U novembru su se izraelske zastave iznenada pojavile uz autoput na palestinskoj Zapadnoj obali. Više od hiljadu njih, postavljenih otprilike svakih 30 metara s obje strane ceste, u dužini od oko 16 kilometara. Zabijene su južno od Nablusa, blizu palestinskih sela koja ekstremistički izraelski doseljenici redovno napadaju. Vidio sam ih na putu ka tim selima, jutro nakon što su postavljene. Njihova poruka bila je jednaka onoj što je doseljenicima svojstvena u grafitima širom Zapadne obale: „Vi nemate budućnost u Palestini.“
U poređenju sa 70.000 ubijenih Palestinaca u Gazi i više od 1.000 na Zapadnoj obali od oktobra 2023. godine, ove zastave predstavljaju tek manju provokaciju. Ali odražavaju koliko je Izrael postao dominantan na teritoriji koja je prema međunarodnom pravu priznata kao palestinska. Tokom druge intifade, palestinskog ustanka od 2000. do 2005. godine, izraelski doseljenici ne bi se usudili postaviti takve zastave iz straha da bi Palestinci otvorili vatru. Danas taj strah ne postoji.
U Zapadnu obalu sam se vratio prošlog mjeseca, prvi put nakon dvadeset godina. Početkom 2000-ih često sam dolazio kao dopisnik Guardiana, u podršci kolegama iz Jerusalema koji su pokrivali drugu intifadu. Taj ustanak bio je mnogo nasilniji od prvog, koji je trajao od 1987. do 1993. godine. Trajna slika prve intifade su palestinski mladići koji bacaju kamenje na izraelske vojnike. Druga intifada bila je otvoreni oružani sukob: Izrael je napadao palestinske gradove i mjesta artiljerijom, tenkovima, helikopterima i borbenim avionima, dok su se Palestinci branili puškama i eksplozivom. Palestinci su zasjedali vojnike i doseljenike na Zapadnoj obali, čineći putovanja opasnim, naročito noću, te sijali strah unutar Izraela slanjem bombaša samoubica na autobuske stanice, kafiće, hotele i druga mjesta prepuna ljudi. Ubijeno je više od 3.000 Palestinaca i više od 1.000 Izraelaca.
Isprva nisam imao namjeru pisati o svom povratku na Zapadnu obalu. Ali promijenio sam odluku kada sam vidio koliko se svakodnevni život Palestinaca pogoršao, koliko su postali obespravljeni i koliku kontrolu Izrael i njegovi doseljenici sada imaju nad palestinskim stanovništvom. Znao sam da će im stanje biti lošije – ali ne ovoliko.
Pozvan sam da učestvujem na konferenciji na Univerzitetu Birzeit, nadomak Ramallaha, koju je organizirao Progressive International – labava koalicija ljevičarskih organizacija i pojedinaca osnovana 2020. godine, između ostalih i od strane bivšeg grčkog ministra finansija Yanisa Varoufakisa i američkog senatora Bernieja Sandersa. Konferenciju o dekolonizaciji Palestine zajednički su organizirali Progressive International, palestinski think-tank Al-Shabaka i Institut za međunarodne studije Ibrahim Abu-Lughod na Birzeitu. Akademici i studenti ovog univerziteta imaju dugu historiju protesta i sukoba s izraelskim snagama, a kampus je tokom protekle dvije godine više puta bio meta racija.
Nakon konferencije, nekoliko učesnika krenulo je u obilazak Zapadne obale. Zanimao me odgovor na pitanje zašto na Zapadnoj obali nije izbio palestinski ustanak sličan drugoj intifadi, kao izraz solidarnosti s vršnjacima u Gazi. Bilo me zanimalo i koliko podrške Hamas danas ima na Zapadnoj obali, te vjeruje li iko da bi se nezavisna palestinska država mogla ostvariti u narednim decenijama. Odgovori su bili različiti, kompleksni, ali su se dva motiva uporno ponavljala: duboka demoraliziranost i uvjerenje da je perspektiva suverene palestinske države sada udaljenija nego ikada.
Ramallah: privid normalnosti koji vara
Ramallah, političko, kulturno i ekonomsko središte Zapadne obale, izgledao je čišće, uređenije i ponegdje prosperitetnije nego ranije – donekle nalik evropskim gradovima, s bilbordima za restorane, specijalizirane prodavnice čokolade i novootvorene teretane. Mladi Palestinci, modno osviješteni, sjedili su u kafićima i barovima; prema starijoj generaciji, manje su zainteresirani za politiku.
Ali taj privid normalnosti je dvostruka obmana. Prvo, Ramallah nije reprezentativan za ostatak Zapadne obale. Drugo, jedan od razloga zašto djeluje manje haotično jeste izostanak poljoprivrednika iz okolnih sela, koji su nekad prodavali voće i povrće niz gradske ulice. Suočeni s rastućom mrežom izraelskih kontrolnih punktova i kapija koje put čine neizvjesnim, mnogi više ne dolaze. Barijere su prepreka ne samo poljoprivrednicima, već trgovini i privredi uopće.
Na kraju druge intifade na Zapadnoj obali je bilo, prema UN-u, 376 kontrolnih punktova i prepreka. Danas ih je procijenjenih 849, mnogi postavljeni u posljednje dvije godine. Kontrolni punktovi među Palestincima su tema razgovora poput vremena među Britancima. Postoji aplikacija koja preko vozača i putnika nudi informacije, ali to nije garancija da će put biti otvoren. Okupacija je i vizualno kodirana: crvene metalne barijere uglavnom su zatvorene, žute češće otvorene. Vozila s izraelskim, žutim registarskim oznakama imaju pristup cestama koje su vozilima s palestinskim, zelenim tablicama zabranjene.
Izraelske vojne racije u samom centru Ramallaha sve su češće u posljednje dvije godine. Vojnici dolaze u velikom broju, hapse ljude i odlaze. U jednoj raciji u augustu, meta su im bile mjenjačnice, uhapsili su pet osoba, a prema Palestincima povrijedili više od deset ljudi pravom municijom, gumenim mecima ili suzavcem.
Sjećanje na Arafata – simbol otpora koji više ne postoji
Tokom velike operacije 2002. godine, Izrael je preuzeo kontrolu nad većim dijelom Ramallaha. Tenkovi i buldožeri razrušili su predsjednički kompleks i držali Yasera Arafata pod opsadom do njegove smrti 2004. godine. Sobe u kojima je bio zatočen ostavljene su netaknute, kao dio mauzoleja i muzeja – simbol prkosa iz vremena kada je među Palestincima postojao osjećaj jedinstva i nade.
Jedna od ključnih razlika između druge intifade i sadašnjeg trenutka jeste ta što je Arafat prešutno podržavao ustanak. Njegov sekularni Fatah borio se rame uz rame s islamističkim Hamasom i Palestinskim islamskim džihadom, kao i s ljevičarskom Narodnom frontom za oslobođenje Palestine. Nasuprot tome, Arafatov nasljednik Mahmoud Abbas, izabran 2005, odbijao je pozive posljednje dvije godine da pokrene novi ustanak. Njegova odluka izrazito je nepopularna, prema anketama i onima s kojima sam razgovarao.
Jedan od rijetkih koji podržavaju Abbasovu odluku bio je gradonačelnik Betlehema Maher Canawati, također iz Fataha. Kazao je da je Abbas trpio mnoge kritike. „Ljudi su htjeli da kaže: ‘Idemo u borbu.’“ Ali predsjednikova opreznost, smatra Canawati, pokazala se ispravnom: „Nismo na istom nivou kao Izraelci. Ako bismo započeli intifadu, dali bismo im zeleno svjetlo da nas napadnu kao što su napali Gazu.“
S prozora njegove kancelarije vidi se Crkva Kristova rođenja, u kojoj su palestinski borci tokom 2002. bili opkoljeni 39 dana. Malo turista danas zna da su tik uz stepenice koje vode u pećinu – za kršćane mjesto Isusovog rođenja – ležala tijela ubijenih Palestinaca ostavljena da trunu. Uostalom, turista je danas jedva i ima. Canawati, hrišćanin čija porodica živi u Betlehemu od 17. stoljeća i vlasnik velike prodavnice suvenira, rekao je da je turizam gotovo potpuno nestao.
Ekonomija u urušavanju i ogorčenost prema Palestinskoj upravi
Ekonomija Zapadne obale je u katastrofalnom stanju. Dohodak po glavi stanovnika pao je za 20%, a nezaposlenost je oko 33%. Dok stanovništvo tone, Palestinska uprava – u teoriji zadužena za administraciju Zapadne obale – sinonim je za korupciju, pronevjere, sumnjive poslove i nepotizam. Palestinci su ogorčeni što se poslovi dodjeljuju prema porodičnim vezama, vezama u stranci, mito-kanalima ili političkoj lojalnosti, a ne prema stručnosti.
U Tulkarmu me jedan prodavač povukao u razgovor. Bio je odličan student, diplomirani pravnik, član advokatske komore – ali radi na tezgi s povrćem jer nema „vezu“ u PA.
Uprkos svemu, Canawati je korupciju relativizirao: „kao i u drugim zemljama“. Pitao sam ga kako bi Hamas prošao na izborima na Zapadnoj obali. Rekao je: „Nikakve šanse.“ Gotovo svi drugi s kojima sam pričao vjeruju suprotno.
Na Birzeitu, studentski izbori služe kao lakmus: 2023. godine, islamistički blok afiliran sa Hamasom osvojio je 25 od 51 mjesta; Fatah 20; ljevičarski PFLP 6.
Hamas, 7. oktobar i šutnja društva
Spominjanje masakra 7. oktobra – u kojem je ubijeno više od 1.200 ljudi i oko 250 uzeto kao taoci – izazivalo je snažne, često ljutite reakcije. „Zašto počinjati priču od 7. oktobra?“ pitali su Palestinci. Za njih je Hamas dio otpora; vrlo malo njih je bilo spremno kritizirati napad.
Iznimka je bio Omar Haramy, direktor Sabeela, centra za palestinsku teologiju oslobođenja. Smatra da izostanak ozbiljnog razgovora o 7. oktobru predstavlja moralni problem. „Jesu li to vrijednosti koje želimo kao Palestinci? Kidnapovati bebe? Zaboga.“ Za njega su sve frakcije teret borbi za slobodu. „Nema izbora, nema vizije. Sve je tužno i iskrivljeno.“
Doseljeničko nasilje – sada daleko brutalnije nego prije 20 godina
Najveća promjena od moje posljednje posjete je širenje ilegalnih izraelskih naselja. Danas u Zapadnoj obali živi 3,3 miliona Palestinaca, uključujući 435.000 u Istočnom Jerusalemu. Broj doseljenika narastao je sa 400.000 na više od 700.000. Ali brojke ne odražavaju razmjere: naselja zauzimaju brda iznad palestinskih gradova i sela, pa čak i niču usred njih, ograđena zidovima i bodljikavom žicom, često svega nekoliko metara od palestinskih domova, uz stalnu zaštitu izraelske vojske.
Tokom druge intifade, intervjuirao sam vođu jednog malog naselja u Hebronu. Kada sam ga pitao šta misli o Palestincima, rekao je: „Životinje.“ Kada sam ga upozorio da ću ga citirati, nije pokušao povući izjavu. Taj prizor hladnog preziranja nikad nisam zaboravio. Ali danas djeluje gotovo bezazleno u poređenju s brutalnošću u porastu: doseljenici, ohrabreni ekstremistima u izraelskoj vladi, napadaju Palestince sve češće, bijesnije, nekažnjeno, uz jasnu namjeru da ih protjeraju.
U selu Umm al-Khair, samo 16 kilometara od Hebrona, Beduini trpe sistematično nasilje: rušenja kuća, postavljanje mobilnih domova za doseljenike, stalne racije. Aktivista Eid Siliman Hathaleen rekao nam je da je vojska stigla na poziv doseljenika. Njegov otac je poginuo kada ga je udario izraelski policijski kamion 2022. godine; rođaka su doseljenici ubili u julu ove godine.
U selima južno od Nablusa, poljoprivredne zadruge i ženske organizacije govorile su o napadima, premlaćivanjima, uništavanju imovine, te o bijelom otrovnom prahu kojim doseljenici truju usjeve. Neki seljani počeli su saditi povrće u buradima s čistom zemljom.
Hoće li izbiti treća intifada?
Anketa iz oktobra: 49% Palestinaca na Zapadnoj obali i 30% u Gazi vjeruje da je oružani otpor najefikasniji put do države.
Ali profesor filozofije Abdaljawad Omar, autor knjige o palestinskom otporu, sumnja da je to moguće. „Bijes se pretvorio u nemoćnu ogorčenost. Kamenje se danas rijetko baca. Otpor postaje sjećanje.“
Tokom druge intifade, žarište otpora bili su izbjeglički kampovi. Danas čak i ti simboli blijede. Porodice koje su nekad bile najtvrdokornije sada razmišljaju o odlasku – iscrpljene siromaštvom, dugovima i beznađem.
Izrael je ove godine sravnio velike dijelove tri kampa: Tulkarm, Nur Šams i Jenin. Naredio je stanovnicima Aide i drugih kampova da će biti uništeni ako se „ne ponašaju“. U julu, za tri napada Izrael je izgubio trojicu vojnika – ali raselio 30.000 Palestinaca, uništio više od 850 objekata.
Nada? Jedva.
Mnogi Palestinci više ne vide rješenja iznutra. Neki vjeruju da međunarodni pritisak raste – bojkot, sankcije, prekid vojnih veza. Govore o „južnoafričkom trenutku“. Ali u svakodnevnom životu Zapadne obale nema poboljšanja.
Pravnica Budour Hassan iz Amnesty Internationala kazala je: „Tokom druge intifade bilo je više mrtvih, ali život je sada gori u svakom drugom smislu. Tada je još postojala nada. Sada su ljudi potpuno očajni.“
Dva uzastopna Božića, Manger Square je u znak solidarnosti ostavljen u mraku. Ove godine, 6. decembra, drvo je ponovo upaljeno pred hiljadama Palestinaca, muslimana i hrišćana, i nekoliko turista. Gradonačelnik Canawati nada se da će to oživjeti turizam – za njega, svjetla predstavljaju simbol nade.
„Oni koji su izgubili nadu – otišli su“, rekao je. (Od 2023. oko 4.000 Palestinaca napustilo je Betlehem.) „Ja neću nikada otići. Ima još mnogo nas takvih.“
Ali, dodao je, ekstremisti u izraelskoj vladi i među doseljenicima žele samo jedno:
„Zemlju bez naroda. Samo da nas nema.“
