaše i “naši” neočetnici nikada ne spominju ovaj “sporazum”? O tempora, o mores!
STJEPAN I NJEGOVA BRAĆA
Stjepan Filipović bio je Hrvat iz Opuzena – komunist, partizan, školovan u Kragujevcu, koji početak Drugog svjetskog rata zatiče u Valjevu. Kao komandanta Tamnavsko-kolubarskog bataljona Valjevskog NOP-a hvataju ga četnici Koste Pećanca. Oni ga nakon mučenja predaju Nijemcima, Ljotičevcima i Gestapu u Beogradu. U svibnju 1942. g. njemački vojni sud osuđuje ga na smrt vješanjem, a kazna je izvršena 22. 5. 1942. g. u Valjevu. Ulogu krvnika preuzeli su kvislinški pripadnici “Srpske državne straže” i tzv legaliziranih četničkih odreda pod kontrolom Milana Nedića. Dva četnika dobrovoljno su se javila za izvršenje kazne. Idući prema vješalima Filipović je narodu dovikivao: “Što čekate? Što trpite? Uzmite puške i istjerajte ovu žgadiju iz zemlje!”. Uoči samog vješanja na tržnici u Valjevu, stojeći na klupi uzdignutih ruku, stisnutih šaka – Filipović je okupljenom narodu uzviknuo: “Stojte i gledajte. Ako budete samo stajali i gledali, neprijatelj će i vas ovako jednog po jednog vješati. Smrti se ne plašite. Ona nije ništa. To ćete vidjeti kroz nekoliko trenutaka kada ja budem umirao. Nije smrt strašna ako se zna zašto se umire!” Nakon svega što se desilo, okupator donosi odluku o ukidanju javnog vješanja jer nije očekivao ovoliku količinu hrabrosti i prezira smrti. To je za njih i domaće kvislinge bilo strašno kontraproduktivno i neizmjerno je jačalo ugled partizana u narodu. Slika Stjepana Filipovića koji raširenih uzdignutih ruku, stisnutih šaka ispod vješala prkosi Smrti postala je dio stalnog postava Memorijalnog Muzeja Holokausta u Washingtonu, a ukrašavala je i zidove sjedišta Ujedinjenih naroda kao basmrtni simbol Života osmišljenog borbom Dobra protiv Zla i pobjedom Hrabrosti nad Kukavičlukom i Izdajom. Stjepan Filipović proglašen je narodnim herojem Jugoslavije u prosincu 1949. g. Danas je on slavljeni narodni heroj diljem svijeta, ali “ponižen doma” – kako u Hrvatskoj tako i u Srbiji, ali svi čestiti ljudi čuvaju ga i dalje od pokušaja dirigiranog zaborava (“damnatio memoriae”). Prema njemačkom međunarodnom javnom servisu Deutsche Welle (DW) u Hrvatskoj je u zadnjih 30 godina srušeno je preko 3 000 antifašističkih spomenika. Među prvima u noći izneđu 17. i 18 srpnja 1991. g. miniran spomenik Sjepana Filipovića pored njegovog rodnog Opuzena. “Novodomoljubi” su tako dinamitom navalili na uspomenu najboljih sinova svog naroda. Par mjeseci ranije u Valjevu jednako je tako prošla bista Stjepana Filipovića (podignuta na mjestu njegovog vješanja), dok mu je spomenik preživio postavši žrtva stalnog iživljavanja raznoraznih divljaka i “junaka iz mraka”. Kada je Igor Mandić 2. 11. 2017.g na prvom program hrvatske televizije u emisji “Nedjeljom u dva” izazvao šok kazavši kako je “patriotizam zadnje utočište hulja”, onda je on samo parafrazirao poznatu misao dr. Smuela Johnsona iz 18.st. o takvoj vrsti “domoljuba” s kojom smo se i mi na ovom prostoru sudarili. Goethe bi samo ironično pimijetio kako najgori narodi imaju “najbolje rodoljube”. Stjepan Filipović imao je još dva brata, Šimuna i Nikolu. Šimun je strijeljan u Kragujevcu 20. 10. 1941. g. u odmazdi po strašnoj zapovijedi generala Franza Bomea: “Sto Srba za jednog Nijemca”, kada je u samo dva dana ubijeno 2 800 civila. Kao Hrvat, Šimun se mogao spasiti i istupiti, ali nije. Radije je odabrao smrt dijeleći subinu svojih prijatelja Srba. Drugi Stjepanov brat, Nikola, inače pripadnik Kragujevačkog partizanskog odreda, gine na Sutjesci u svibnju 1943. g. kao pripadnik Prve proleterske brigade. Današnjim revizionistima nikakva herojstva nisu dovoljno sveta, a da po nebrojeni put ne bi izvršili svoj juriš na Istinu. Tako smo 2. 12. 2023. g. na Tanjugovoj TV od nekog opskurnog gosta “za dobro jutro” na tašte čuli blasfemiju kako je Stjepan Filipović “bio zločinac” (i to toliki da su ga čak i Nijemci morali osuditi na smrt). Takva vrsta “ludila” nije više nikakva rijetkost pa se i na TV “Happy” u famoznoj “Ćirilici” 4. 12. 2023. g. moglo čuti kako Hrvata gotovo da i nije bilo u partizanima, a Dalmatinci sa Sutjeske ionako su bili “upitni Hrvati” itd. Ti ignoranti (neki od njih dekorirani titulama akademika) ne znaju da su komunisti (na čelu s Vickom Jelaskom) još 1926. g. pobijedili na općinskim izborima u Splitu s osvojenih deset mandata koje je vlast poništila jer se splitski vijećnici – komunisti nisu htjeli zakleti kralju Aleksandru, nakon čega je slavni arheolog don Frane Bulić, koji je i sam bio izabran, dao ostavku uz riječi: “Kad ne mogu predstavnici naroda biti u općinskom vijeću, nije tu mjesto ni don Frani Buliću”. Ničija ignorancija, neznanje ne može biti opravdanje. “Nova povijest” udarnički se piše dinamitom i maljevima, rušenjem. Tako su u Splitu, u navali svog rušiteljskog “patriotskog zanosa”, maskirani noćni “profesori povijesti” razbili spomen ploču koja je podsjećala na dan (22. 7. 1921), kada su splitski komunisti u Plinarskoj ulici u splitskom Varošu razbili orjunaše, dakle “jugoslavenske prokarađorđevske ultraše”. Tko bi rekao da je budući šef “splitskih ustaša” dr. Bulat baš te 1921. g. postao tajnik splitskih orjunaša, jugonacionalista. Posebno je bilo tragično razaranje (1995. g) veličanstvenog spomenika Bogdana Bogdanovića “Čuvar Slobode” podignutog 1987. g. na Klisu braniteljima Splita iz 1943. g. Svi poginuli bili su “domaći ljudi”, mještani – tu rođeni, u tamošnjim crkvama kršteni i krizmani… čiji je jedini grijeh bio da su se Nijemcima suprostavili i svoju domovinu svojim životima branili, bili partizani. Kakva li tek kozmička kazna čeka one koji su se usudili dignuti svoju bezvrijednu ruku na te mrtve junake? Samo se jednom rađa i živi (ukoliko niste Dionizije ili James Bond), ali kod nas se, izgleda, može umrijeti i nekoliko puta.
EKSPORT ANTIFAŠIZAM
Ja živim u zemlji čudnovatijoj od Alisine “Zemlje Čudesa”. Tako je “antifašizam” postao jedan od njenih glavnih izvoznih “artikala”, a istovremeno ga u njoj itekako nedostaje, a kada ga i ima – stjeran je na samu marginu društva, na goli dekor. Može li nevjerojatnije? Može… jer i Ustav moje države jasno kaže kako je antifašizam jedan od njenih glavnih temelja, ali istovremeni se pojam “partizana” u “medijsko-obrazovno” ispranoj svijesti prosječne mlade osobe gotovo poistovijetio s uvredom. Pomalo nadrealno, ali stvarno. Neki, poput Voltairea, ionako su smatrali kako je “povijest samo registar zločina i nesreća” pa je možda najbolje “ostaviti na miru”. Ali to kod nas ne važi. I tu smo mi nekakvi “specijalci”, jer kao što pažljiviji promatrači naše zbilje zamjećuju: “Avion naše budućnosti stalno slijeće na aerodrom naše prošlosti”. Pa ti sad budi pametan! Teško je, zaista, odvojiti prošlost od sadašnjosti, pa i budućnosti. Stara civilizacija Maya to je riješila stavom da prošlost, sadašnjost i budućnost postoje istovremeno, paralelno. Ali ne govori li to, na svoj način, i suvremena kvantna fizika? Pa je li se išta ikada promijenilo ili je oduvijek sve bilo isto i isto će uvijek biti? Kompletna “istočna misao” varira na temu budućnosti “koja iako još nije nastala, ipak jest”. Pa ti sad dumaj… Ako budućnost već postoji, gdje se onda mi trenutno nalazimo? Ludwig Wittgenstein odgovorio bi nam da ukoliko smatramo kako je vječnost istoznačna s bezvremenosti (a ne s beskonačnim trajanjem ), “onda vječno živi onaj tko živi u sadašnjosti”. Živeći u Meksiku shvatio sam da za Meksikance ne postoji granica između života i smrti sve dok postoji “sjećanje” na pokojnika koji tako, zapravo, i nije “pokojan”, što oni praktički manifestiraju svake godine na Dan mrtvih (maestralno prikazano u animiranom filmu Lee Unkricha i Andriana Moline – “Coco”). Na kraju ispada kako je sve “živo i mrtvo” međusobno isprepleteno te da Nietzscheova duhovita futuristička parafraza Tukidida: “Jedva čekam da vidim što će se dogoditi u prošlosti” itekako ima smisla jednako kao i ruska poslovica koja nas upozorava kako je “prošlost nepredvidljiva”. To ne znači da trebamo odustati od odlučnog suprostavljanja kriminalnom falsificiranju prošlosti i dopusiti da se ostvari pesimistička misao Oscara Wildea kako je “jedina razlika između svetaca i grešnika u tome što svaki svetac ima prošlost, a svaki grešnik ima budućnost”. Baš zato nužno je raskrinkati suvremene revizionističke barbare i istinskim “svecima” osigurati (Wittgeinsteinovu) “vječnost”, a “grešnike” ostaviti tamo gdje im je i mjesto, u Petrarcinoj “ropotarnici povijesti”. Ali i naša sadašnjost nije ništa manje zagonetna. Tako je Hvatska Vlada 1. ožujka 2023. g. obznanila kako je Hrvatska preuzela “jednogodišnje predsjedanje Međunarodnim savezom za sjećanje na Holokaust (IHRA)”, međuvladinim tijelom (35 država članica i deset država promatrača) koje je uspostavljeno 1998. g. “s ciljem jačanja i promicanja obrazovanja, sjećanja i istraživanja o Holokaustu”. Nedavno se hrvatski premijer Plenković na zasjedanju Vlade (30. 11) pohvalio kako je “hrvatsko predsjedništvo IHRA-om unaprijedilo zajedničku misiju očuvanja sjećanja na Holokaust”. Ali mediji su (“Nacional” 12. 12. 2023) istovremeno objavili kako su nam premijer Andrej Plenković i njegova ministrica kulture, Nina Obuljen Koržinek, “prešutjeli da je IHRA preporučila uvrštavanje Jasenovca na UNESCO-ov popis”. Još krajem studenog (21. 11. “Nacional”) saznali smo kako nitko živ (a ponajmanje hrvatska vlada) nije prenio vijest kako je u dalekoj Americi hrvatski veleposlanik Pjer Šimonović još 5. 11. u Houstonu (Teksas), predstavljajući Hrvatsku (predsjedateljicu IHRA) kao “suvremenu zemlju parlamentarne demokracije, utemeljenu na antifašizmu, antinacizmu i toleranciji, liberalizmu i slobodi” bio glavni govornik na otvaranju “Vrta nade” posvećenog žrtvama Holokausta. Kao da se onog čime se vani ponosimo, doma stidimo. Pa treba li još ikoga podsjećati na bivšu hrvatsku predsjednicu Kolindu Grabar Kitarović koja je hodačasteći po Argentini prkljala o tome kako su “nakon Drugog svjetskog rata mnogi Hrvati upravo u Argentini tražili i našli prostor slobode u kojem su mogli svjedočiti svoje domoljblje i istcati opravdane zahtjeve za slobodom hrvatskog naroda i domovine” (“Telegram”, 13. 3. 2018). Naravno da su mnogi zapitali je li raspjevana “šampanj predsjednica”, zapravo, ustaše koji su bježali u Argentinu štakorskom linijom nazvala Hrvatima “koji su našli slobodu”? A što kazati o ulicama koje po Hrvatskoj još nose imena ustaških dužnosnika? Ništa osim da je to neprobavljivi sramotni odraz nepodnošljivog licemjera prigodičarskih “export antifašista” na vlasti. U Zagrebu (napokon) još četiri ustaška dužnosnika (Vladimir Arko, Filip Lukas, Ivan Šarić i Antun Bonifačić) gube “svoje ulice”, ali zato je u organizaciji više katoličkih institucija i “Matice Hrvatske” u Muzeju grada Kaštela 30. 11. 2023. g. održan “znanstveni skup” pod nazivom “Humanist u nehumano doba. Život i djelo Filipa Lukasa (1871–1958)”. Pa mi onda nastavimo i dalje pjevati u Teksasu (USA) o hrvatskom antifašizmu i Holokaustu. Možda ćemo se tako sjjedeći put gromoglasno busati u “svoja antifašistička prsa” pred pingvinima na Antartici ili “đava bi ga zna di”, negdje još dalje od Hrvatske?!
ZLAJA I SARAJEVSKA RAJA
Ekipi iz moje klape, rođenih 50-ih godina prošlog stoljeća u splitskom “Starom rodilištu” – prostori, granice ili bilo kakve druge umjetne barijere nisu značile ama baš ništa. Ljudi su nam značili sve. Planeta Zemlja bila je naš zavičaj i naša kaleta. Bili smo istinski građani svijeta. Lokalni pečat, splitsko-dalmatinski “genius loci” bio je samo lansirna rampa naših blještavih životnih raketa koje su nas raspršile na sve strane svijeta. Tada su smiješni nacionalizmi, šovinizmi, provincijalizmi i uskogrudne robinzonijade bili nemoćni pred pozitivnom snagom jedne najobičnije ljubavne balade. Bili smo dio rock-kulture, generacije divlje i nježne, planetarne i univerzalne. A kakva bi drugačija ona i mogla biti – inače bi sebe samu odmah uspjela ubiti. Ma koja globalizacija? Svijet je bio naša Nacija, bez ikakvih kategorijalnih akrobacija. Mi smo zaista jednom već živjeli našu Utopiju. Stoga imamo pravo vjerovati u “njenu-našu” budućnost – u Retropiju?! Bili smo vezani uz more, brodove, jedrilice, motore, knjige, muziku, ploče, đite, marende i beskonačne razgovore. Jedno ljeto tako smo otišli čoporativno kampirati u Goveđare na Mljetu i više nikada ništa nije bilo isto. Radela je navečer pjevao uz gitaru ispred šatora Oliverovog “Galeba”, kada se do nas dogegao krupni bradonja uz prijedlog da se pridružimo njegovom društvu. Bio je to Zlaja. Vrlo brzo moja splitska klapa i “sarajevska raja” postali su jedno – nerazdvojni zauvijek. U Sarajevu oni su se okupljali u “Šetalištu” a u Splitu mi, još od gimnazijskih dana, “Iza Lože” ispred “Gage” i u “Taverni” kod “stare Ćikešnke”. Među nama uskoro su pali i prvi splitsko-sarajevski brakovi. Ko te pitao kako se zoveš, tko su ti otac i majka, koje si vjere i nacije…? Nitko među nama. Htjeli to ili ne htjeli, danas bi se za nas moglo reči: bili smo “pravo lijevi” (iako nas osnivač “Belih orlova”, Dragoslav Bokan, na TV Happy u “Ćirilici” M.Marića, dan nakon izbora u Srbiji, 18. 12. poučava kako više ne postoje niti ljevica niti desnica nego samo “suverenisti” i “globalisti”). Koji komad iskomplesiranog mazguna! Ćevapi u Ferhatovića, Sogan dolma u Dairama ili brujetada u “Mate Jere”, lignje u “Babilona” – nama svejedno. “Kradem ti se u večeri rane” ili “Dalmatino povišću pritrujena” – nama jednako drage. Glavno je bilo društvo, ljudi su bili važni, dobra pisma i piće – a spiza onako usput. Mjesto radnje: Split, Sarajevo, Mljet, Hvar, Konjic, Rogoznica, Jahorina ili Lastovo. Koga briga! Svugdi smo bili doma. “Those were the days”! A onda je buknuo rat. Strašan, nezamisliv, proklet. Stigle devedesete. Ali nitko od Zlajine “raje” nije izdao svoje Sarajevo, svoj grad. Svi su ostali ljudi. Nitko nije postao “papak”. Zlaja, Brdo, Raka, Slunto, Mirkan, Slađo, Srda, Miki, Dženana, Dijana, Senći, Čuka, Jasna, Noka, Olgica, Dževad, Almijana, Zoka, Mirsada, Sofija, Sena, Edo, Paša, Bambi, Aida, Maja, Ljilja, “Rođo” Nermin, Srđan, Taušan, Bokica, Nenad, Lela, Meho, Akšamija, Ćoro… svi kao da su postali Valter iz kultnog filma Hajrudina Krvavca. Nitko nije odletio u svoje “nacionalno jato”. Bili su i ostali oni isti naši amigosi iz “Šetališta” koji navijaju za Želju. Sarajevska raja. Niti iz “splitske klape” nitko nije izdao naše zajedničke ideale ljudskosti. U devetoj epizodi treće sezone serije “Fargo” Noaha Hawleya, fatalni V. M. Varga u jednom trenutku kaže: “Nije problem što ima zla u svijetu. Problem je što ima dobra. Jer da nema, koga bi bila briga”. Moji sarajevski prijatelji dokaz su da svako vrijeme ima svoje “prave ljude”, zvali se oni Stjepan Filipović ili nekako drugačije. Svejedno. Danas više nekih nema među nama. Oni su istovremeno otišli i nisu, jer sve dok ima onih koji stoje na strani Dobra noseći njegovu i njihovu zastavu, pjesmu, ljubav, sreću, merak i gušte koje smo međusobno dijelili, biti će i njih. Biti će naše “intrahistorije”. Pa tko mi onda može oduzeti moje pravo na Nostalgiju, na našu Utopiju koju smo zajedno živjeli i koja je bila toliko stvarna da i danas živi kao Retropija? Nitko, nikada!
