Želja za susretom, za kratkim pogledom i jednostavnom riječju nadvladala je norme, pravila i sve racionalno što smo pokušali staviti ispred sebe. Izostao je dodir, i sve je imalo ukus nevinosti. I ispravnosti. Možda smo upravo u toj suzdržanosti bili najiskreniji.
Uživali smo u razgovoru. Znam po tvom pogledu. Pamtio sam svaku tvoju izgovorenu riječ. Pratio ritam tvog disanja i gledao kako ti se podižu pluća na svaku riječ, tragajući za emocijom u njoj.
I taj trenutak.
“Napiši mi pjesmu,” rekla si.
I napisah je. U jednom dahu, iz jedne emocije.
Želim je podijeliti sa tobom:
“Jučer si bila vanredno lijepa.
Jer… ljepota nije samo u očima posmatrača, nego i u onome ko zna primiti taj pogled.
Bila si vanredno lijepa jer i jesi vanredno lijepa. Kao rijetki dragulj u mrkome uglju. Svjetlucavost očiju. I smirena titravost pogleda. I kretnji.
Lijepa si. Vanredno. Redovno.
Izvana. Iznutra. Riječju. Mislima.
Frekvencijom.
Ili si jednostavno pripadala u taj stolac preko puta.
A ta pripadnost je vanredna.
I lijepa.
I ti.
S njom.”
Istinita je. Precizna u opisima.
Možda će nekada vrijeme pokušati nadglasati taj trenutak. Ali ono što se dogodilo ne pripada vremenu — pripada našim sjećanjima, vremenu provedenom skupa. Često i željom za zajedničkom budućnosti – koju znamo da ne možemo imati. Prosto kao da nismo toliko snažni. Ili se zavaravamo u snagu naše ljubavi.
Možda je u svemu tome neobično to što ništa nismo rekli naglas. Osim onih uobičajenih tema iz kvizaškog odjeljka “jučer-danas-sutra”. Nije bilo priznanja, ni velikih riječi, ni simboličnih polusmiješaka. Samo pogled koji smo pretvarali u rečenice. A znala si reći – ne dozvoli mi da “overthink”-am. Učini da se osjećam sigurno. Ne dozvoli da me povrijediš. A znao sam misliti da ne mogu bolje. Kao da sam prihvatao da neke susrete ne biramo mi. Ali smo mi ti koji ih znamo pokvariti.
I sada, kad zatvorim oči, shvatam: neke osobe ne srećemo da bismo ih zadržali, jer nam je život dao drugi put. Sretnemo ih da bismo se sjetili da još uvijek znamo osjećati.
I ti i ja.
