U vremenima kad granice nestaju u prašini bombi, a historija u vijestima od pet sekundi, možda je najveća mudrost – šutnja. Ne ona kukavička, već državnička. Šutnja kao znak svijesti da svaka riječ, izgovorena s pogrešnog mjesta i u pogrešno vrijeme, može imati posljedice koje nadilaze one koji je izgovaraju. Ima naroda koji mogu sebi priuštiti luksuz gluposti – nasušne, samoljubive parole. Bosna i Hercegovina to nije. I nikad nije ni bila.
Kad veliki svjetski procesi pokrenu točkove – Bosna strada. Stradala je u Prvom svjetskom ratu, na njenom tlu je upaljena šibica svjetske vatre. Stradala je u Drugom. Stradala je – i najviše – nakon pada Berlinskog zida. Šaćir Filandra je to jasno locirao: Bosna ne učestvuje u globalnim dogovorima, ali uvijek plati njihov ceh. Mi smo zemlja koja nije akter, ali jest talac globalnih lomova. I upravo zato – mi nemamo pravo na izjave koje mogu izazvati gnjev, bijes, ili, još gore: zaborav.
Zato današnje vrijeme traži više nego ikad političare koji razumiju vrijeme šutnje. Političare koji znaju da, kao u šahu, postoje trenuci kad je svaka figura ranjiva, i kad je neigranje jedini način da se preživi. Nama trebaju pragmatičari, državnici, Oto Rehageli geopolitike – ljudi koji znaju kako sa slabijom ekipom izvući rezultat protiv svjetskih sila.
Umjesto toga, dobijamo izjave koje su opasne i neodgovorne. Delićeva i Mijatovićeva izjave nisu privatni ispadi. To su političke detonacije koje se ne čuju u eteru, ali tutnje u tišini ambasada. Kad potpredsjednik Vlade kaže da su “kreteni u Sarajevuće i dalje tvrditi da su nam Amerikanci prijatelji” – on ne vrijeđa samo političke neistomišljenike. On stavlja metu na državu. I to u trenutku kad se možda sprema najveći vojno-politički potres od 2003. i invazije na Irak.
A još je opasnija rečenica ministra vanjskih poslova koji poručuje da će Bosna i Hercegovina “reći” bez obzira na podršku koju dobivamo od Trumpovih ljudi. Šta to znači? Da ćemo se suprotstaviti onima koji bi nas jedini možda podržali ako dođe do rastrojavanja globalnog poretka? To je politika samoubistva.
Naravno, narod može navijati, vikati, zalagati se za pravdu, za Palestinu, za Iran, za Ameriku, za Ukrajinu – sve je to ljudski i emotivno. Ali političari ne smiju biti narod. Oni moraju biti hladni kao kirurg: bez strasti, bez afekta, bez Twittera. Njihove riječi nisu riječi. Njihove riječi su odluke. A Bosna i Hercegovina više nema luksuz pogrešnih odluka.
U politici postoje dvije opasnosti:
1. Lažna hrabrost, koja glumi otpor, a zapravo priziva propast.
2. Lažna nezavisnost, koja u trenutku kada moraš birati stranu – izabere da budeš sam.
Niti Bosna ima snagu da bude otpor, niti sigurnost da bude sama. Bosna može samo jedno: biti mudra. Šutjeti kad svi viču. Gledati kad svi skaču. I, kad prođe bura, ustati tiho – cijela. To nije kukavičluk. To je strategija opstanka.
Zato ovaj trenutak traži političare koji znaju da politika nije Facebook status, nego šahovska partija protiv jačih, bržih i moćnijih. I da je svaka riječ – figura. A kad si slabiji ne igraš da pobijediš. Igraš da ne izgubiš.
Ako ovaj narod nestane – neće nestati zbog Dodika ni Čovića. Nego zbog svih onih koji su gledali i šutjeli, a nisu znali kad treba govoriti, a kad je šutnja najglasnija rečenica.
