Dadoše mi ime Denijal, prezime Behram naslijedih od svojih predaka. Rođen davne ’63. u prošlom vijeku, ne svojom krivicom. Lagano koračam ka zimi svoga života. Bože, podrži. Mom Safi i mojoj Miri jedno veliko hvala što su me ovakvog odgojili. Hvala i svim carinskim i mostarskim ulicama što mi usadiše ljubav prema crvenoj boji. Krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih odoh sa svojim finim rođakom Senadom Kivijem Kovačićem, rahmet mu duši, na naš stadion, pod Bijelim Brijegom. Ja, klinac od nekih šest-sedam godina, iz Balordine ulice, osjetih tada, prvi put, nekakve leptiriće u stomaku, trnce, ne skidah očiju s raje u crvenim dresovima. Sve je bilo nekako nestvarno, kao u snu. Zaljubih se a da ni znao nisam.
Godine su prolazile, ja rastao, ko osnovac sam svoga oca ubjeđivo da laže mojoj razrednici – jer Engleze smo morali uzeti (i uzeli smo ih), dobijao neopravdane časove, krao stolnjake crvene boje, sa svojim drugom Milerom pravio zastave, s drugom rajom iz mostarskih mahala navijao, forzao, hodao s igračima u crvenim dresovima, i opet navijao, forzao. Kasnije, bježao iz vojske da bih vidio svoje idole, svaka utakmica posebna priča, ljubav je to. Dijelio ulaznice raji da bi išli za Beograd, jednom, drugi put, u onom sistemu kupovao satove omladincima moga Veleža za osvojeni Kup bivše nam države, pravio prijeme, sjedao s navijačima, navijao, forzao, bubnjeve im kupovao…, sve iz ljubavi. I žene promijenih, svoj Klub nisam, niti ću, promijenih i mjesto prebivališta (ne svojom voljom), srce i duša ostadoše uz Velež, sahranih i oca, sahranih majku, brata, rahmet im duši, Klub neću, nek on mene sahrani, jer će sigurno sve nas nadživjeti… Ljubav jednog dječaka iz Balordine ulice i dalje traje, do današnjih dana. Tada mnogi od vas koji ste danas u mom Klubu niste bili ni rođeni, a ni ROĐENI.
Kako god, s Veležom se rađa, s Veležom se živi, s Veležom se umire. Volimo ga… Ponosan sam što sam jedan od onih mostarskih dječaka, danas zrelih ljudi, koji je ostao navijač, onaj istinski, odan i vjeran i grbu i crvenoj boji – do groba. Mome Klubu sretno na pripremama, sretno van terena, sretno na terenu, sretno u nastavku sezone, zajedno i samo zajedno – ti nikad nisi sam …
MOSTAR U SRCU, VELEŽ DO GROBA
P.S. Vjerujem da dijelim ovo svoje razmišljanje s puno raje. Ako ništa, s rajom iz moje generacije.
