Autor dvadesetak knjiga, dokumentarist, dugogodišnji urednik na HRT-u, novinar. Osnivač Foruma Tomizza, oaze slobodne kritičke riječi koja je nadrasla kulturne i ne samo te granice. Ljevičar i antifašist, sin narodnog heroja, prije svega pisac, ludički književnik, autor bravuroznih jezičnih kalambura, čakavac. Lingvističko-stilistički kaos, da, reći će Milan Rakovac o svom djelu u nekom trenutku. Priznat će da nema pojma tko su njegovi čitatelji, ali i da smatra da mladi njegovo pisanje mogu razumjeti bolje nego stari.
“Hoćemo li u kuhinji razgovarati?” pozove. Shvatili smo odmah da je to pravo mjesto, jer u kuhinji se svi okusi prožimaju, kako oni svakodnevni, tako i uzvišeniji iz čijih para nastaje umjetnost, književnost, uz čašicu rakije; zatim, rastvore se godine, valja zaploviti u vremeplovu života. “Osamdeset i šest, pa tko bi vam ih dao”, kažem piscu. Rakovac me znatiželjno pogleda i mudro kaže: “Čini fintu da godine ne gredu, neka stoje tamo di jesu.”
“Ubili su mi oca i dida i zato sam postao pisac”, nastavi pričati, “jer sam s navršenih pet godina znao da sam najvažniji, pater familias. Ostali su dva didova brata, mater i mlađi brat. A onda sam se, na jednoj škrmabi u stini di je bilo malo vode, glavom gurao s ovnom da vidimo tko će prije piti. Ali tada su pale sve bitne odluke… Na pisanje me ohrabrila razrednica u trećem gimnazije. Vidiš, kad su mi rekli da mi je otac ubijen, plače mati, plače zrmana, a ja pensan, pak ča: danas je ubijen, sutra će meni dojti vamo, staviti me na krkalo da me nosi i pleše sa mnom pa se i sad domišljan, a možda su mi tako rekli, otac me nosi i pleše sa mnom i piva: ‘Abšalome, sine moj, Abšalome, sine moj.’ To je neki čudan lik u starozavjetnoj priči, ne pretjerano pozitivan, neki bundžija, ali: kako je otac u trogodišnjem klincu vidio nekog vrijednog Starog zavjeta? Takav je bio Joakim: pitao sam njegove suborce, i to ide do mitskih razina, netko mi čak reče da je on mogao hodati po vodi.”
“Slovo Bosni” vaša je posljednja knjiga, nešto između eseja, dokumenta, proze, fakcije, ispovijedi…
Bosna je za mene Tuzla, a Tuzla je danas jača od Istre. Bio sam svojedobno ondje u žiriju za Nagradu Meša Selimović, uživao sam. Ali i Meša je Bosna, a onda u tim zadnjim jugoslavenskim godinama Goranovo proljeće, i moji kolege. Intimus sam postao s tri velika bosanska pisca: Abdulahom Sidranom, Ivanom Kordićem i Stevom Tontićem. Slučajno, kao slučajno, u te tri osobe su sazdane sve tri vjere, sva tri naroda. I nijedan od njih nikad nije iznevjerio to prijateljstvo. Na Bosni se kršćanski (križarski) zapad pokazao u Srebrenici, ne maknuvši prstom da zaštiti ljude, a imao je vojne jedinice. A onda je došao Dayton i dobrodošlo primirje, ali danas je taj sporazum luđačka košulja za Bosance i Hercegovce sve tri vjere. Jer ti bezbrojni kantoni, koji su de facto mini-države, Herceg-Bosna koja formalno nije, a jednako je država kao Republika Srpska, to sve zajedno plus vjerski elementi koji pretežu kod Bošnjaka, što je jako dobro došlo kršćanima jedne i druge crkve, taj islamski resurrectio Bosne koji nikad nije prevlađivao, sve to zajedno stavlja Bosnu u poziciju koja se ne da savladati. Ili bi se dalo, ali kad bi Europska unija imala muda pa naprosto odjednom bez preduvjeta, što su učinili s baltičkim državama, Bugarskom i Rumunjskom, primila u članstvo odmah Bosnu, Srbiju, Crnu Goru, Albaniju, Kosovo – now, immediately. Ali, umjesto toga, gotovo je neminovna propast EU-a. Jürgen Habermas je kazao: ne, neće nigdje u Europi pobijediti fašizam, ali u njoj će doći do totalnog kolapsa. Da, propast, politička, organizacijska, ekonomska. Ta današnja Bosna, ta gotovo psiho-socijalna klinika, ali ima desetak najboljih živućih pisaca Južnih Slavena. Velibor Čolić, Faruk Šehić, Almin Kaplan, Josip Mlakić… Edo Maajka otvorio je sve putove. I šta ću ti reć’? Ja sam svuda doma.
Istra kao svijet i galaksija
Danas bi se Krleža odavde iselio, samo da vidimo kamo bi mogao otići: možda u Portugal, u Tunis ili Maroko, prije svega; Egipat, Aleksandrija, bjelačka mediteranska utvrda, onamo su odlazili veliki bijelci od Grčke do Španjolske, bježali su od svojih, od sebe
Vi ste rano prihajali u Zagreb?
Iz Pule pravo u sedmi razred osnovne škole na Volovčicu. Stigao sam s četiri godine glazbene škole i tu sam nastavio svirati violinu, mada sam je mrzio k’o psa.
A violinu mogu svirati samo oni apsolutnog sluha?
Na nju me je natjerao moj profesor Talijan i moj ujak Janko. Ja sam htio svirati klavir. Ali da, imam gotovo apsolutni sluh. Tako da sam se “vadio” u ratnoj mornarici onda i na brodovima jer smo imali svoj džez orkestar. Bio sam vokalist: Buona sera, signorina, buona sera/ It is time to say goodnight to Napoli/ Though it’s hard for us to whisper buona sera/ With that old moon above the Mediterranean sea. Piva san je po ciloj Dalmaciji, i kao orkestar bili smo na cijeni. Proživio sam kao kralj tih sedam-osam godina na brodovima. Dakle, 1961. završio sam vojno-pomorsku akademiju pa do 1968., kad sam otišao dalje.
Nedavno ste dobili nagradu za životno djelo Istarske županije “Krasna zemljo – Meraviglioso paese” za izniman doprinos zavičajnoj književnosti i izdavaštvu. Vi konačno priko Učke u tim godinama ulazite u kanon hrvatske književnosti?
Šala vam nije loša, ali u kanon hrvatske, srpske i ostalih južnoslavenskih književnosti ušao sam na velika vrata nakon što sam 1983. objavio roman “Riva i druži”. Najveći kritičari tog vremena kovali su me u zvijezde: Igor Mandić, Zdravko Zima, intervjui u Vjesniku. Tada sam rekao: “Zagreb je dobar, on uvijek ima dobrodušni smiješak za provinciju”, što je Zima udario kao naslov na dvije stranice. Pa Visković, Dragan Velikić, Balša Brković, sve odreda vrhunske kritike. Bio sam u finalu prestižne NIN-ove nagrade, u finalu Goranove nagrade.
Pa dobro, što vam znači ta istarska nagrada?
Znači mi kao da sam dobio Nobela. Jer ča bi stari rekli, bolje ti je da si mrež prvih u Baderni nego mrež drugih u Poreču. Lipo. Tome sam se nadao, jer lani sam dobio godišnju nagradu. Ne mogu se požaliti, znaš. Mene je Istra prihvatila od prvog dana, od novinarskih dana. Nagrada ima i nacionalni i internacionalni karakter, uostalom, Istra je za mene svijet i galaksija, a u europskom kontekstu, kako napisah negdje, ne tako davno, ili će ujedinjena Europa nastati između Alpa i Jadrana ili neće nastati nikad nigdje. Zašto baš tu? Zato što se samo tu susreću, prelijevaju i sudaraju tri etnička oceana Europe: germanski, romanski i slavenski. Možemo dodati i panonski. A prilika je da podsjetim kako sam ove 2025. dobio i Nagradu Otto von Habsburg udruge europskih manjinskih medija MIDAS, za me iznimno važnu, zbog zasluga u zaštiti manjina…
Kažu u obrazloženju da je vaš rad određen zavičajnošću. Ta zavičajnost, mi sad ne govorimo o zavičajnoj književnosti, što bi to bilo?
Ne postoji zavičajna književnost, to je opet jedan centralistički von oben, ideja velikih kultura, velikih književnosti. Pogledajte malo najveće hrvatske pisce 20. stoljeća, Ranka Marinkovića, Slobodana Novaka, Mirka Božića, sve sami Dalmatinci, a to nije zavičajna književnost. Zavičajna, kad se kaže u hrvatskoj kulturi, literaturi, onda se misli na Istru i Hrvatsko zagorje, više-manje. Ne znam, čemu uopće. Biti zavičajan, ne govorimo više o literaturi, nego o životu, to je bitno svojstvo. Pa dovraga, Vaclav Havel, koji je pojam slobodarstva i češkog patriotizma na rubu nacionalizma, ali kad je postao glavni čovjek češke republike, onda je prorekao: da, Europa kao naša domovina, a naše sadašnje domovine su kao zavičaji. Nastavio je dakle Churchillove ideje o europskoj federaciji od Atlantika do Urala, što nećemo, bojim se, nikad doživjeti.
Tješim se da u ovoj razularenoj političkoj stihiji, u ovom bezvlašću vlasti, odsustvu državnosti u državama, u ovoj marginalizaciji politike kao profesije, ima nešto povoljno. A to je da više, srećom po nas, uzajamno ne možemo zaratiti, jer to košta. To nas možda spašava od mogućih novih sukoba
Što danas predstavlja istarski poluotok, geografski prostor gdje su svoje utočište pronašli mnogi bježeći od ratova, pa i veliki pisci poput Mirka Kovača, s kojim vas je, rekli ste mi, vezivalo prijateljstvo. Koji su pisci utjecali na vas?
Naravno, Mate Balota, Zvane Črnja, Drago Gervais, naši stari istarski pisci. Ali više od svih Fulvio Tomizza. Hvala vam što ste inicirali srž odgovora, dakle imao sam oko četrdeset godina kad sam u ruke na prijevod dobio njegov roman “La miglior vita” (“Bolji život”), čiji naslov potječe iz crkvene retorike, u smislu kad umreš pa ideš u raj, čistilište ili pakao. Dakle četrdeset godina, još mlad, i totalno realiziran u svakom smislu, pomoćnik ministra kulture Stipe Šuvara, priznati i nagrađivani pjesnik, muž i otac moje Hanje, novinar, tražen sam, polako sad, stvar je dramatična, pišem za sijaset novina po čitavoj bivšoj državi, honorari kolosalni, i onda pročitam Tomizzu i gubim svoje samouvjerenje, svoj mir, svoju egomaniju, i tako je ostalo i ostat će do kraja mog života. Jer kao što kaže Kružić iz navedenog romana, vraćaju se partizani 1945. u svoja sela na Bujštini, a on ih pita: Partizani, gdje je moj sin, nije tu? A mlada lijepa partizanka pogladi ga po licu i reče: “Doći će vaš Antonio, doći će.” Neće doći, naravno. To je knjiga koja me uozbiljila, jer ona stavlja realnost usred fašizma i sred rata, i on kao čovjek, Tomizza kao Talijan, stavlja se na stranu partizana, antifašista, dakle uglavnom istarskih Hrvata i to održava cijeli život i to piše u “Boljem životu”, koji konkludira, i to je taj udarac u svijest i samosvijest oholog oficirčine koji, eto, ima dara za pisanje. Dakako, sad pričam o sebi. Posljednja je rečenica glavnog junaka: “Nisam znao da sa smrću jednog čovjeka umire cijelo čovječanstvo.” Zato sam napisao roman “Riva i druži”, što je prvo moje prozno djelo iz kojeg izlaze epigoni nekoliko romana, od kojih je “Sliparija” moj najbolji roman, a to pišu Jure Kaštelan (u hrvatskoj književnosti nitko nije napisao ovakav roman) i Mirko Kovač u pogovoru i predgovoru, dakle nije samo moja uobrazilja. Bio sam lud od sreće.
Uključenost manjina
Pomorski oficir koji odlučuje biti pisac?
I to čitajući pisce o moru: Travena, Hermana Melvillea i njegov “Moby Dick” i više od svih brodske dnevnike kapetana Cooka po Tihom oceanu. To su sve bile lekcije. A onda sam profesionalnu lekciju pronašao u “Mladim lavovima” Irvina Shawa, ali presudio je John Dos Passos, jer “Riva i druži” je naprosto bezobrazan epigon-replika, pokušaj da se dopre do Dos Passosa koji je govorio više-manje da je dobro romansijerstvo 75 posto statistike, a 25 posto tvojih autorskih kalambura. Nastavio sam uz mnogo truda slijediti ideju ljudskog pomirenja krvnih neprijatelja Slavena i Romana, Talijana i Hrvata, Slovenaca Istre itd. Mislim da sam uspio nastaviti djelo Fulvija Tomizze, Niccoloa Tommasea, Mate Balote ili Slobodana Novaka, ako hoćete, Marinkovića. A Krležu nisam ni taknuo, kao prvog od svih.
Da je Krleža živ, možda bi napisao novi i obimniji “Na rubu pameti”, jer živimo u zaglupljenom svemiru uske malograđanske zavisti, s krajnje okrhnutom empatijom, a o ljubavi, toj najuzvišenijoj pojavi, koja se netragom raspala, da i ne govorimo.
Lako ćemo za Glembajeve, nego “nigdar ni tak bilo da ni nekak bilo”, to je to. Danas bi se Krleža odavde iselio, samo da vidimo kamo bi mogao otići: možda u Portugal, u Tunis ili Maroko, prije svega; Egipat, Aleksandrija, bjelačka mediteranska utvrda, onamo su odlazili veliki bijelci od Grčke do Španjolske, bježali su od svojih, od sebe. Da je živ, Krleža bi danas bio očajan, mislim da bi prestao pisati. Ali da, mogao bi pisati nove na “Na rubu pameti”, to da, hvala vam, možda ću se usuditi neku repliku napisati na isto, jer memoari su mi u pripremi. I trebali bi izaći za godinu dana; pišem u ritmu dva sata ujutro, dva sata navečer. Ali što bi rekao Krleža, kao što je već rekao 1920.: svi kradu, svi lažu, svi falsificiraju mjenice, svi primaju mito.
Kako ćete nasloviti memoare?
Za sad naslov imam, “Azilegzil”. Toliko imam zapisanog da je već napola gotova knjiga od rukopisa koji u memoare naprosto ne stanu. Naslov je “ZAZAZA – zaludni zagrebački zapisi”. Tu smo dva glavna lika na Volovčici, Bugarin s Ferenščice, zapravo Židov, ima nadimak Golem iz stare hebrejske mitologije, a drugi je seljačić istarski ili ja, koji se zove Bilfo, jedan mitski lik iz istarskih legendi, ili Mrak, koji te čeka kod jame u koju moraš sići i donijeti mu zlato. Svakako ću napisati i knjigu pjesama koju sam počeo slagati. Natrag u poeziju me pogurao moj prijatelj Boris Biletić koji je na dodjeli nagrade kazao jednu moju pjesmu koja sažima stanje čovjeka u Istri u društvu:
Ovih preko 60 tisuća potpisa za ekskomuniciranje klečavaca, to je već armija ljudi, nije šala. A još je važniji riječki nadbiskup Mate Uzinić koji je ožegnuo da to nije kršćanstvo. Točka, nema ali
Ča ćeš ćeš/ Ča nieš ćeš/ ča da neš/ aj ćeš ćeš, iliti u standardu: nećeš/ a bogami oćeš/ a ono što hoćeš/ nećeš/ a ono što nećeš/ hoćeš/ a ono što hoćeš/ možda hoćeš/ ama oćeš, oćeš.
Koliko je danas na tom istarskom poluotoku dvostrukih konotacija?
Nažalost, sve više. Izgubila se autentičnost istarskog rodoljubnog, europoidnog, srž zavičajnosti i ljubavi za homeland. Ali socioekonomski Istra stoji mnogo bolje nego ostale hrvatske županije. Nikad nismo imali na stotine bogataša, a sad su to uljari, vinari, maslinari, vinogradari, praktikanti kućnog turizma… Malko ipak nedostaje ona inercija ranog regionalizma, izgubila se u privatnim interesima, stranačkim kombinatorikama i utilitarnim političkim koalicijama. Ono što smatram društveno, politički, kulturalno najvažnijim, to je visok stupanj uključenosti, uz potpore županije, nacionalnih manjina i njihovih organizacija, kao što su: Udruga Albanaca Istarske županije, Kulturno umjetničko društvo “Bosna” Istarske županije, Nacionalna zajednica Bošnjaka Istre, Društvo perojskih Crnogoraca “Peroj 1657”, Mađarsko kulturno društvo “Moricz Zsigmond”, Makedonsko kulturno društvo Istarske županije “Sv. Kiril i Metodij”, Makedonski kulturni forum, Slovensko kulturno društvo “Istra”, Srpski kulturni centar u Istri, Srpsko kulturno društvo Istre “Nikola Tesla”, Zajednica Srba u Istri, Bošnjačka nacionalna zajednica Pule i Istarske županije, Udruga “Spod Učke”.
U obrazloženju nagrade navodi se da vas se može nazvati aktivistom pamćenja i da odbijate služiti redukcionističkoj politici nacionalne povijesti. Kakvom vi vidite nacionalnu povijest, ali i sadašnjost?
Tješim se da u ovoj razularenoj političkoj stihiji, u ovom bezvlašću vlasti, odsustvu državnosti u državama, u ovoj marginalizaciji politike kao profesije, ima nešto povoljno. A to je da više, srećom po nas, uzajamno ne možemo zaratiti, jer to košta. To nas možda spašava od mogućih novih sukoba. Ili ta utopistička želja koja je možda spasonosna za Europsku uniju, primanje balkanskih zemalja zajedno, ili ubrzan prijem, već sam spominjao, u članstvo EU-a. Pa dovraga, to je trbuh Europe! Žalosti me taj rusko-ukrajinski rat. Ukrajina je sama po sebi big trouble, od 50 milijuna ljudi tu su milijuni manjinaca. Desetak milijuna Rusa i po milijun, dva, tri Mađara, Tatara, Poljaka, Nijemaca, Turaka, čak na Krimu postoji i talijanska manjina još iz doba Romanova.
Anarhija i vlast novca
Pojave koje se kod nas u zadnje vrijeme događaju na granici su koketiranja s fašizmom, ako nije i gore: crnokapuljaši brane Srbima folklorne aktivnosti, a mladi urliču ustaške pokliče u centru Zagreba.
Osjećam se strašno zbog toga. Jer mladost je sama po sebi revolucionarna i pozitivna, a naša mladost masovno ide u ekstremnu desnicu, pa se tješim da to isto radi talijanska, španjolska, njemačka, holandska mladost. I, da se razumijemo, nije to utjeha – to je ajme meni. Izlaza iz toga nema, jer to je proces koji je, bojim se, tek počeo. Ali možda je najgora stvar u svemu nestanak države kao vrhunske vlasti. Krilatica “Bog na nebu, car na zemlji” ne znači ništa ni u carevinama kojih više nema, ni u kraljevinama kojih još ima. A život vrijedan života održava se još ponegdje: u Luksemburgu, Lihtenštajnu, Andori. Moramo andorizirati Europu, ubiti državu i vratiti je u autokontrolabilnu zajednicu kakve su i sada gradovi-države San Marino, Vatikan, Lihtenštajn, Andora. Ali nećemo to napraviti. Dolaze anarhija i vlast novca, caruju kleptokracija i plutokracija, kad ni dvjesto ljudi na svijetu ima novca više nego nas osam milijardi. Tješi me Joseph Stiglitz, nobelovac, njegov savjet za velegradove, jer oni će prvi stradati, riječ je o osiromašenju doslovno kad nećeš imati što jesti. Ako imaš malo zemlje u dvorištu, ne moraš se ničega bojati. Ako nemaš, imaš parking pred kućom, raskopaj asfalt, donesi pet-šest vreća humusa, ako nemaš parking, imaš podrum, digni cement, postavi jake lampe i opet nekoliko vreća zemlje. Budi seljak u gradu.
A opet, tu je i široka antifašistička fronta, Ujedinjeni protiv fašizma, okupljena kako bi se pokazali zubi tom nasilju?
To su ozbiljne stvari. Ovih preko 60 tisuća potpisa za ekskomuniciranje klečavaca, to je već armija ljudi, nije šala. A još je važniji riječki nadbiskup Mate Uzinić koji je ožegnuo da to nije kršćanstvo. Točka, nema ali.
Vratili smo se u atavizme.
Da, samo nam još fali inkvizicija. I garota i lomače. Možda još tješi: dok je Bergoglio bio papa, Katolička crkva je izgleda jedina uspijevala održati klasičnu socijalnu organizaciju razvijenog čovječanstva, dakle državnost kakvu-takvu. Čak nije važno da li je pozitivna ili negativna, ali se barem ponaša kao država, idejno, retorički i materijalno, zadržava svoje bogatstvo i donosi svoje odluke koje se referiraju katkad i u politici.
Kad govorimo o fašističkim tendencijama u društvu, postoje desničarske stranke u vlasti koje otvoreno propagiraju netrpeljivosti, da ne kažemo mržnju prema neistomišljenicima.
Da se vratim toj mladosti sklonoj desničarenju ili kriminogenim tendencijama, i da kažem još da je ta mladost barem od Francuske revolucije bila krajnje pozitivna. Čak i od svjetskih ljevičarskih revolucija. A ona danas zaljubljena je u nasilje, rasizam. To svakako brine. Jedini način da se tome suprotstavimo jest udruživanje te mladosti u suprotno, to što pokušava srbijanska mladost u dugotrajnim demonstracijama. Ali ne uspijevaju toliko koliko uspijeva desničarska mladost u Europi. Hrvatska je na koljenima, ali doći će vrijeme, vjerujem, za mudre reakcije. Da kažem i da književnost ili literatura danas odgovara vremenu žestoko, kritički, i tu možemo biti itekako zadovoljni. To nas čini ljudima.
